Fra Bojan Rizvan: Kušnje su pozicioniranje srca, a korizma generalna proba našeg odlaska u nebo

Značenje korizmenog vremena, ulogu kušnji i trpljenja, pustinje i pokore, u razgovoru poticajno razlaže fra Bojan Rizvan, župnik zadarske župe Presvetog Srca Isusova.
Autor: Laudato/Ines Grbić Photo: Ines Grbić četvrtak, 22. veljače 2018. u 17:13

Nakon krštenja na Jordanu, Isus je odveden u pustinju. Evanđelist Marko naglašava i da se to zbilo ''odmah'': 'I odmah ga Duh nagna u pustinju'. Otac je Isusa darovao velikim, javno izrečenim riječima: 'Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina' i odmah potom nastupa kušnja.
 
Evanđeoski tekstovi nadovezuju se jedni na druge, govore o Isusovom životu koji ima svoj nastavak. U Isusovom životu sve ima slijed koji pokazuje bitnost njegovog navještaja, njegove osobe koju on utjelovljuje kao Sin Božji. Zanimljivo je taj ''odmah'' razumijevati u korizmenom vremenu. Ono se tiče našeg, sadašnjeg 'odmah'. Snaga Božje riječi osobito se očituje u liturgijskom slavlju, u misi, gdje ona doista sada odjekuje. To smo mi kršćani pozvani razumijevati u vlastitom životu - taj ''odmah'' i ''sada'' koji se tiče i mene. Znači, nije to bilo nekad u Isusovom životu, nego to se danas dotiče moga života, moga vremena, moga ''odmah'', moga ''sada''. U tome ''odmah'' bismo trebali razumijevati neodgodivost potrebe za obraćenjem, ono što Isus kasnije naviješta u tekstu. Mogli bismo taj ''odmah'' shvatiti i tako da je naš život, naše vrijeme u kojem se nalazimo, vrijeme milosti, vrijeme spasenja, što apostol Pavao snažno kaže: 'Evo, sad je vrijeme milosno, sad je vrijeme spasa'. To je korizma – milosno vrijeme u kojem, živeći po daru Božje riječi, zadobivamo svoje spasenje, odnosno aktivno i djelatno živimo svoje spasenje.
 
'Obratite se i vjerujte evanđelju' i 'Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti' čujemo na početku korizme uz obred pepeljanja. Što znače ti zahtjevi za naš život?
 
Korizma je specifično vrijeme u svom značenju i treba istaknuti obred pepeljanja, uz koji je blisko vezana Služba Riječi toga dana. Prve riječi koje Isus izgovara u čitanju na Pepelnicu jest: 'Pazite!'. Korizma je vrijeme pozornosti, vrijeme pažnje, vrijeme snažnijeg usmjeravanja našeg života na nebo. 'Spomeni se da si prah i da ćeš se u prah vratiti' nekad su stari monasi držali za načelo svoga života - 'Memento mori – Sjeti se svoje smrti'. To ne znači da bismo mi svoj život trebali ispuniti strahom pred smrću, nego da bismo u svom postojanju stalno nosili stvarnost neba. Mi smo stvoreni za nebo! Svatko od nas je doista stvoren za to zajedništvo s Bogom, koje će jednom živjeti u punini. Ali mi se već sada pripremamo. Zato je, na neki način, korizma generalna proba našeg odlaska u nebo! Mi se ovdje sada spremamo. Svjesni smo toga dara koji nam Gospodin priprema i na koji nas poziva i sada ga želimo ostvariti u svom životu. Zato je korizma iznimno bitno vrijeme. Vrijeme pozornosti, gdje ja upućujem svoje korake prema nebu. Sjećam se trenutka vlastite smrti, jer to je sigurna istina svakoga od nas. Možemo imati život ovakav i onakav, ali sigurno je da ćemo svi umrijeti i stupiti pred Božje lice. U korizmi se spominjemo upravo toga trenutka. Taj trenutak će se zbilja dogoditi i moramo biti spremni za taj trenutak susreta s Gospodinom, kako bi to bio susret u radosti, ljubavi, susret u zagrljaju koji nam omogućuje puninu ljubavi koja nam dolazi po Božjem obećanju i ostvarenju tog obećanja. Zato poziv 'Obratite se i vjerujte evanđelju' - da promijenimo svoju misao, da se uskladimo s Evanđeljem, s Radosnom vijesti koju nam Isus donosi u svojoj osobi.
 
Spominjete smrt. Upravo je ona snažan poticaj da otvorimo vjeru k vječnom životu. Suočeni smo s činjenicom propadljivosti ljudskog tijela, do njegovog uskrsnuća. Stoga nam je izdignuti pogled nad hladni grobni mramor, u sigurnosti da naše tijelo u konačnici neće izgristi crvi. Kako živjeti to '...da ćeš se u prah vratiti'?
 
Čovjek se boji onoga što ne poznaje. Nitko od nas nema iskustvo smrti. Zato čovjek pred time strepi. Jedan od najjačih strahova koje čovjek proživljava u životu je strah od smrti. Ali, meni se čini da suvremeni čovjek danas boluje od jednog drugog zaborava. A to je zaborav neba! Znači, kada se spominjemo smrti, ili trenutka naše smrti, mi se zapravo spominjemo neba. Tu se pokazuje i očituje naša vjera. Jer vjerujemo u ono što još nismo vidjeli. Jer, ako smo to vidjeli, onda nam nije potrebna vjera. Ali mi doista želimo ispovjediti svoju vjeru u taj vječni život, koji započinje već danas mojim vlastitim odlukama, mojim izborima, životnim nastojanjima koje ostvarujem u svakodnevnom životu. Tu ja pokazujem imam li doista vjere. Time pokazujem nebo. Zaborav neba u našem životu stvarno može biti problematičan. Jer, kad čovjek zaboravi nebo, postaje rob vlastitog grijeha. Postaje rob vlastitih slabosti, postaje rob strahova i navezanosti koje se teško kidaju. Postaje ono što koči njegov život i što ga priječi da živi u punini na koju ga Bog poziva.
 
Spominjete nebo. Već prvoga dana korizme odzvanjaju riječi velikog kontrasta. Isus detektira kako mi to radimo kad postimo, molimo, činimo dobra djela. I onda ističe 'A ja vam kažem': Neka ti ne zna ljevica što čini desnica, moli i posti u skrovitosti. U Isusovim navodima kako smo mi skloni činiti i u njegovome: 'Ti, naprotiv...', 'A ja vam kažem...', 'A ti čini tako...' sudaraju se veliki kontrasti. Naša ljudska postupanja i ono što Isus stavlja pred nas kao ''zahtjev'' Neba, zar ne?
 
Točno. Isus nama redovito usmjerava pažnju kako bismo trebali to činiti. U evanđelju od Čiste srijede, Isus kaže: 'Otac tvoj koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti'. To je zanimljivo. Skrovitost je, očito, mjesto samoće. Ne usamljenosti. Nego samoće koju Bog vidi, koju Otac vidi. Mi kršćani smo pozvani živjeti na takav način. Da ja ne živim od pogleda drugih, nego da živim od Božjeg pogleda! I taj Božji pogled meni može biti dostatan za moj život radosti. Ako nitko drugi u obitelji ne vidi da perem suđe, usisavam ili radim neke poslove, meni je dovoljno da Bog to zna. Bog vidi! Ta skrovitost našeg djelovanja svjedoči o ljepoti ljubavi prema Bogu. O snazi našeg pouzdanja u njega. Koliko mi doista puštamo Bogu da uđe u skrovitost našeg srca, da nam u srcu može progovoriti.
 
Jako su bitna tri stupa korizme. Molitva Crkve to kaže na Pepelnicu: 'Danas započinjemo korizmu molitve, posta i bratske ljubavi'. Dakle, ne može se razdvojiti korizma od molitve, posta i bratske ljubavi. Zašto je to tako? Svi mi očekujemo ljubav. Ali, ponekad imamo strah darovati je. Zato nas korizma poziva da budemo oni koji će davati milostinju, koji će dijeliti milosrđe. Koji će znati otvarati drugima prostore ljubavi, za drugoga. To je jako važno. Biti milosrdan znači: Za tebe još uvijek ima mjesta u mom životu! Kad živimo bratsku ljubav, kad mi dijelimo sebe, kad umiremo vlastitom životu i vlastitim nastojanjima, mi zapravo pokazujemo da želimo živjeti za druge, jer tako smo i satkani. Stvoreni smo za druge. Druga važnost na koju nas Isus upozorava je molitva. Ne možemo ljubiti druge bez molitve. Jer kad tad ćemo izgubiti razlog ljubavi. Neki naš sebični interes neće biti zadovoljen, neka očekivanja neće biti ispunjena od bližnjih. Baš zato molitva je snaga naše ljubavi. Snaga našeg žrtvovanja. Snaga našeg darivanja. Onaj tko moli, ima snagu ljubavi. Treće jest post. Post je odlična vježba u kojoj se ustežemo od nečega što nam je važno. Hrana je bitna za stabilan život, ali mi se uzdržavamo od toga, kako bismo to darovali za nekoga. To je vrlo lijepo odricanje. Danas je važno potaknuti ljude na takvo odricanje. Mi u Crkvi zaboravili smo snagu posta! Kako bi bilo lijepo da u  obitelji otac posti za ženu, za majku njihove djece, majka za muža, mladić za djevojku i obrnuto, da hodaju u čistoći. To je snaga koja daje povezanost koju ne može nitko razdijeliti. To nam daruje snagu da možemo živjeti u ljepoti. To vlastito odricanje zapravo pokazuje da još uvijek nekoga volimo. Kad nekoga volimo, za njega smo uvijek spremni nečega se odreći.
 
U korizmi se intenzivnije govori o grijehu i pokori. Post je jaka pokornička stvarnost. Intenzivniji je poticaj da osvijestimo svoju grešnost i učinimo određenu zadovoljštinu za grijehe. Koji je smisao pokorničkih djela?
 
Smisao pokore je ono što kaže ta riječ, pokora. Pokora dolazi od glagola pokoriti se. Vrlo je važno shvatiti kome se ja danas pokoravam. Po daru stvorenosti, čovjek je satkan tako da služi drugima. Da svoju radost pronalazi u služenju drugima. Ako vidite svoj vlastiti život, svatko od nas primijeti da je bio istinski radostan kad je nekome služio. Kad je nekome bio na korist. Tu se osjeti naša radost. Baš zato, korizma je vrijeme u kojem se mi nekome moramo pokoriti. Korizma je vrijeme u kojem se mi pokoravamo Božjoj riječi! Pokoravamo se snazi njegove istine. Pokoravamo se Božjem milosrđu. Zašto je toliki naglasak na grijehu? Zbog toga što nas Božje milosrđe nužno suočava s našom vlastitom granicom. Mi smo ograničena bića. Grijeh nastaje kad mi neovlašteno  prijeđemo granicu vlastitog postojanja. To znači, na krivim mjestima tražimo radost. Mi ćemo ostvariti radost unutar svojih vlastitih granica. Zato je pogotovo sakrament pomirenja koji se u korizmi osobito ističe, prilika gdje se susrećemo s našim vlastitim granicama i Božjim milosrđem. Bog nas vraća u naše granice, kako bismo unutar tih granica mogli iskusiti istinsku radost. Grijeh nas priječi toj radosti. Grijeh je promašaj cilja, grijeh opterećuje naš život. Zato Crkva želi, da slobodni od grijeha, ispunjavamo Božju želju zajedništva života s njim.
 
Isus je u pustinji kušan egzistencijalno, Sotona mu nudi da pokaže svoju moć, ''nagradu položajem''. Čovjeku su privlačna i kušnja baš ta životna područja i u njima osobito pada, zar ne?
 
Mislim da je jako važno spomenuti stvarnost pustinje, u kojoj se i događa evanđelje prve korizmene nedjelje. Pustinja je zanimljiva zato što su u pustinji mogući svi putevi. Kada se okrene u pustinji, čovjek najčešće ne zna točno kamo ići. To slično nam daruje i mogućnost kušnje. Često promatramo kušnju kao nekakav problem. Kao stvarno veliki problem u našem životu. Evanđelist Marko kaže da je Duh nagnao Isusa u pustinju. Bog nekad dopušta kušnju u našem životu iz jednog razloga – da bismo pokazali gdje smo. Kušnje su stvar ljubavi. Kušnje su pozicioniranje srca! Gdje je tvoje srce u ovom trenutku? To pokazuje kušnja. Jer, lako je voljeti kad sve ide kako ja hoću. Lako je Bogu vjerovati, kad se moj život slaže onako kako sam ja mislio da se treba posložiti i kad sve ide kako ja zamišljam da treba ići u mom životu. A što kada ne ide tako? Što onda kad stvarno vodim nutarnju borbu prihvaćanja Božje volje za svoj život? E, tu je muka. I to su kušnje. Kušnje su pokazatelj na koju stranu ću ja stati. Jesam li spreman zaigrati na Božju kartu i onda kada mi se njegova karta ne sviđa? I onda kad vidim da ne ide onako kako bih ja htio? To je zapravo stvarna ljubav. Zato apostol Jakov u svojoj poslanici kaže: 'Prokušanost naše vjere rađa postojanošću'. Samo vjera koja je prošla kroz kušnje, koja je prošla kroz nutarnji sukob u kojem se dogodi razlučivanje i odlučivanje ponovno, iznova za Gospodina, tada mogu reći da imam postojanu vjeru, da sam zaista spreman živjeti u postojanosti vlastite vjere. Bl. Alojzije Stepinac je u kušnjama svoga života pokazao da stoji na Božjoj strani i na strani njegove Crkve.
 
Evanđelist kaže da Isus u pustinji bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu. Dakle, Isus ipak nije bio napušten.
 
Točno. To se i nama može često dogoditi u našem životu. To mi se čini izvanredna slika, koju koristi  Marko. Ponekad smo i mi u našim obiteljima, na poslu, u nekim zajednicama gdje živimo, okruženi zvijerima. Možda nas ti ljudi napadaju, kušaju, provjeravaju, podmeću. To je svetopisamsko iskustvo brojnih proroka. Ali kaže, anđeli mu služahu. Bez obzira koliko živjeli u nekim teškim životnim situacijama i bili okruženi ne znam kakvim zvijerima, Gospodin će nam poslati svoju utjehu i svoju pomoć, da živimo zajedno s njime. Tko se u kušnjama trudi živjeti s Gospodinom, neće biti ostavljen. Bog nas nikad neće kušati preko naših sila. Bog nikada neće dopustiti da u vlastitim kušnjama budemo posve sami.
 
Isusu su u pustinji služili anđeli, a nama, u pustinjama našeg života, služi sam Isus.
 
Točno. Isus je tu po svojoj Riječi, po sakramentima Crkve. On je prisutan po zajednici vjernika. Isus nas ne napušta. Ne želi nas ostaviti siročad, kao što je rekao prije svog uzašašća.
 
Mnogi i mimo četrdesetodnevne korizme imaju pustinju. Neki teški događaji mogu biti istinska, životna korizma. Kako osmisliti bolnu stvarnost i u takvoj situaciji ne izgubiti vjernost Gospodinu Isusu?
 
Bez obzira na potrese srca, potrese života koje imamo u vlastitom postojanju, jako je bitno uvijek iznova pouzdavati se u Gospodina. Ako nas je Gospodin dosad vodio, zar neće i odsad? Čini mi se da je jako važno u vlastitom životu živjeti tu snagu Božje istine, pouzdanja. Da živimo od naše osobne povijesti spasenja! Koliko puta je Bog pokazao da ono što smo mi mislili da je jako loše, užasno, da se nećemo izvući, da je neka situacija beznadna, da je sve gotovo, svijet propao, a na kraju se pokaže da je to bilo na našu izgradnju. Pozvani smo živjeti iz naših osobnih trenutaka i lomova koje smo imali u svojoj vlastitoj povijesti, vidjevši kako nas u tim trenucima Bog nije ostavio. Živjeti s pouzdanjem vlastitu sadašnjost. Mislim da je iznimno važna poruka cijele korizme, ono što Isus kaže: 'Ne budite smrknuti, kao licemjeri'. Kao oni koji mjere po licu. Korizma je i vrijeme radosti, u kojem mi dopuštamo da Bog našu radost, ovozemaljsku, ponekad i našu sebičnu radost, veselje koje ima svoj početak i kraj, zamijenimo nebeskom radošću. Isus kaže: 'Ispunilo se vrijeme, obratite se i vjerujte evanđelju'. Evanđelje je Radosna vijest. Vijest koja ispunjava čovjekovo srce. Vijest koja može dati radost koju ne može nitko poljuljati. Zato je Krist i došao, kaže Ivan, da naša radost bude potpuna.
 
No čovjek bi htio i neke vidljive rezultate u životu. Isus kaže: 'Ispunilo se vrijeme'. To iščekivanje pravog trenutka, dočekati trenutak Gospodnjeg pohoda, za nešto što čovjek želi, veliki je izazov za pouzdanje i vjeru.
 
Teško je u kontekstu vjere govoriti o uspjehu. Evanđelje niti jednom riječju ne spominje uspjeh. Ako Isusov život gledamo drugačijim očima, Isus nije doživio uspjeh. Dapače, doživio je neuspjeh. Ali, zanimljivo je da mi doista vidimo da i u vlastitim neuspjesima, ako dopustimo Bogu da bude prisutan, onda će poput naših vlastitih križeva, kao što je Isusov križ, zasjati Božja slava i ljepota. Isus je u najvećoj nemoći, u najvećoj boli, u najvećoj odbačenosti, u najvećoj patnji, pokazao najveću ljubav! Eto, to je kadra ljubav! Od tih trenutaka patnje, boli, trpljenja, napraviti mjesta Božje prisutnosti, koja postaje izvorom snage za naš svakodnevni život.
 
A slavno mjesto trijumfa križa je Uskrsnuće!
 
Tako je. Želim svima plodonosnu korizmu i hod u pokori. Ne trebamo se bojati odricanja, molitve i bratske ljubavi, jer po tome čovjek postaje više čovjek. Mi odricanjem pokazujemo koliko nekoga volimo. Ako na tom ispitu padnemo, onda zapravo pokažemo da nekoga nismo previše voljeli. Neka nam Božja milost bude snagom našeg odricanja, kako bismo mogli osjetiti puninu uskrsne radosti.
 
 
 

Da biste komentirali, prijavite se.