Grupa Veritas: „Duh i Istina su bili, jesu i ostat će naša zvijezda vodilja“

Dubrovačka grupa „Veritas“ povodom 45. obljetnice djelovanja predstavila je u nedjelju 24. svibnja novi nosač zvuka „Budi volja tvoja“. CD u izdanju Laudata posvećen je osnivaču grupe, dominikancu, pokojnom fr. Ivi Martiniću. Promocija CD-a održana je u dominikanskoj crkvi u Dubrovniku, a povodom tog predstavljanja te povodom 45 godina kontinuiranog djelovanja intervju za Laudato dao je aranžer i producent , član vokalno – instrumentalne grupe „Veritas“ Nevio Končić.
Autor: Laudato/A.D. utorak, 26. svibnja 2015. u 09:02

Četrdeset i pet godina glazbenoga djelovanja je iza vas, jedan ste od rijetkih sastava koji tako dugo djeluje kontinuirano. Što vas je održalo na okupu tijekom toliko godina?
 
Na ovo pitanje ću vam prenijeti riječi mog prijatelja, i uz njegovog  brata Viktora najstarijeg člana
grupe „Veritas“, Ivana Lenerta, koji je to lijepo rekao u pozdravnom govoru na promociji CD-a: „Odgovor je vrlo jednostavan: održala nas je vjera, vjera u ono što radimo, puna crkva mladih koji su vjerovali u nas, s nama zajedno molili  i pjevali, pogotovo u ONO vrijeme koje je bilo jako teško, vrijeme mnogih  'traženja i lutanja', vjera u nas naših dubrovačkih otaca dominikanaca od kojih smo dobili povjerenje i imali iskrenu i bezrezervnu podršku svih ovih godina , ali nadasve Isusove riječi: „NE BOJTE SE“ .. i zaista nismo se ničeg bojali i ne bojimo se, jer su taj DUH i ta ISTINA bili, jesu  i ostat će cijelo vrijeme naša zvijezda vodilja.
 
Svoj novi nosač zvuka posvetili ste dominikancu, sada pokojnom, fr. Ivi Martiniću koji vas je okupio u glazbeni sastav. Koja je bila njegova uloga u vašem glazbenom hodu i što je on činio za mlade u Dubrovniku u to doba?

Ono što je zamislio te davne 1969. misom mladih i uvođenjem tzv. pop glazbe u crkvu, uz pomoć mladih glazbenika, to je i napravio. Otvorio je vrata crkve i samostana mladima u pravo vrijeme, pomladio crkvu hrvatske Atene, kako je volio nazvati Dubrovnik, i napunio je novom pozitivnom energijom kao pravi progresivni dominikanac, svećenik Istine. A vrata su bila otvorena svima, nije bilo važno jesu li vjernici  ili ateisti, ili nisu ni znali što su.  Tisuće je mladih prošlo tih 70-tih  i 80-tih godina prostorima samostana što vjernih ali i zalutalih mladih duša, ali  tamo, uz oca Iva  i našu glazbu su našli sasvim drugu dimenziju zabave. A bit  je bila druženje, kontakt i živa riječ. A o. Ivo je svima polako i mudro tumačio Riječ i objašnjavao bit vjere. To je bila u pravom smislu riječi revolucija dobrote i tolerancije. A naša zapisana glazba je samo posljedica svega toga.
 
„Veritas“ se može pohvaliti da je u mnogočemu prvi: odsvirali ste prvu „beat“ misu 1969., jedan ste od prvih sastava koji je počeo izvoditi modernu duhovnu glazbu. Što biste još izdvojili kao „prvo“ i posebno u svome stvaralaštvu?

Vjerovali ili ne, dva puta se izvela modificirana koncertna verzija mjuzikla „Jesus Christ Superstar“  i to 1974. i 1976., kada sam se kao 14-godišnjak priključio grupi da bi  svirao violinu u postavi orkestra za mjuzikl. To je bilo u klaustru samostana. Slušao ga je čak i tadašnji biskup. Ako se smijem našaliti s ove distance, mislim da nisu ni znali što slušaju. Kad smo već kod toga, poslije, ali nema veze s mjuziklom, nam je bilo zabranjeno svirati bubnjeve tijekom mise, na što su „Veritas“ i otac Ivo čak pisali i peticije crkvenim vlastima, podsjećajući ih: „slavite Gospodina zvucima cimbala…“ itd. Dakle, eto morali smo se i mi izboriti  za pozitivnu progresivnost  pred strogo konzervativnim.
Mislim da je i naša video kazeta „Polnoćka mladih“ 1989. prvi  zapis takve vrste. Dijelove još i danas čuvenog pozdrava mladima oca Iva s te polnoćke možete vidjeti i na YouTubeu.

Koliko ste albuma do sada objavili?

Mi nismo imali puno izdanja, ali to nam i nije nikada bilo primarno. Nikada nismo planski pisali pjesme da bismo ih objavili, već da bismo njima slavili Boga na svoj način. Ali eto, ipak smo svakih pet do deset godina postojanja i snimili većinu pjesama: na dvije audio-kasete  „Tražiš li mir“ 1981.  i nešto kasnije   „Ruku trebam“, na video kaseti „Polnoćka mladih 1989.“, te na dva CD-a: „Tvoju ljubav trebamo“(Veritas 1969-2000) i  najnoviji  „Budi volja tvoja“ 2015.
 
Koji je najljepši i vama u grupi najvažniji događaj u četrdeset i pet godina djelovanja?

To što smo doživjeli 45 godišnjicu, haha.
 
Njegujete li moderni glazbeni izričaj i u liturgijskim slavljima i kako ga usklađujete s liturgijskim pravilima?

Pa u tome i  jest bit svega, mi sve ove godine i sviramo na nedjeljnoj misi u 11 sati samo svoju glazbu, na svoj način. Nekada nas je znalo biti i  po dvadeset instrumentalista i pjevača, a za polnoćku i više. A s našim priorima, koji i  predvode našu misu od kada nema oca Iva se prije mise dogovorimo što ćemo  eventualno pjevati ili recitirati od dijelova mise, psalama, antifone i sl.
 
Izdali ste novi album „Budi volja tvoja“ s osamnaest pjesama, među kojima se dvije ističu jer su obrade poznate pjesme Leonarda Cohena te jednoga gregorijanskog korala. O čemu se radi?

Četrnaest je autorskih pjesama nas članova grupe, te dvije prijatelja Veritasa. Dvije su obrade. To je čuvena Aleluja Leonarda Cohena, koja je u svijetu već doživjela mnoge različite izvedbe i obrade, ali ovaj put s originalnim hrvatskim duhovnim tekstom, koji je napisala moja supruga Anis, također članica „Veritasa“.  Što se tiče  Gaude Mater Ecclesiae, himnusa posvećenog sv.Dominiku, to je za mene osobno posebna radost. Naime, tko zna zašto, nismo nikad napisali pjesmu sv. Dominiku (sram nas bilo)  pa sam pitao oca Iva Plenkovića, koji je  2012. bio prior, postoji li zapisana kakva himna svecu, osim „Divne l' nade“ koju smo već bili snimili, pa da je ja obradim. On mi je donio notni zapis gregorijanskog korala Gaude Mater Ecclesiae s tekstom posvećenim sv. Dominiku i to zapisan neumama, starim notnim pismom, kojeg dominikanci mislim općenito pjevaju jako rijetko. Kasnije sam naišao na podatak da su ga vjerojatno napisali talijanski dominikanci u 13.stoljeću u čast svome osnivaču reda i to vjerojatno ne dugo poslije njegove smrti. Taj misterij porijekla i to što ga se rijetko može čuti natjeralo me da se usudim  ispod originala, koji se, kao i svaki takav tip korala, sklada i pjeva unisono bez ikakve pratnje, postavim svoju harmonizaciju, a i ritam ovog doba, imitirajući korak i pastirski štap sv. Dominika koji je uglavnom putovao pješice i, kažu, propješačio 5000 km doslovno gradeći crkvu i šireći vjeru i red propovjednika. Jako sam zadovoljan kako zvukom tako i atmosferom koju sam postigao.
 
Koji su daljnji planovi grupe „Veritas“?

Haha, plan je da se nađemo zajedno i u sljedeću nedjelju na misi u dominikanskoj crkvi u 11 sati i pjevamo i sviramo Gospodinu. A tko zna, možda za pet godina, kad budemo slavili pola stoljeća
bude i nekog novog CD-a.

Da biste komentirali, prijavite se.