Dražen Živić: Hrvatski građani nisu odustali od svojih kršćanskih vrednota

Konačni rezultati popisa stanovništva iz 2011. godine pokazali su da je ukupan broj stanovnika u Hrvatskoj pao za 3,4% i danas nas je 4.284.889. Prosječna starost muškaraca je 39,9 godina, a žena 43,4 godine. Prema narodnosti u RH živi 90,42% Hrvata, a 86,28% stanovnika je katoličke vjeroispovijesti. Za analizu ovih rezultata zamolili smo demografa dr. sc. Dražena Živića s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Vukovar.
Autor: Helena Cvjetičanin petak, 21. prosinca 2012. u 00:00

Konačni rezultati popisa stanovništva iz 2011. godine pokazali su da je ukupan broj stanovnika u Hrvatskoj pao za 3,4% i danas nas je 4.284.889. Prosječna starost muškaraca je 39,9 godina, a žena 43,4 godine. Prema narodnosti u RH živi 90,42% Hrvata, a 86,28% stanovnika je katoličke vjeroispovijesti.  Za analizu ovih rezultata zamolili smo demografa dr. sc. Dražena Živića s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Vukovar.

Je li Hrvatska stara? Kakvu prognozu možete iščitati za dalje s obzirom na sadašnju društveno-ekonomsku situaciju? Imaju li mladi budućnost u Hrvatskoj, odnosno ima li Hrvatska mlade za budućnost?


Konačni, ali još uvijek nepotpuni rezultati popisa stanovništva 2011. godine potvrdili su, nažalost, crne prognoze i projekcije hrvatskih demografa. Premda zbog (opet) promijenjene metodologije popisa, napose različite definicije ukupnog stanovništva, neposredna usporedba rezultata ovog popisa s ranijim popisima stanovništva, nije moguća. Ipak, trend je jasan, Hrvatska se i dalje nalazi u procesu depopulacije (ukupnoj i parcijalnim), što je sa stajališta demografskog, društvenog i gospodarskog razvoja naše zemlje, izrazito nepovoljan proces, kojeg ne karakterizira samo smanjenje ukupnog broja stanovnika nego i daljnje pogoršanje osnovnih demografskih struktura, naročito strukture stanovništva prema dobi i spolu. Riječ je o najvažnijim strukturama koje (za budućnost) određuju reproduktivne i radno-aktivne potencijale hrvatske populacije. Drugim riječima, o dobnoj i spolnoj strukturi ovisi trenutno i buduće kretanje nataliteta i mortaliteta, ali i veličina i struktura radne snage, bez koje nema gospodarskog razvoja. U tom je kontekstu Hrvatska ušla u duboku demografsku starost što će za posljedicu imati nove poremećaje u reprodukciji, kao i u odnosu aktivno – neaktivno stanovništvo, tj. zaposleni – umirovljenici. Sve veći broj i udio starih znači povećanje potreba (i sredstava) u mirovinskim, zdravstvenim i socijalnim sustavima i fondovima, orijentiranima upravo na skrb o starijim osobama. S druge strane, sve manji broj mladih znači i sve manje radne snage i zaposlenih iz čijih se primanja izdvajaju sredstva za „punjenje“ tih fondova. Rezultati popisa 2011. i njihova barem orijentacijska usporedba s popisom iz 2001. godine jasno ukazuju u kojem smjeru ide demografski, napose strukturno-demografski razvoj Hrvatske. Ukažimo na neke od demografskih indikatora: indeks starenja je povećan s 90,7 na 115,0, što znači da je staro stanovništvo (stariji od 60 godina) brojnije od mladog stanovništva (do 19 godina), prosječna starost je povećana s 39,3 na 41,7 godina, broj osoba do 19 godina starosti smanjen je za 15%, a broj osoba starijih od 60 godina je povećan za 8%, stanovništvo Hrvatske starije od 75 godina života brojnije je od dječje populacije stare do 6 godina života itd.

Već ovi izdvojeni pokazatelji upućuju zaista na zaključak da Hrvatska sve više postaje zemljom starih ljudi, s vrlo uskom dječjom bazom i bazom mladih koji bi trebali nositi budući razvoj. Situacija je još nepovoljnija ako analizu „spustimo“ ispod državne razine. Pojedina hrvatska područja, županije, gradovi, općine ili naselja, imaju još nepovoljnija demografska obilježja. Primjerice, od 21 hrvatske županije (uključujući i Grad Zagreb), samo četiri županije imaju indeks starenja ispod 100 i u njima su kontingenti mladih barem nešto brojniji od staračkih kontingenata (Požeško-slavonska, Brodsko-posavska, Vukovarsko-srijemska i Međimurska), a čak osam županija indeks starenja viši od hrvatskoga prosjeka (Sisačko-moslavačka, Karlovačka, Primorsko-goranska, Zadarska, Šibensko-kninska, Istarska, Grad Zagreb i, najviši, Ličko-senjska županija – 166).

Prema podacima, 90% stanovnika su Hrvati. Kako komentirate te rezultate i kako se oni mogu odraziti na budućnost?

S obzirom na svoju narodnosnu strukturu Hrvatsku kroz drugu polovicu 20. i početak 21. stoljeća karakterizira stanovita homogenizacija, tj. porast udjela hrvatskog stanovništva kao najbrojnije narodnosne komponente. Od 1971. do 2011. godine udio Hrvata u ukupnom stanovništvu Hrvatske povećan je sa 79,4% na 90,4%. Istovremeno, broj Hrvata je povećan s 3.513.647 na 3.874.321 stanovnika ili za 10,3% (tek usporedbe radi, smanjenje ukupnog stanovništva Hrvatske u istom je razdoblju, uz oprez jer je riječ o različitim metodologijama popisa, iznosilo 3,2%). Između 2001. i 2011. godine broj Hrvata je smanjen za 102 tisuće ili za 2,6%, ali je njihov udio u ukupnom stanovništu porastao s 89,6% na 90,4%. Od kada se u Hrvatskoj provode popisi stanovništva prema modernim popisnim kriterijima, a to znači od 1857. godine, nikad nije bio toliko visok udio Hrvata. Hrvatska tako ulazi u krug država s najhomogenijim narodnosnim sastavom stanovništva.

Budućnost narodnosne slike Hrvatske odredit će nekoliko paralelnih procesa: sinergija dinamike nataliteta i procesa demografskog starenja s jedne strane, te odnos doseljavanja i iseljavanja s druge strane. Naime, Hrvati kao najbrojniji narod u Hrvatskoj najviše i sudjeluju u reprodukciji, što znači da je dinamika nataliteta negativna odrednica trenutnog, ali i budućeg kretanja broja Hrvata. No, treba voditi računa i o tome da je još nepovoljnija reproduktivna situacija kod manjinskih populacija. S izuzetkom albanske, romske, rumunjske, turske, pa i bošnjačke manjine, sve druge manjine imaju indeks starenja viši od hrvatskoga prosjeka, što će nepovoljno djelovati na potencijale njihove biološke reprodukcije. U tom smislu je najteža situacija kod slovenske manjine. Drugim riječima, natalitet manjina u Hrvatskoj negativna je odrednica kretanja i njihova broja. Jedino albanska, bošnjačka i naročito romska manjina imaju, barem kada je u pitanju dobni sastav, pozitivne odrednice reprodukcije i za očekivati je da će one u narednom razdoblju povećavati broj svojih pripadnika.

Osim navedenog, na narodnosni sastav utjecat će i brojnost doseljeničkih i iseljeničkih struja. Iako ne tako brojne kao u prethodnim godinama i desetljećima, useljeničke struje hrvatskog stanovništva iz Bosne i Hercegovine, pa i Srbije, nastavit će se i dalje. Možda se može očekivati i skroman povratak Hrvata iz iseljeništva. One će, dakako, biti pozitivna odrednica kretanja broja Hrvata. Ali, isto tako, neprijeporno je jačanje iseljavanja u kojemu će opet hrvatska narodnosna komponenta imati vodeće značenje. S druge strane, Hrvatska će u budućnosti biti i odredištem useljeničkih struja. One će svojim podrijetlom biti iz neposrednog okruženja, ali za očekivati je i velikim dijelom iz različitih kulturološko-civilizacijskih sredina, što nije nevažno s obzirom na društvene, političke, demografske, kulturološke i druge aspekte migracija i integracije/asimilacije migranata.  

U Hrvatskoj je 86% stanovnika katoličke vjeroispovijesti; koliko to utječe na društvena kretanja i vlada li Hrvatskom neka politička elita koja ne slijedi iste vrijednosti, ako da, kako je do toga došlo?

Činjenica jest, rezultati popisa to pokazuju, da je broj katolika u Hrvatskoj između 2001. i 2011. godine smanjen, i to za približno 206 tisuća. To nije neočekivano, kako zbog promijenjene metodologije popisa, tako i zbog činjenice da su katolici (kao uostalom i Hrvati) većinska skupina u Hrvatskoj, pa tako i najviše „sudjeluju“, kako u ukupnoj, tako i u prirodnoj depopulaciji (sve manjem rađanju, na što upućuju i crkvene matične knjige). No, udio katolika u ukupnom stanovništvu Hrvatske smanjen je za svega 1,7 postotnih bodova, pa oni s 86,3% i dalje čine golemu većinu stanovništva prema religijskom opredjeljenju. To znači da je katoličanstvo, odnosno, kršćanstvo u širem smislu riječi (91,4% stanovništva Hrvatske izjasnilo se kršćanima) i dalje jedna od temeljnih odrednica suvremenog hrvatskog nacionalnog identiteta te da su svi oni koji tu činjenicu zaboravljaju, marginaliziraju ili osporavaju, duboko u krivu.

Iako je između 2001. i 2011. godine broj agnostika, skeptika i ateista povećan za 95 tisuća, njihov je udio u ukupnom stanovništvu Hrvatske, prema rezultatima posljednjeg popisa stanovništva, i dalje ispod 5% ukupne populacije. To znači da bi političke elite u Hrvatskoj trebale uvažavati, a čini se da u novije vrijeme to baš i ne čine, neprijepornu činjenicu da je Hrvatska u identitetskom i tradicijskom smislu kršćanska i katolička zemlja i da većina ljudi koji u njoj žive drže do toga, jer da nije tako onda bi se drugačije i izjasnili. Rezultati popisa bi se na stanovitoj razini mogli protumačiti i kao poruka hrvatskih građana da nisu odustali od svojih kršćanskih korijena i vrednota i da žele da one budu ucijepljene u društveno, političko i gospodarsko tkivo naše zemlje.

Da biste komentirali, prijavite se.