Doris Dragović – Putovanje s vjerom

Pjevačica Doris Dragović, koju mnogi nazivaju divom hrvatske estrade, u razgovoru za Laudato iznosi svoja vjernička uvjerenja i 'izbrušene' stavove o životu i Crkvi, papi Franji, ispovijedi, križu... U zadnje vrijeme rjeđe javno istupa, pa tim više Laudato zahvaljuje Doris na predanosti u odgovorima koji je otkrivaju kao ženu snažnih, autentičnih poruka.
Autor: Ines Grbić/Laudato Photo: rtl.hr utorak, 19. svibnja 2015. u 08:38

Čestitamo na trideset godina Vašeg glazbenog stvaralaštva, koje ste prije dvije i pol godine proslavili i koncertom u dvorani Vatroslava Lisinskog, a bio je humanitarnog karaktera. U toj velikoj osobnoj obljetnici, pogled ste htjeli skrenuti i na potrebe drugoga, djece u Klaićevoj bolnici. Prožimaju li Vas drugačiji osjećaji kada s pjesmom djelujete i humanitarno?  

Nije sve nužno uzročno-posljedično povezano. Osjećaj bi, slikovito rečeno, bilo neko gnijezdo iz kojeg ptice polijeću u raznim trenucima, u raznim pravcima… Naša bi svrha u ovoj priči bila da čuvamo i njegujemo njihovo uzletište jer bi upravo tu trebao biti centar naše duhovnosti.

Iz Vašeg iskustva, a znate i što znači materijalno imati, svijetom putovati, biti javno poznat, što mislite da je najveća, ili osobita potreba čovjeka, i zašto?

Kao po nekom čudnom pravilu u jednom prijelaznom trenutku života, a najčešće se radi o prijelazu iz mentalne mladosti u zrelost, čini se kao da čovjek gubi sebe. Sve dotadašnje važnosti kao da nestaju, gube se, a „nove“  vrijednosti kao da još nisu nastale. To je jedan vrlo čudan, naizgled prazan period u kojem se događaju izbori i opredijeljenja, bilo da su ispravna ili ona koja to nisu. Najčešće ima i jednih i drugih. Vrijeme je to strahova, dilema, zbunjenosti,pravih i krivih izbora… Vrijeme je to kada biramo hoćemo li se baviti dojmom kojeg ostavljamo prema vani ili ćemo rastvarati svoju dubinu, nutrinu. Stoga bih rekla da je najvažnije tada ostati priseban i miran. Naime, upravo taj mir, Njegov Mir, najpotrebniji je u istom tom vremenu kada nam se čini da sve što postižemo, sami postižemo - svojim djelovanjem, a zapravo svako naše postignuće događa se kroz predanje.

Slažete li se da je čovjek često opterećen time što će drugi misliti, reći o njemu? Čini se da ste Vi uspješni u tom 'testu', odnosno, imuni na to što će tko o nekom Vašem postupku reći?

Od malih nogu, živeći aktualnu kulturu, uče nas da pazimo što radimo, jer „što će ljudi reći“, (još gore!) „misliti o nama“. Dio je to stoljetnog nasljeđa, a znamo koliko je tradicija duboka, korjenita, pa samim time i opasna. Naravno da roditelj pri tome želi sve najbolje za svoje dijete, stoga ne trebamo osuđivati sami sebe zašto nismo nikada učili djecu da se pitaju jesu li ONI zadovoljni samima sobom, jesu li sretni. Ne trebamo osuđivati, ali apsolutno trebamo mijenjati. Kada to promijenimo, tada će „javno mijenje“ postati bespredmetno, nevažno. Tada će onaj period praznog hoda o kojem smo ranije govorili biti s puno manje dilema, jer će čovjek tada znati da u sebi i samo u sebi, u suradnji sa svojom savješću koja je Božji dar, može pronaći svoje ispunjenje.



Sloboda izbora – dar Oca zaljubljenog u svoje dijete

 

Jesu li se kod Vas poklopili razlozi prirodne i duhovne naravi, kada se čovjek ima potrebu povući u smislu 'odmora', jer neke stvari preraste, i u smislu ambicije u poslu?

Kada god se čovjek umori, iz bilo kojeg razloga to bilo, treba sebi dati priliku za odmak. Kada je, dakle, umor u pitanju, taj nam odmak služi za mnogo toga, kao na primjer za propitkivanje samoga sebe, svojih odluka za prihvaćanjem sebe kao upitno moćnoga ili još bolje nemoćnoga, za traženje svog izvora kao i sebe samog, kao i konačno za sam odmor. Ozbiljne su to i velike stvari i samim time nužno povezane sa zrelošću života i bića. Nemoguće je biti dio struje ovoga svijeta i biti jak. Pri tome valja istaknuti da nije jak onaj kojeg nevolja ne boli, već onaj koji s nevoljom može živjeti, jer zna gdje gledati kada ona naiđe.  

Uz Vašu pojavu vežu se činjenice koje nezreloj osobi mogu biti i 'sklizak teren'. Naime, Vas se naziva kraljicom estrade, a ističe se i Vaša prirodna ljepota. Kako se nosite s tim komplimentima?

Kako brzo dolete, tako još brže odlete. Nešto sporije je kad je riječ o mom djelu, a najduže se zadržim kod onog što niti nije kompliment, a to je kritika. Pri tome mi je najvažnija osoba koja mi je upućuje, njena dobra namjera kao i želja za mojim boljitkom.

Voljeli bismo od Vas čuti što je istinsko kraljevstvo u životu i čime se ostvaruje ljepota čovjekova duha? Ili, kakvo je kraljevstvo čovjeka, a kakvo je Kraljevstvo Božje?

Ta su dva kraljevstva bliska isto onoliko koliko se Krist nazivao Sinom čovječjim i Sinom Božjim. U čovjeku je Bog realizirao svu svoju ljubav, ljepotu, dobrotu i roditeljstvo. Kao najveći dar koji čovjek na Zemlji ima je sloboda izbora, što može omogućiti samo Otac prezaljubljen u svoje dijete. Čini mi se da upravo u toj apsolutnoj slobodi izbora počivaju svi naši usponi i padovi. I kako je sam Krist rekao da je kraljevstvo nebesko među nama i u nama samima, vjerujem da ga možemo naći i dodirnuti kad god tako izaberemo. Ne trebamo se čak ni previše osvrtati oko sebe tražeći ga, jer je uvijek tu. Dovoljno je pogledati se u ogledalo, premda je to ponekad najteže.

Kontakt s Vama otkriva da zadatku kojeg trebate izvršiti pristupate jako ozbiljno, studiozno, a to je očito i iz Vaših razgovora, kada opisujete koliko se dajete u neki angažman. Reklo bi se da ste perfekcionist. Kao zahtjevna osoba, koja od sebe puno traži i daje, vjerojatno tako pristupate i životu vjere – predano, odgovorno, temeljito. Smeta li Vas površnost, nonšalantnost kod ljudi?

Hvala na komplimentima o mojoj vjerničkoj predanosti, odgovornosti i temeljitosti, no iznenadili bi ste se kako i u mom slučaju vrijedi ona stara da vrag nikad ne spava. Ne mislim da je vjera neki skriveni kovčeg s blagom pa jednom kada ga otkriješ stvar postane konačna.  Ne vjerujem baš u vjeru za koju nema bitke, u kojoj se čovjek ne hrva sa samim sobom i svojom savješću i u kojem ne vapi Ocu i anđelima čuvarima. No, budući da vjerujem u duboka osobna iskustva vjere, ne bi mi palo na pamet da bilo što od bilo koga očekujem, tražim. Crkva jest zajednica vjernika, no svatko je od nas sam sa svojim Ocem koji nam je riječima živog čovjeka rekao što nam i kako valja činiti i kako živjeti. Stoga sam silno zahvalna i sretna na svakom novom vjerniku ukoliko je istinski otkrio da mu je vjera lijek, pomoć i snaga. Nije na meni, naime, da sudim o takozvanoj ispravnosti nečijeg života, pa tako ni vjerničkog, jer sam vjeru dobila na dar. To je milost za koju nisam zaslužna, pa je stoga nikada ne bih pretvarala u šibu.

Koje osobine osobito cijenite, a koje su Vam odbojne?

Najvažnije mi je poštovanje, a najodbojnija bahatost i primitivizam.

 

Osmijehom na grubost i mudrošću na glupost

 

Aktivni ste kao župljanka u župi Gospe od Zdravlja u Splitu. Kakvim doživljavate zajedništvo u toj velikoj crkvenoj zajednici, što Vama znači život u župi?

Ipak ću ovaj prostor malo drugačije iskoristiti. Osim što ću istaknuti kontinuitet i veliko zalaganje Fratara Gospe od Zdravlja na duhovnoj snazi župe na svim razinama od djece, mladih (FRAMA), zaručnika, neokatekumena itd., posebno mi je na srcu veličanstveni rad Fra Stipice Grgata s velikim zborom Gospe od Zdravlja uz svesrdnu suradnju sestre Zorislave (koja inače vodi dječji zbor). Osim što je Fra Stipica sa svojim velikim zborom osvojio mnoge nagrade, čini mi se kao da svake nedjelje na misi uz njihove glasove dodirujemo samo Nebo. Čini mi se da kada bi neka duša bila na vagi, da bi prevagnula ona strana od koje se čuje Fra Stipicin veliki zbor Gospe od Zdravlja.

Što čovjeku može donijeti sakramentalno življenje vjere, s obzirom da se često čuje sintagma 'Krist da – Crkva ne'?

To bi bilo isto kao da kažete – dijete da, ali hrana djetetu ne. Mogu razumjeti da se osobna ružna ili neugodna iskustva mogu duboko ukorijeniti i povrijediti čovjeka. No, kada nas netko, na primjer iz naše obitelji, povrijedi, i dalje ostajemo i opstajemo kao obitelj. Možda su razlozi za takvo odbijanje Crkve kao institucije u negativnoj tradiciji iz vremena kada je kler bio gotovo izjednačavan s Bogom. No, cijela nas ova priča ponovno vraća na onu divnu, neizmjernu Očevu slobodu u kojoj možemo tražiti, pa izabrati brata prijatelja, brata svećenika, brata ispovjednika… Premda je duboko doživljavam kao zajednicu vjernika, spomenula sam maloprije Crkvu instituciju. No, ta dva (nespojiva pojma) i ne treba spajati, osim ako instituciju doživljavamo kao kuću pashalne večere, krov nad glavom vjernika, a nikada kao (hladni) birokratski aparat koji svijet prilagođava sebi. Naime, upravo to Krist zamjera hramskim velikodostojnicima, svijetu nudeći svoju Ljubav i dobrotu. Kroz stoljeća koja su prohujala pa do danas, ovo što jesmo rezultat je i ljudskog uplitanja, ali ne znači da se Božja ostavština promijenila ni za „jednu„ kvačicu. Upravo suprotno! Vjera je kao voda – nađe svoj put i tamo gdje čovjek u svojoj slabosti to možda i ne bi htio.

Pogađaju li Vas kritike, nekad opravdane a nekad ne, u odnosu na Crkvu, pri čemu se najčešće misli na hijerarhiju?

Upoznala sam veliki broj predivnih i snažnih duhovnika, ljudi koji se junački bore i hrvaju s ludilima ovih dvaju posljednjih stoljeća. Upoznala sam svećenike koji osmijehom idu na grubost, koji mudrošću idu na glupost i koji su znali kako dokazati i pokazati meni i svima da se nemamo čega bojati. Tu bih svakako ubrojila redovnike, kao i redovnice, koji redovito mole za sve ljude ovog svijeta. Divno je znati da i u ovom trenutku dok razgovaramo, npr. u dalekoj Avili netko nas prikazuje Bogu…

„Molitva mi puno znači u svakodnevnom životu. Podsjeća me na to odakle sam došla i kamo idem, te tko sam sada“ - Vaše su riječi. Što biste preporučili ljudima, za čim/kim bi bilo dobro ići?

Pitate krivu osobu; pitajte Osobu. To je individualna stvar i najljepša potraga koju čovjek može poduzeti.

Kakvo stanje molitva može osvijetliti? Slažete li se da je čovjeku teško priznati činjenicu da je grešan, a svi smo skloni učiniti loše postupke?

Opet smo natrag na negativnoj tradiciji, ova, pak, traje i do danas. Živimo u civilizaciji koja pogreške tretira kao zločine, a ne kao odgojnu metodu; roditelj kažnjava, možda i pretjerano djetetovu pogrešku, smatrajući da ga tako bolje sprema za život, ne shvaćajući da je to mentalna i duhovna kastracija, a društvo se izruguje s onima koji su pogriješili, pri čemu se taj isti osjeća kao otpadnik, a ne kao dio zajednice. Tu pojavu susrećemo od malih nogu, dajemo joj veleumna strana imena ali još nitko nije ili bar vrlo malo je, kaznio sredinu koja zlostavlja; izrugao rugalicu. Snaga roditelja vjernika leži u tome da nauči i dokaže vlastitim primjerom svom djetetu da je samo jedan par očiju koji te gledaju bitan i da u tim očima trebamo tražiti svoj vlastiti odraz. Svemu ostalome možemo se slatko nasmijati, odmahnuti rukom i počastiti razred bombonima.

 

Veliki ljudi imaju hrabosti prstom uprijeti u sebe

 

Mnogima je odbojan sakrament ispovijedi, ali posežu za knjigama samopomoći, psihijatrima, iscjeliteljima. Po Vašem mišljenju, u čemu je snaga i ljepota tog sakramenta?

Ispovijed je najjača i najveća samopomoć od svih. To je trenutak kada se čovjek odlučuje na susret sa sobom i Bogom. To je trenutak kada čovjek upravo bira raskopati sebe, svoje rane i predati ih Liječniku, tj. tamo gdje je jedino potrebno. Snaga ispovijedi leži upravo u tome što svoje grijehe izgovaramo i priznajemo sebi samima, jer to znači da smo ih svjesni, da nas bole i da ih ne želimo više kao dio svog bića. Između nas i Oca ne stoji nitko osim naših vlastitih krivih odabira, a svećenikovo odrješenje ostvarenje je Kristovih obećanja.  S druge strane, stoji tehnološko društvo u kojem živimo, koje je do zadnje spravice izmislilo čovjeku za ugodu, pa je tako ugoda ostala prioritet života. Samo na prvi pogled i kao sudionicima takvog svijeta, može nam se činiti da je ispovijed neugodna, iako je istina upravo suprotna. Samo je prvih pet sekundi more hladno kad skočiš. Poslije je savršeno.

Kada kažete da Krist prolazi, otvara, rješava, udahnjuje zrak, biste li mogli osobi koja Krista ne poznaje, kojoj je to apstraktno, pojasniti, kako to Krist nešto rješava?

Ne bih. Kao što sam već ranije rekla, ne mislim da vjerski trebam bilo kome, bilo što pojasniti. Ni Krist nam nije drugačije naložio, već je tražio od nas da živimo vjeru i da živeći svjedočimo. Kada susretnete skrušenu, dragu osobu koja skromno živi, a da pri tome ne skida osmijeh s lica u susretu s Bratom čovjekom, za koju znate da možete računati u svakom trenutku, koja je poštena i časna, onda po njoj znate da Bog postoji. Ovdje bi valjalo istaknuti i one ljude koji nikada nisu susreli Krista, a koji žive upravo kao ovaj kojeg smo maloprije opisali. Mislim da takvi ljudi mogu nama mnogo štošta pojasniti i da ljude ne možemo dijeliti na „nas“ i „njih“, već na one u kojima Duh snažno živi bilo da smo toga svjesni ili ne.

Što mislite, što se dogodilo u društvu, da je dovelo i do velike krize braka i obitelji?

Već smo ranije spomenuli tehnološko doba i civilizaciju ugode koju živimo. Učini mi se ponekad da sve te „ugodne sprave“, ne računajući tehnologiju medicine, zdravstva, beskonačni zadatak imaju i u stjecanju materijalnih dobara svojih „gospodara“. Iako je ovo, naravno, vrlo površno gledanje, a i povijest nas uči da su ljudske slabosti uvijek iste bez obzira na doba. Ipak, ostaje činjenica da ovih nekoliko elemenata za koje se tako zdušno borimo, snažno utječu na nas i uvjetuju nove životne prioritete. Lako gubimo iz fokusa nematerijalne vrijednosti koje su nam generacije unatrag ostavile, iako se prečesto volimo kititi baštinom otaca, djedova, predaka. Jasno je, dakle, da kao i na svakom drugom društvenom planu, tako i u obitelji valja nam zasukati rukave i raditi na međusobnim odnosima, a osobito s djecom. Čovjek se realizira kroz trud, no nekako nam je svima lakše „uvaliti“ djetetu tablet nego ga slušati kad nam najviše smeta njegov plač ili zanovijetanje. Kada bismo nastavili razvijati ovu priču, ona bi nas ponovno dovela do pratočke u kojoj se nalaze odgovornost, moral, hrabrost za prihvatiti sebe posrnulog i sve ono ostalo zbog čega je puno lakše upaliti televiziju.

Pjesmom 'Marija Magdalena' osvojili ste četvrto mjesto na Euroviziji. Ona je na osobit način osoba uskrsnog vremena, vjesnica Kristovog uskrsnuća. Ima li u Vama nešto na što mislite, a povezuje Mariju Magdalenu u toj pjesmi i u njenoj egzistenciji opisanoj u Svetom Pismu?

Svatko sa iole pameti vidi Mariju Magdalenu u sebi, ako ne svakodnevno, a ono vrlo često. Priča o Mariji Magdaleni nije biografski zapis već Božansko uvjerenje o vrijednosti obraćenja. Mi nemamo snagu svetice da jednom obraćeni takvi i ostanemo, ali nam zato ona služi kao trajna inspiracija. Još je jedan briljantan momenat vrijedan za pripomenuti, a to je njena spremnost da prizna i prihvati svoju slabost, grijeh. Suvremeni svijet na to gleda kao na ludost slabića, gubitnika, ne shvaćajući pri tome da to mogu samo jaki, da samo veliki ljudi imaju hrabrosti i moći uprijeti prstom u sami sebe.

Vaš je omiljeni svetac sv. Franjo, a njegova je osobnost bila poticaj i papi Franji da se nazove njegovim imenom. Što Vam je privlačno u sv. Franji, a kakvim vidite djelovanje pape Franje?

Bog se fantastično i duhovito pobrine za svoje stado, pa nam je tako i ovoga puta podario pastira s osobinama toplo običnim, a istovremeno vrlo neobičnim za ovo vrijeme. Dvije od tih su mi najfascinantnije - prva je njegova skrušenost i skromnost toliko potrebna izmučenom, na određenim područjima doslovno gladnom kršćanskom i svom ostalom puku, izdanom od takozvanih svjetskih vođa koji po svojim sklonostima počinju sve više sličiti na svoje uličarske pandane. On je od prvog trenutka dao naslutiti da neće tako lako prihvaćati Katoličku Crkvu kao instituciju već kao veličanstveno Božje djelo za koje se netko izborio prije više od dvije tisuće godina.  Njegova druga predivna osobina jest apsolutna iskrenost i sklonost k istini. Iako masovno voljen, to nije nešto čemu teži. Istinu izgovara lakoćom Božje zaštite potpuno nevezan populizmu. Na taj način i živeći tako šalje nam poruku kako bismo i mi trebali, ali ne namjerno nego autentično. Premda nemam „omiljenog sveca“, svakome tko išta o njemu zna, sveti Franjo je omiljen. Upoznala sam ga družeći se s mojim dragim Franjevcima iz Crkve Gospe od Zdravlja koji su istovremeno i teološko vrelo s dubokom duhovnom inspiracijom u liku i djelu osnivača njihovog reda (Fra Ante Čovo, Fra Ante Vučković). Njegov život je svjedočanstvo i jedini način na koji se vjera živi, a to je isključivo vlastitim primjerom. Prvi u svemu za dati, zadnji za primiti (ako može i ne primiti). Velika je inspiracija mladima (FRAMA) i to me silno veseli, jer se ne bojim budućnosti u kojoj mladost traži uzor u svetom Franji.

 

Na čemu se kao ljudi razbijamo?

 

Tragom Vaše interpretacije pjesme 'Kao Marija', ima li Majka Božja ulogu u Vašoj pobožnosti?

Majka Marija je najljepši most koji sam ikada vidjela. Kada smo djeca, puno smo jače vezani za lik majke, stoga sve duhovne i duševne doživljaje lakše povezujemo s njom. Marija, od prvog trenutka svjesna koja je njena veličanstvena uloga u Božjem naumu, na jedinstven način vodi i upućuje djecu prema cilju. Sva njena djela i smisao njenog života okrenuti su prema tom istom cilju – dočekati zagrljaj svakoga tko je treba i okrenuti ga prema jedinom Izvoru. Na tom putu ona tješi, daje potporu, nosi naš vlastiti teret i osvjetljava Put. To je čini Majkom svima; čak i onima koji je ne poznaju.

Što mislite o ulozi križa u životu čovjeka?

Tema Križa je preduboka i obrađivali su je mnogi veliki teolozi i mudraci. Stoga je teško govoriti o ovoj temi, pogotovo zato što je razumijevanje Križa nešto što traje čitav život. Križ temeljno možemo razmatrati u dva pravca. Prvi je onaj u kojem vidimo žrtvu, bol podnesenu za najveću Božju ljubav, a to je čovjek. Upravo se na tom viđenju kao ljudi razbijamo, jer nam je Ljubav nespojiva s vrhunskom žrtvom, jer nam je i Očinska ljubav sa žrtvovanjem Sina nespojiva, jer nam je još uvijek bol koju nam netko nanosi puno lakše povezati sa silom uzvrata. Još uvijek se pitamo zašto je tako trebalo biti, ako je On bio Kralj, još uvijek su nam kraljevi vojskovođe, a ne sijači mira. Ima jedna sjajna misao pisca koja možda najbolje pogađa istinu, a zasigurno snažno pogađa slabost u nama samima; Bog Sinovljevim križem i smrću dokida našu oholost u kojoj sebe vidimo kao one koji trpe i umiru, a Boga kao nekoga tko je iznad, koga takva sudbina nikada neće dodirnuti. Nakon Krista na križu, više ništa nije isto. Nije to više kralj na dalekim, nedostižnim dvorima, nego jedan među nama. Kroz sva Evanđelja Krist, duboko svjestan svoje prevažne uloge za povijest čovječanstva, bježi od onih koji ga žele zakraljiti, čak i Petra naziva sotonom (Mt 16, 22-23) kada ga ovaj „boljim prijedlogom“ u četiri oka pokuša odmaknuti od križa i time odvojiti od čisto ljudske sudbine.

No, s druge strane, beskonačna Mudrost daje još jednu sliku Križa. Isus, zovući sve nas opterećene i umorne k sebi, jasno i glasno govori: „Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotak i ponizan srcem“, „jer, moj je jaram sladak i moje breme lako“ (Mt 11, 28-30)!!! Križ dobiva sasvim novu dimenziju. Pokazuje nam, naime, koliko smo sami sebi teret u cijeloživotnom pokušaju da budemo netko drugi, nešto drugo, u pokušaju da dohvatimo nedohvatljivo, čekajući svojih pet minuta, a da pri tome ne vidimo bogatstvo ni ljepotu koja već živi oko nas. Krist se ne ruga našoj nadobudnosti nego nas naziva „opterećenima i umornima“, Božanski svjestan da nas ništa ne može opteretiti ni umoriti, koliko mi sami sebe svojim prohtjevima, svojim vizijama samih sebe. On NIKADA nije pokušao sebe promijeniti i zbog toga nam govori da doslovno uzmemo njegov jaram koji je sladak i lak, upravo i baš zato jer je izostanak borbe protiv sebe lijek, jer prihvatiti sebe sa svojim putom i određenjem dokida iskonski grijeh, onaj koji nas iscrpljuje od postanka do danas - ne živjeti radosno ono što nam je darovano, već vječno nezadovoljno smatrati da nam pripada veća, bolja, značajnija, bogatija… sudbina. Iako je slika Raspetoga impresivna, užasavajuća i time odbojna, ona nije sama sebi svrha. On nije odabrao Križ zato da bismo i mi tako, već upravo zato da mi ne bismo morali. Ipak, najveće blago jest u svemu onome što je Raspeću prethodilo te uslijedilo; divne godine Njegovog rada, savjeta, učenja, utjehe, Govor na gori, darivanja života, dijeljenja nade i radosti, Uskrsnuće. Upravo je oplemenjujući i topao onaj slatki Kristov Križ koji nam nudi, da bismo prihvatili sebe kakvi jesmo, grešne, ali Ocu jedinstvene i najljepše; grešne, ali s pogledom čvrsto uprte u visine u Oca.

 

Da biste komentirali, prijavite se.