Božidar Petani: Sakramentalnim životom do Božjeg blagoslova

„Živeći sakramentalno i svjedočeći Božju ljubav postajemo živi svjedoci Božje prisutnosti i njegovi produženi udovi. Najprije u svojoj obitelji – imam ženu i tri sina – a zatim i tamo gdje živimo i djelujemo“, istaknuo je u razgovoru za portal Biti u vezi - Laudato.hr osvajač nagrada u ronjenju na dah Zadranin Božidar Petani.
Autor: Marija Pandžić petak, 18. siječnja 2013. u 00:00

„Živeći sakramentalno i svjedočeći Božju ljubav postajemo živi svjedoci Božje prisutnosti i njegovi produženi udovi. Najprije u svojoj obitelji – imam ženu i tri sina – a zatim i tamo gdje živimo i djelujemo“, istaknuo je u razgovoru za portal Biti u vezi - Laudato.hr osvajač nagrada u ronjenju na dah Zadranin Božidar Petani.

Petani je član hrvatske reprezentacije koja je na ekipnom Svjetskom prvenstvu u ronjenju na dah po AIDA federaciji, najprestižnijem ronilačkom natjecanju u svijetu, osvojila prvo mjesto u muškoj konkurenciji u 2012. godini. Tu je i titula prvaka u Hrvatskoj u statici, a bilo je još i medalja na raznim natjecanjima diljem domovine. 

Vrhunski ste ronilac, dobitnik mnogih nagrada - državnih i svjetskih. Što Vas je privuklo tom sportu?

Oduvijek sam volio more. Bio sam željan sve dubljih zarona, a želja je postajala sve veća i jača.

Što Vas tjera naprijed?

Svaki pa i najmanji napredak na treningu, a posebno i rezultat na natjecanju.

Koliko sport može pomoći u izgrađivanju osobnosti?

Jako puno. Naime, u sportu, a posebno u natjecateljskom ili vrhunskom sportu osoba živi u vrlo discipliniranim uvjetima. Nužno je da bude ustrajna, usmjerena prema svom cilju, a kad postane teško i vrlo iscrpljujuće da ne odustaje nego da svim svojim snagama, i uz Božju pomoć, nastavlja dalje prema zadanom cilju. A ta se disciplina u sportu može oslikavati i u životu.

Vaše iskustvo vjere?

Temelje vjere prenijeli su mi otac i majka. Već u najranijoj dobi, za vrijeme osnovne i srednje škole, upadajući u izmišljene i stvarne probleme znao sam kleknuti pred Gospodinom u svome domu i zavapiti za pomoć. Ona nikad ne bi izostala. Nakon srednje škole maknuo sam se od sakramentalnog života, a tim i ne znajući dao prostora zlu da se po mojoj grešnosti upetlja u moj život.

Vjeru u Boga nikad nisam gubio, ali je ta bitna karika – sakrament ispovijedi i sakrament pričesti – jako nedostajala te radi toga nisam imao puninu Božjeg blagoslova. Nakon mog ponovnog obraćenja ta se sila Božjeg blagoslova vratila u svim sferama moga života.

Prema Vašem mišljenju, koja je uloga vjernika laika u Crkvi?

Živeći sakramentalno i svjedočeći Božju ljubav postajemo živi svjedoci Božje prisutnosti i njegovi produženi udovi. Najprije u svojoj obitelji – imam ženu i tri sina – a zatim i tamo gdje živimo i djelujemo. Već sedam godina član sam katoličke karizmatske zajednice „Apostoli Krvi Kristove“ i svakodnevno se osvjedočujem o snazi prikazane krunice, pa i najkraće vapijuće molitve za pojedince ili obitelji.

Što biste poručili našim čitateljima?

Uz usmeno svjedočenje Boga, pokažimo ljudima i našim životima da smo Kristovi.

Da biste komentirali, prijavite se.