Blanka Vlašić: „S Jedinim uz kojega moja duša savršeno pristaje!“ (2)

U završnom dijelu razgovora s atletičarkom Blankom Vlašić, ta vrhunska skakačica u vis iznosi razmišljanja o obitelji i otkriva svoje 'crkvene afinitete'.
Autor: Ines Grbić/Laudato Photo: blanka-vlasic.hr utorak, 17. ožujka 2015. u 07:59
Blanka je šest puta izabrana za najbolju sportašicu Hrvatske, dvaput za najbolju sportašicu Europe, IAAF ju je 2009. g proglasio najboljom svjetskom atletičarkom; 2010. g. bila je najbolja sportašica svijeta. Blankinih 208 cm preskočenih na Hanžekovićevom memorijalu u Zagrebu 2009. g., drugi je rezultat u povijesti skoka u vis, do rekordnih 209 Stefke Kostadinove. Od 2013. g., kada je i javno posvjedočila svoju opredijeljenost za Krista, u odnosu praćenom smijehom i suzama ganuća, Blanka na postajama svoga životnog hodočašća  poručuje: „Još jednom sam osjetila kako jedino Gospodin može dotaknuti najskrivenije dijelove moga srca i ostaviti neizbrisiv trag“.
 
O obitelji

Vaš je otac od početka u Vama njegovao osjećaj da ćete biti svjetska prvakinja. To ste talentom i radom i ostvarili. Ipak, s obzirom na Vaše poruke kako je lijepo biti i slab, jeste li u ikojem trenutku ocu zamjerili što ste živjeli s tako postavljenim ciljem, koji Vas je, može li se reći – vodio postoljima, medaljama, ali i odvodio od prave istine bića koje je vrijedno, veliko i bez 'preko dvjesto cm'?
Nikako! Bogu hvala na ocu koji me i dan danas usmjerava i bodri. Iz njegovog primjera sam naučila što je poštenje, ustrajnost, odgovornost... Njemu je uvijek moja sreća bila na prvom mjestu. On je prepoznao koliko me ispunjavaju sportski uspjesi. I onda kad bih se ponašala nonšalantno prema svom talentu, on je bio taj koji bi me preusmjerio. To roditelji čine! Oni nisu tu da nam idu 'niz dlaku', već pomognu ostvariti naše pune potencijale. Možda nismo svjesni, ali njihova je žrtva velika. Ona je divna i stoga što se najčešće odvija u tajnosti, te za mnoge zabrinute neprospavane noći mojih roditelja nikad neću saznati. Da apsurdnu misao o mojem tati kao 'tiraninu' jednom zavijek izvedem na čistac: imala sam apsolutnu slobodu u svakom trenutku okrenuti se i otići. Ali nisam. Činjenica da bih se opet odlučila za isto, da imam priliku, dovoljan je dokaz. To što sam se počela vrednovati sukladno mojim rezultatima, patologija je moje osobnosti, ne njegove. U jednom trenutku, lađicu koju je opremio najbolje što je znao, morao je pustiti da zaplovi...

Da Vi u svome djetetu prepoznate potencijal, kao što je otac u Vama, biste li postavili takav 'standard', ili je ta odvažnost i 'proroštvo' pridržano posebnim osobama; prvaka ipak ne može svatko odgojiti?
Roditelj koji provodi dovoljno vremena sa svojim djetetom, poznaje ga i prepoznaje njegove potencijale te će ga znati pravilno usmjeriti. Kad je to iskrena želja za dobrobit svog potomka, lišena svake sebičnosti, Bog će sve izvesti na dobro. Kamo sreće da svom djetetu budem sve ono što je moj tata meni!

Mnogi Vam mogu pozavidjeti na odnosu s ocem, i u smislu izražavanja emocija. Mislite li da djeca i roditelji, npr. kćeri i očevi, teže pokazuju osjećaje jedno drugome, na način da se toga 'srame'?
To je istina. Čini mi se da bi svi trebali malo više poraditi na pokazivanju emocija unutar obiteljskih odnosa. Ne kažem da su zagrljaji i poljupci ključ za kvalitetne odnose, ali oni su izvanjski znakovi naše ljubavi, te stoga potrebni da bi se osjećali voljenima. To pak sa sobom nosi izloženost, ranjivost, mada nema smisla da se tako osjećamo pored svojih najbližih. Iz toga je jasno vidljivo koliko je ta kultura 'maski' otišla predaleko. Držimo gard iz nepoznatih razloga, stavljamo barijere oko sebe. Što zapravo štitimo? Svoju nutrinu koja će ionako sama i bez ljubavi usahnuti? Kontradiktorni smo. Dakle, da se vratim na tatu i kći... I naš je odnos bio krući po pitanju pokazivanja prisnosti, ali s vremenom smo omekšali. Ipak, dâ se još poraditi na tome.

Podržali ste inicijativu 'U ime obitelji' i referendum o braku kao zajednici muškarca i žene. Tužni ste zbog opadanja vrijednosti obitelji. Što mislite kad kažete 'Svoju djecu uskraćujemo već na početku, ne dajemo im šansu'?
Mislim na emotivne i psihološke posljedice odrastanja u nestabilnim obiteljskim odnosima. Smatram da je ključ sretne obitelji stabilan brak mame i tate. Pogled djeteta uvijek počiva na njihovom odnosu. Tko smo mi da urušavamo njegovu sigurnu luku u najosjetljivijoj dobi? Da li smo uopće svjesni kolike posljedice svađe ili rastava braka ostavljaju na dijete? Te traume ono dalje prenosi na svoje buduće  odnose i tako unedogled. Nažalost, danas smo laki na okidaču u pogledu rastave braka. Kako znamo da nas iza prve prebrođene poteškoće ne čeka još ljepše mjesto nego ono na kojem smo bili kad smo stupali u brak? Ne dajemo si priliku da saznamo. (Ovdje isključujem izvanredne okolnosti obiteljskog nasilja). Živjeti prisno zajedništvo s drugim ljudskim bićem zahtijeva svakodnevnu žrtvu, žrtvu iz ljubavi za drugoga. Društvo danas ne prihvaća žrtvu, sve mora biti samo uživanje. 'Ne sviđa ti se? Idi negdje gdje ti je bolje. Jer ti si vrijedan, ti zaslužuješ...' Eh, koja slijepa ulica. Bog nije odredio bračnu zajednicu nerazrješivom bez razloga, već da nas zaštiti, sačuva od samih sebe. Dakle, da se vratim na početak. Djeca koja odrastaju s tatom i mamom koji se međusobno vole i podržavaju, osjećaju se sigurnima i zaštićenima, te se odnose prema sebi i drugima iz tih sigurnih područja svoje duše koja nisu poljuljana lošim iskustvima. Takav je čovjek plodonosniji u zajednici u kojoj se nalazi. Bilo na poslovnom, bilo na privatnom planu.

Tek obitelj koja živi zajedništvo s Gospodinom je potpuna i odgaja svjetske prvake u Božjim očima – prema toj Vašoj poruci, puno je neznanih prvaka. To je ohrabrujuća poruka i onima koji ne vide svijeta ni medalja, zar ne?
Svakako! Skladna obitelj je puno veći uspjeh od zlatne medalje. Jer, ovo prvo zahtijeva svakodnevnu žrtvu u davanju sebe drugima, te nam otvara vrata vječnom životu. S druge strane, biti svjetski prvak ne znači nužno i da si moralna vertikala društva. Sve prolazi, Bog ostaje. To je ono što nam uvijek treba biti na pameti.
 
O duhu priprema i staze

Na zidu u dvorani gdje trenirate je velika slika Milosrdnog Isusa. Je li stavljena nakon Vašeg 'obraćenja'ili se i prije tu nalazila?
Stavljena je nakon. Jako volim tu sliku. Svaka Isusova slika je lijepa. Ta mi je posebno draga zbog Isusovog nježnog pogleda. Iz bilo kojeg kuta da pogledam, susreće se s mojim. To je pogled pun nježnosti i razumijevanja, a poruka o Njegovom beskrajnom Milosrđu mi pruža utjehu i sigurnost. Mislim da svima nama treba svijest o tom pogledu koji  nas nikada ne ispušta iz vida.

Dok trenirate, ima li u Vama i drugih misli, osim samo tehničke usredotočenosti na izvršiti zadatak? Možete li odlutati duhom od isključivog fokusa na spravu?
Sigurno da mi misli znaju odlutati, ali nemam problema s koncentracijom. Dapače, radujem se i odrađujem svaki trening kao da mi je prvi. Zahvalna sam Bogu na tolikoj motivaciji  poslije svih ovih godina. Još uvijek treniram kao da još nisam osvojila ni jednu zlatnu medalju.

Koju biste situaciju izdvojili, da Vam je, iako rezultatski slabija, bila vrijednija i značajnija i od nekog većeg rezultata u cm i zašto?
Svjetsko prvenstvo u Daeguu 2011. god. Cijela ta godina je bila bremenita, počeli su problemi s ozljedama i u prethodnim natjecanjima nisam bila na nivou svojih uobičajenih rezultata. Uvukla se nesigurnost i na Svjetsko sam došla s preskočenih tek 2 m te sezone i jakim bolovima u Ahilovoj. Završila sam na drugom mjestu s 2,03. Isto toliko je preskočila i pobjednica, ali iz prvog pokušaja (ja iz drugog). Za mene je to srebro bilo zlatnog sjaja. Definitivno jedno od mojih boljih natjecanja.

Kako molite na natjecanju? Kako Vam je Amerikanka prišla pozivom na molitvu, je li već bila čula za Vaše javno svjedočenje?
Molim za milost da mogu dati najbolje od sebe u tom trenutku. Molim da se Gospodin proslavi kroz mene i da mirno i s povjerenjem prihvatim svaki ishod. Kolegica Brigetta Barrett nije čula za moje svjedočanstvo, molitva se dogodila spontano. Kad si otvoren prema Bogu, otvoren si i prema drugima. Zajedništvo i solidarnost dolaze kao normalne nuspojave.

Na vatikanskom sveučilištu, u suorganizaciji tamošnjeg Vijeća za laike, izlagali ste o temi 'Sport, više od zabave'. Je li Vas nekad neki tretman 'povrijedio'?
Gotovo nikad! Inače se ne obazirem na eventualne nekorektnosti, atletika je ionako vrlo definiran sport: rezultat je mjerljiv i sve je crno na bijelom. Glede međusobnih odnosa s konkurenticama, ni tu nisam nailazila na probleme. Bilo je par trzavica, ali to je čar natjecanja. Nitko nikome ne zamjera. Sigurna sam da su mnogi sportaši ipak nailazili na neugodnosti. Žao mi je zbog toga i suosjećam s njima. Po meni je najbolji lijek koncentrirati se samo na svoj nastup. Sve ostalo je gubljenje energije.

Na Vašoj službenoj stranici su i podaci, Blanka vs. Stefka: Osobni rekord, 208:209. Skokovi preko dva metra, 164:197. Natjecanja preko 2 m, 105:129. Često se pitalo, 'Kad će Blanka 210'? Je li Kostadinova i dalje mjerna jedinica za Vašu sportsku 'točku na i'? Je li ta želja minula?
Želja nije minula. Hoće li se dogoditi, to zna samo dragi Bog. Što se Stefke tiče, njen rezultat je izazov, ali ona nije moja mjerna jedinica. Ni jedan sportaš nije isti, svi imamo različite predispozicije, kako fizičke, tako i psihičke, različite trenere i uvjete. U tom smislu se uspoređujemo samo pred letvicom.

Rekli ste da puno, intenzivno sanjate?
Istina, snovi mi ponekad znaju biti vrlo realni. Ali im ne pridajem preveliku važnost. Stoga ih lako i zaboravljam. To nisu oslonci kojima treba težiti.

Znakovit je Vaš san: „... Možda i ne bi bio toliki problem, da nisam bila potpuno bosa i da nije baš u tom trenutku počela padati kišica. I tako ja trčim kao luda, a na podu prepuno komadića stakla koje pokušavam zaobići“. Jeste li dešifrirali tu podsvijest? Ipak ste uspješno izbjegli posjekotine od komadića stakla.
Taj san sam zapisala jer sam taman morala napisati blog, pa se uklopio u priču. Ali, ne bavim se analizama. Možda je staklo i bilo simbol prepreka. Ali, zar nam svima svakodnevice nisu prepune manjih i većih barijera i izazova? U tom smislu, možda taj san i nije bio tako poseban.

Što reći na Blanka i Svjetsko prvenstvo u Pekingu 2015. i Olimpijske igre u Rio de Janieru 2016. g.?
Dao Bog da otputujem na ta natjecanja! Radimo na tome.
 
Život u Crkvi

Tko su za Vas Bog Otac, Isus Krist, Duh Sveti, Marija?
Moja obitelj.

Crkva u koju volite otići?
Stara crkvica sv. Lovre u mom kvartu koja je svaki dan otvorena, s izloženim Presvetim.

Gdje najviše voliti moliti?
U spomenutoj crkvici i kod kuće.

Najdraži svetac?
Uvijek mi prvi na pamet padne Padre Pio. Lani sam hodočastila u San Giovanni Rotondo, pa su utisci još uvijek snažni.

Omiljena biblijska misao?
'Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce' (Mt,6:21).

Omiljeni ulomak iz Evanđelja ili Psalam?
Prolog Ivanovog Evanđelja. Psalam 139 me uvijek duboko dirne.

Jahve, proničeš me svega i poznaješ,
ti znaš kada sjednem i kada ustanem,
izdaleka ti već misli moje poznaješ.
Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,
znani su ti svi moji putovi.
Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve već znadeš.
S leđa i s lica ti me obuhvaćaš,
na mene si ruku svoju stavio.
Znanje to odveć mi je čudesno,
previsoko da bih ga dokučio.
Kamo da idem od duha tvojega i
kamo da od tvog lica pobjegnem?
Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si.
Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj
i ondje bi me ruka tvoja vodila,
desnica bi me tvoja držala.
Reknem li: "Nek` me barem tmine zakriju
i nek` me noć umjesto svjetla okruži!",
ni tmina tebi neće biti tamna:
noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.
Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao,
kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.
Oči tvoje već tada gledahu djela moja,
sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.
Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi,
kako li je neprocjenjiv zbroj njihov.
Da ih brojim? Više ih je nego pijeska!
Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!
Istrijebi, Bože, zlotvora, krvoloci nek` odstupe od mene!
Jer podmuklo se bune protiv tebe, uzalud se dižu tvoji dušmani.
Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje?
Zar da mi se ne gade protivnici tvoji?
Mržnjom dubokom ja ih mrzim
i držim ih svojim neprijateljima.
Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj,
iskušaj me i upoznaj misli moje:
pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim!


Značenje sakramenata u Crkvi – kako doživljavate misu, pričest, ispovijed?
Kao higijenu duše. Što češće, to bolje.

Što mislite o papi Franji?
Gajim samo simpatije prema našem papi. On je veliki blagoslov za Katoličku Crkvu.

Potaknuli ste vjeroučitelje da budu stroži, da ih se bolje čuje, doživi? Zašto je vjeronauku mjesto i u školi?
Zato što je crkveni nauk jednako važan kao i svi ostali predmeti u školi. Kako možemo voljeti Onoga kojega ne poznajemo?

Kako doživljavate svećenike, redovništvo? Imate li 'miljenike' koji Vas na osobit način prate?
Imam svog duhovnika, kao i mnoge drage prijatelje među svećenicima, redovnicima i redovnicama. Jako sam sretna zbog tih poznanstava, svakodnevno me oplemenjuju. Oni su blagoslov za sve nas, naši dobri pastiri.

Što bi za Vas bio ili što Vam znači – križ?
Rekli bi u narodu, 'bez muke nema nauke'. Bez križa nema spasenja. To je put po kojem susrećemo Gospodina na najintimniji način. Moj osobni križ me gurnuo Bogu u naručje. I ne bih ga mijenjala ni za što.

Što mislite o ideji Laudato TV-a  s obiteljskim vrednotama?
Podržavam tu ideju, potrebno nam je više sličnih projekata.
 
***

Poželite zagrliti zastavu Lijepe naše. Što Vam znači domovina? Mislite li da biste mogli živjeti negdje izvan Hrvatske?
Mogla bih živjeti u drugoj zemlji, kad bih morala. Ali mislim da bi se preselilo samo pola mene. Jako sam vezana za svoju domovinu, svako putovanje, pa i ono najkraće, teško mi pada. Tu gdje sam rođena su moji korijeni, tu pripadam i tu sam najproduktivnija. Svjesna sam da ljudi ponekad odlaze 'trbuhom za kruhom', ali isto tako je pitanje koliko zapravo mogu ispuniti svoje potrebe ako se otrgnu od svog prirodnog staništa. Možete lavandu presaditi na hladni sjever, ali što će od nje ostati?

Priželjkujete li ljubav mladića, ili ste slobodni od čežnje za takvom dopunom svog života?
Nisam oslobođena te čežnje. Dapače. Nadam se da će me Gospodin blagosloviti velikom obitelji. U svakome od nas postoji potreba da se damo drugoj osobi, što ima ljepše od toga?

Elokeventni ste, sportske situacije imate dar lijepo, duboko, analitički prikazati; uzrok-posljedica-pozadina, tehnika-emocija. Svojim razmišljanjima odstupate od uobičajenih komentara koji se inače čuju od sportaša. Vaše rečenice znaju biti poput aforizama. Svjesni ste toga?
Eh sad... Bogu hvala na daru izražavanja, svi u obitelji imamo sposobnost 'upilat' sugovornike kad nas pogodi inspiracija.

Stilom svoga pisanja, preduvjeti su i da budete autorica knjige. Jeste li kad razmišljali napisati knjigu o svom životu svjetske prvakinje visašice?
Razmišljala sam. Isto tako, ne bih se upustila u tu avanturu polovično. Trebala bih biti spremna 'ogoliti' se do kraja. Vidjet ćemo, još nije vrijeme.

Blanka u tri riječi, kojim biste se riječima opisali?
Jedan moj prijatelj svećenik mi je rekao da sam 'normalna' i da je to danas najveći kompliment koji možeš dobiti. Eto, pozivam se na njegovu procjenu i umjesto tri riječi, opisujem se u jednoj: normalna.

Što je za Vas Uskrs? Vaša uskrsna čestitka za čitatelje!
Kad sam bila djevojčica, učestalo sam imala jednu noćnu moru. A to je da sam svjesna beskonačnosti vremena nakon smrti, u kojem nema ničega, osim čekanja nečega što nikad neće doći. Jako sam se bojala te tjeskobe. Uskrs za mene znači oslobođenje od tog djetinjeg straha. Uskrs je nada u vječno zajedništvo s Jedinim uz Kojega moja duša savršeno pristaje. Od srca želim svima da Uskrs ne prođe mimo nas, već da Krist uskrsne u našim srcima i tu ostane zauvijek.
 
Iz Blankinog bloga - „Nema prečice do vrha“

Život me već previše puta odveo u neočekivanom smjeru. I na tome sam zahvalna. Zamislite put na kojem znamo svaku postaju! Vjerojatno bismo ostali na razini petogodišnjaka koji samo znaju reći: „Daj!“ Moram priznati da mi je nakon toliko iščekivanja malo usfalilo strpljenja. Ali, prečice nema i moram se pokoriti pravilima igre. Doduše, imam sklonost ‘zadramiti’ s vremena na vrijeme, kad stvari ne krenu kako sam zamislila. I svaki put se pokajem zbog oholosti, jer jedino dragi Bog zna koji su putevi za nas najbolji. Njegova jedinica vremena nema veze s našom. U međuvremenu nas odgaja, pa i kad idemo onim dužim i težim putem. Zapravo – posebno kad idemo tim putem. Ako opet mogu trznuti 65 kg, ne znači da sam automatski opet na vrhu. Skok u vis je suptilan, ne trpi kompenzacije. Stopalo, koljeno, kuk, sve ima svoj položaj i svrhu u zaletu, a oni još uvijek vode svatko svoju politiku. Upornim vježbanjem i skakanjem ću ih, nadam se, uspjeti staviti sve u istu stranku, ali do tada moram biti spremna na sve turbulencije.

Ovo što se događa je i za mene potpuno novo i zato učim. Najvažnija je, ipak, lekcija poniznosti. Vjerujem da sam vođena puno mudrijom rukom nego što su to moji kratkovidni dometi. Jednom ću jasno znati zašto. Ali, sada nije vrijeme za pitanja, već za strpljivost. Da bih onoj nemirnoj djevojčici u sebi mogla reći: „Hvala na razumijevanju!“.



 
Da biste komentirali, prijavite se.