Dubravko Šimenc: „Mladima treba prije svega biti učitelj!“

Legendarni vaterpolist Dubravko Šimenc, jedan je od najomiljenijih sportaša u Hrvatskoj, osvajač olimpijskih odličja s reprezentacijama Jugoslavije (zlato, Seoul, 1988.) i Hrvatske (srebro, Atlanta, 1996.) kao i brojnih klupskih trofeja s raznim hrvatskim i inozemnim klubovima. S nama je podijelio svoja razmišljanja o obitelji, vjeri, domoljublju, nedavnoj prometnoj nesreći…
Autor: Laudato/A.L./D.V. Photo: soundset.hr utorak, 14. travnja 2015. u 08:28

Pamtimo Vas kao borbenog vaterpolista, a posebno pamtimo uspjeh hrvatske vaterpolo reprezentacije na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine. Koliko ste emotivno doživljavali igranje za hrvatsku reprezentaciju u tim vremenima stvaranja hrvatske države i za vrijeme ratnih zbivanja? Kako ste pak, s druge strane, doživljavali igranje za Jugoslaviju? Kako biste usporedili ta dva osjećaja?
Prije svega, 1991. godine sam imao 25 godina tako da sam dobro znao prosuditi što se događa oko nas, što se događa u bivšoj državi i kako se krvavo stvorila nova država. Ponosan sam na to što smo mi bili prvi pojedinci koji su istupili iz reprezentacije Jugoslavije. Jako se dobro sjećam razgovora s tadašnjim predsjednikom Tuđmanom i gospodinom Vrdoljakom, koji je bio predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, nakon Mediteranskih igara u Ateni kada se to dogodilo. Svi smo mi priželjkivali mirno rješenje situacije nastale nakon raspada bivše države. Igranje za Jugoslaviju je bilo više profesionalno, reprezentacija kao i svaka druga. Povijest je, međutim, pokazala nešto drugo. Svi smo mi odgajani da nikoga ne mrzimo da nikome ništa ne učinimo nažao, ali sigurno su ratna zbivanja u Hrvatskoj ostavila traga na nama i na igranje za reprezentaciju Hrvatske.
Emocije u Atlanti u utakmici protiv reprezentacije SiCG su bile na visokom nivou. Poginuli su bili naši prijatelji i članovi naših i hrvatskih obitelji. Osjećali smo kako branimo  čast svoje domovine ne samo na sportskoj razini već i onoj političkoj.
 
Javno ističete ljubav prema domovini. Što Vas na to potiče i jeste li zbog toga ikada bili osuđivani od ljudi?
Ljubav prema domovini je nešto što ili imaš ili nemaš. Jednostavno je to nešto što nosiš u sebi. Ima ljudi koji nešto ne prihvaćaju kao i ja ali sam se naučio nosit s tim. Treba uvijek biti fin i pristojan, pozdraviti i te ljudi koji ne vole domovinu kao ti. Neću živjet još sto godina ali želim ovaj život koji je preda mnom proživjet najbolje što mogu, posebno sa svojom obitelji. Htio bih da se može bez problema, recimo, sa zagrebačkim tablicama doći u Split i obrnuto i žalosti me što postoji neka netrpeljivost između Sjevera i Juga. Mislim kako je Hrvatska jedna od najljepših zemalja na svijetu i kako je trebamo cijeniti u cjelini. Moja ljubav prema domovini je uvijek bila izražena i uvijek će biti prisutna.
 
Jeste li oduvijek bili vjernik ili je postojao neki određeni trenutak u vašem životu koji vas je približio vjeri?  Što za vas znači biti vjernik?
Vjernik jesam, ali nisam vjernik praktikant. Obitelji su s majčine i očeve strane bile vjerničke. Nisam za vrijeme Jugoslavije sve sakramente primio, ali jesam kasnije jer sam to i htio i trebao zbog želje da se oženim u crkvi. Danas jesam vjernik, družim se, razgovaram s ljudima koji su u Crkvi. Imam prijatelje koji su župnici i volim uvijek čuti pametnu riječ ljudi iz Crkve.

Koliko je teško bilo biti vjernik u Jugoslaviji i kakva se promjena dogodila stvaranjem RH? Položaj vjernika se svakako promijenio, ali je li se, po Vašem mišljenju, i odnos vjernika prema vjeri promijenio promjenom političkog sustava?
Nisam baš razmišljao na taj način. Crkva u Hrvata je uvijek bila prisutna. Sigurno je u jednom totalitarističkom sustavu kakav je bio u Jugoslaviji bilo teško ići u crkvu, postajala je opasnost da kao vjernik nećeš dobiti posao. Ljudi su potajice odlazili u crkve, posebno na velike blagdane. Neke osnovne životne potrebe su bile teže dostupne. To se promijenilo. Odnos prema Crkvi ti usade tvoji roditelji, tvoji najmilije, a taj odnos i ja danas nastojim prenijeti svojoj djeci. Nastojim ih potaknuti da slušaju Božju riječ i ljude koji su u Crkvi i da se uvijek treba naći i vremena i načina kako biti povezana s Bogom. Ali to je osobna stvar. Ja ne zamjeram ljudima koji su ateisti, ali niti onima koji možda previše ističu svoju vjeru, no to je njihov izbor. Ponavljam, ja sam vjernik, ali nisam neki veliki praktikant. Kad imam potrebu odem u crkvu.

Na koji način svoju djecu učite vjeri? Molite li u obitelji?
Molimo za vrijeme ručka. Pitam djecu kad su zadnji put bili u crkvi. Nastojim ih poticat da odu u crkvu, da se sjete i pokojnih i najmilijih ne samo na neke određene dane kao što je Dušni dan. Ja ih na to potičem, ali sam stava kako je to osobna stvar, osobna odluka i ne želim im nametati ništa.

Javno ste istaknuli i vašu privrženost obitelji na nedavnom referendumu o braku, jeste li zbog toga doživjeli kakve neugodnosti od strane medija, znanaca ili prijatelja? Zašto ste se odlučili javno podržati brak kao „zajednicu žene i muškarca“?
Nisam doživio neke neugodnosti. Upravo zato što sam tako odgajan i tako odgajam svoju djecu. To je tako u meni, proživio sam prekrasno djetinjstvo sa svojim roditeljima i sestrom. Naravno kako postoje i oni koji razmišljaju drugačije i nemam ništa protiv toga, ali ja mislim kako je to pravo rješenje.

Vaš je otac bio vaterpolist a majka profesionalna odbojkašica, koliko je bila važna njihova uloga u vašem odabiru profesije? Koje biste ljudske vrijednosti i vrednote istaknuli kao one koje ste primili od vaših roditelja?
Sigurno kako je njihov utjecaj bio veliki, ali želim naglasiti kako me nisu tjerali da se bavim sportom već su me pustili da sam odaberem, ne samo sport već i kojim ću se sportom baviti. Trenirao sam razne sportove: tenis, atletiku, rukomet čak i ragbi neko kratko vrijeme. Usadili su mi jednu ljubav prema sportu što i danas iskazujem odlaskom na razna sportska borilišta u gradu Zagrebu i šire. Učili su me disciplini, odgovornosti prema radu i poštovanju prema onima koji su važni u sportu kao što su treneri, suci, publika. Naravno, nije uvijek bilo to sve lako prihvatiti, posebno u adolescentnoj dobi, ali to su vrijednosti koje i danas želim prenijeti svojim mladim vaterpolistima. Učim ih upornosti i iskrenosti prema sebi i svom radu i vjerujem kako će im to ostati trajna vrijednost u sportom smislu, ali i u životu općenito.
 
Koliko je teško biti trener, pedagog? Da li vam u tome pomaže ono što ste naučili od svojih roditelja, trenera ili ono što ste sami naučili kroz roditeljstvo?
Imao sam sreću imati velike trenere u svojoj karijeri kao što su Ratko Rudić, Ozren Bonačić, Nikola Stamenić, Claudio Mistrangelo i dr. Sa svim tim ljudima sam danas, prije svega, dobar prijatelj, a sigurno je kako njihova znanja i danas koristim u svom trenerskom poslu makar su današnje metode trenerskog posla drugačije nego tada, ali su i državni zakoni drugačiji. Tako danas, na žalost, moraš jako paziti kako razgovaraš s djecom, kako se ponašaš ili čak kako ih i da li ih dodiruješ. Naravno kako i danas ima problema i pogrešaka u tom radu, ima neke ljutnje sa moje i njihove strane, ali smo usuglašeni kako je to sve što radimo dobro za njihov odgoj i odrastanje. Sport je danas egzaktan, traže se samo uspjesi i pobjede određuju kvalitetu trenerskog rada. Međutim s djecom treba biti vrlo pažljiv i osjetljiv. Nemaju sva djeca iste kvalitete niti dolaze iz istih životnih i obiteljskih situacija. Neki su iz siromašnih obitelji, neki od rastavljenih i samohranih roditelja i treba sve to nekako uskladiti, paziti na njihove životne situacije, ne ih razdvajati po nekim nacionalnim, vjerskim ili sličnim kriterijima i svakome drugačije pristupiti kako se netko ne bi osjećao ugroženo.
Treneri trebaju prije svega biti pedagozi, učitelji vaterpola, a tek onda treneri. Mladima treba prije svega biti učitelj.

Kako ste uspjeli uskladiti profesionalni sport i obiteljski život? Žalite li možda za nekim trenucima u životima vaše djece kada niste mogli biti prisutni?
To je jedna žrtva i nekad više brinem o tuđoj nego o svojoj djeci, ali pokušavam biti prisutan i na jednoj i na drugoj strani, a posebno nastojim biti prisutan s najmlađim djetetom. To je jedna draž, jedna ljubav prema sportu i prema onome što radiš. Bitna je, naravno, i podrška supruge i okoline u kojoj živiš. Česta su putovanja, često vikendom nisi doma kada bi to bilo očekivano. To je jedna cijena bavljenja sportom, nemamo satnicu kao učitelji u školama, ali to je draž sporta. Tolerancija je važna, posebno unutar obitelji i tada je sve lakše.

Koje vrijednosti nastojite usaditi vlastitoj djeci i zašto?
Danas je teško poticati neke vrednote. Nastojim ih učiti kako je bahatost mana a kako je poštenje vrlina. Treba biti marljiv i pošten prema radu. Često se sjetim jedne uzrečice koju me majka učila: „Umiljato janje dvije majke sisa.“ To je nešto što nastojim naučiti i svoju djecu.

Što za Vas znači biti odgovoran roditelj?
To znači priuštiti svojim najmilijima ono što im je najpotrebnije za život. Odgovornost je po meni stambeno zbrinjavanje obitelji i sve ostalo što ide s tim poput pravilne prehrane, pravilnog ponašanja, usaditi im vrednote, učiti ih kako biti prijatelj sa svima, ukazati im na neke životne zamke. Uvijek ima problema i zamki koje treba naučiti izbjeći. Treba biti dragi i prijatelj prema svima jer su prijatelji pravi oslonac u životu.
 
Imate dvije kćeri i sina, kako biste reagirali ako bi Vam netko od njih priopćio kako želi živjeti u celibatu? Da li općenito nastojite poštivati odluke vaše djece ili ih ipak usmjeravate prema vašim razmišljanjima?
Oko toga bi bilo jako puno razgovora. Poštujem ljude koji se žele zarediti, ali teško bih podnio kad bi se moja djeca na to odlučila. Eto, iskreno.

Koliko je u današnje vrijeme teško odgajati adolescenta?
Nije lako, puno je prepreka i izazova. Prije svega, razvoj tehnologije, interneta, smartphonea, donio je puno informacija i teže je usmjerit dijete prema nečemu dobrom. Treba naučiti razvrstati te informacije. Važno je mladom čovjeku usaditi poštenje prema ljudima koji ga okružuju i profesoru u školi i poštaru koji donosi pismo jednako kao i da je pristojno ustupiti mjesto gospođi u tramvaju. To su stvari koje su danas de mode. U građanskom odgoju, koji će se od iduće godine učiti u školama, će se učiti o onome što smo i mi učili u školi, dakle bontonu i osnovnim načelima života. To bih volio da moja djeca imaju u sebi. Teško je mladima slušati nas stare, ali mislim da su to neke osnove u životu.
 
Pomaže li Vam vjera u Boga da budete svaki dan što bolji muž svojoj supruzi? Na koji način Vam vjera pomaže vašem braku?
Sasvim sigurno to pokušavam. Vanjski utjecaji su uvijek prisutni ali su biti jedna tolerancija, jedna iskrenost i međusobno praštanje. Najbolja metoda je razgovor i to najbolje funkcionira.

Nedavno ste doživjeli tešku prometnu nesreću koju ste, hvala Bogu, preživjeli bez težih posljedica… s kojim ste se mislima suočavali kada ste se probudili nakon nesreće?
Najteže mi je bilo što se nisam mogao javiti supruzi jer sam znao kako će saznat  što se dogodilo i kako će ju to uzrujat. Nastojim i djecu učiti da se uvijek javljaju što god bilo, a ja to nisam bio u mogućnosti. To mi je bilo najteže. Dogodilo se što se dogodilo zbog okolnosti koje su bile takve.. Glava je dobro, rame je operirano ali srećom ne treba mi kao što je trebalo ranije u igračkim danima. Danas sam svjestan toga kako me neće više puno ljudi voziti kao prije. Malo ću na to više pripazit (smijeh).
 
Jeste li nakon nesreće postali svijesniji kratkoće života, jeste li se uplašili susreta sa smrću?
Kad pogledam na kalendar znam sam sebi reći: „Dudo, star si, godine su te stigle, nisi više mlad.“ Često sam na biciklu, u prirodu. Češće sam sa obitelji. Čak sam počeo više istraživati svoje obiteljske korijene sa očeve strane.
 
Jeste li nakon nesreće, postali bliskiji s vašom obitelji? Da li je i na koji način je bliski susret sa smrću promijenio Vaš odnos prema životu, vjeri, Bogu?
Nije promijenio, ali pokušavam biti što više sa svojima. Koliko ćemo još biti na zemlji to ne znamo, ali hvala Bogu što mi je dao još života na zemlji. Sasvim sigurno je On bio taj koji je rekao: „Dudo, trebaš još malo gnjavit ovaj narod.“

Uskoro se pokreće Laudato TV - obiteljska televizija s kršćanskim vrijednostima. Smatrate li da u Hrvatskoj i regiji postoji potreba za emitiranjem sadržaja s istinskim obiteljskim vrijednostima?
Svakako! Raduje me ta vijest i nadam se kako ćete me pozvati na neko otvorenje ili barem u neku emisiju kao gosta (smijeh).
 

Da biste komentirali, prijavite se.