Fra Tomislav Šanko: Sv. Franjo – čovjek koji je drugima otvarao vrata Neba!

Uz blagdan sv. Franje, o 'Ljubavi koja nije ljubljena', razgovarali smo s duhovnim sinom koji tog asiškog velikana nasljeduje kao svećenik. Kako i što znači živjeti Franjinu poruku u vlastitom životu? Zajedništvo = ljubav + istina, poručuje fra Tomislav Šanko, tajnik Franjevačke provincije sv. Jeronima, odgojitelj postulanata i animator za duhovna zvanja, djelatan u samostanu sv. Franje u Zadru.
Autor: Ines Grbić/Laudato Photo: Franjevačka provincija sv. Jeronima subota, 04. listopada 2014. u 15:12
Ući u Božju bol za čovjeka

Sv. Franjo je obilježen Božjim milosrđem. Kad je 1216. g. molio tadašnjeg papu za potpuni oprost, rekao je, 'Želim sve poslati u raj'. Tako ja osobno doživljavam Franju - kao čovjeka koji je otvarao vrata neba drugima. Po uzoru na Isusa, koji za sebe kaže, 'Ja sam vrata'. Poistovjetio se s Isusom i na vanjski način, Bog mu je dao milost da nosi njegove rane, sam je postao vrata kroz koja su onda i drugi zaista mogli doći Isusu. Postao je vrata milosrđa, vrata koja se otvaraju prema onome što je bitno. Možemo se i mi zapitati, 'Jesam li i ja ta vrata?'. Kad otvorim vrata, gdje ta vrata vode? Sluša se grupa Doors, oni su bili, kao, vrata. Ali, ta su vrata vodila u nešto što je zapravo bijeg od života. Tražili su iskustva koja su bila bijeg. A sv. Franjo nam poručuje - ulazak u Isusov život je kroz križ. Obilježiti se znakom Tau, što je on nosio kao svoj habit, kao znak, ući u Božju bol za čovjeka. Suosjećati. Ono što je Isus osjećao za čovjeka, i onda iz toga prići čovjeku, malenome. Ne odozgor, nego kao što je Franjo prišao gubavcu. Prisjetiti današnje čovječanstvo, koliko vrijedi svaki čovjek, koliko vrijedi za Boga.

Biti vrata, ljudski gledano, čovjeka može koštati. Spomenuli ste rane sv. Frane. To da budemo vrata, ući u bol drugoga, znači i odricanje. Nije svatko, u svakoj situaciji, sklon taj 'zadatak' izvršiti do kraja?

Sigurno. Ali, treba podsjetiti da sve to ima smisla jedino ako je ono što nas pokreće - ljubav. Sv. Pavao kaže, 'Kad bih dao cijelo svoje tijelo da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi vrijedilo'. Znači, uvijek idemo u srce, u našu nakanu. Ja mogu puno toga činiti. Ali, ako je moja nakana sebična, ako je moja nakana da ja budem u centru, ako želim, na neki način, ljude vezati za sebe, onda to odlazi u krivo. Ono što je sv. Franjo imao, prvo iskustvo – to je da je on osobno ljubljen! Da je on prihvaćen. Da on može Isusu doći takav kakav je. Da ga Isus prihvaća sa svim njegovim nedostacima, manama. Na neki način, bio je time oslobođen. Kad čovjek zahvaća na taj način… On je htio to iskustvo podijeliti s drugima. To je njegov život. Franjin život nije neko forsiranje. On čak nije mislio ni red osnovati. Nego je jednostavno želio živjeti ono što je njemu Gospodin dao. I na taj način je postao privlačan.

Sv. Franjo – veliki komunikator i profesionalac odnosa

Iako je Franjina karizma u suprotnosti s duhom i mentalitetom suvremenog svijeta, ljudi i 21. st., na najdubljoj razini, idu za krepostima kakve je on živio. To su vječno poželjne i oslobađajuće vrednote?

Ono što je meni kod sv. Franje privlačno, i zašto sam ja i postao franjevac - to je ta malenost i neposrednost sv. Franje, koji nam otkriva da kad stoji pokraj sveca, čovjek može biti ono što jest. Mislim da je to privlačno kod njega – on pristupa svakom čovjeku kao bratu, odozdo. Ne pristupa s nekim moraliziranjem, nego otkriva svakome čovjeku koliko vrijedi. Franjo je velik po toj pristupačnosti. Isus je bio osoba u čijoj blizini se svatko mogao osjećati prihvaćen, neosuđen, voljen – ali, isto tako, i onaj koji čovjeku zna reći istinu. Reći istinu na način, da odvoji grijeh od osobe – to je velika umjetnost! Franjo je veliki komunikator, profesionalac odnosa. Na lijepi način zna stvoriti zajedništvo. Ali, zajedništvo uvijek ide uz ljubav i istina. Ako nekoga volim, onda bih trebao imati hrabrosti i reći mu istinu, ali na način da odvojim osobu od njenog grijeha. Ono što je Isus činio. Na koji način je Isus mijenjao ljude? Tako što je rekao, 'Ovo ti ne valja, ali ja te volim. Ti si vrijedan'. Znamo i za prizor s Marijom Magdalenom. Odakle toj ženi snaga da se promijeni? Baš iz tog Isusovog pogleda, koji, iako joj kaže istinu, voli je.

Kako opominjati?

No, ljudi su ipak osjetljivi na tako cjeloviti pristup. Najčešće nam je teško primiti kritiku. Često čovjek kojem je upućeno upozorenje, u smislu štetnosti djela kojem je sklon, to doživi kao napad na sebe. Možemo to i aktualizirati. Kod homoseksualnosti npr., Crkva ne osuđuje te ljude, ističe se potreba poštovanja tih osoba u njihovom ljudskom dostojanstvu, no homoseksualni čin je grešan. Teško je ostvariti doživljaj da nisi osuđen, ako se za neko tvoje djelo kaže da je loše?

Prvo što nalazimo u evanđeljima, baš i kod bratske opomene, i u Starom zavjetu, kad Gospodin kaže proroku, 'Idi u moje ime!'. Znači, ako želim nekoga opomenuti, prva stvar je zapitati se da li ja tu osobu stvarno volim. Opominjati može samo onaj koji voli! I druga stvar - opominjati može samo onaj koji je spreman nositi teret te osobe! Koji je spreman suživjeti se i pomoći toj osobi! Ako ja nisam spreman pomoći toj osobi, ako se ja nisam spreman opteretiti njenim teškoćama, njenim bolima,   onda nisam niti pozvan opominjati tu osobu. To je prvo. A drugo, glede homoseksualnih sklonosti. Čovjek nije kriv za te sklonosti. Ne bih ulazio u psihologiju, biologiju, medicinu, ali homoseksualna sklonost nije grešna. Grešan je taj čin. Mogu reći i iz osobnog iskustva. Kod mene u crkvu sv. Frane dođe dosta ljudi na ispovijed. I bore se s tim. Mogu reći da među tim ljudima stvarno ima svetih ljudi. Koji to nose na junački način i nastoje živjeti to kao žrtvu. S kojom god osobom sam razgovarao, koja to nosi u sebi, nosi tu bol. Kad se malo dublje zagrebe, to se stvarno otkriva kao jedna velika bol kod tih ljudi. Nešto što teško prihvaćaju kod sebe. I zapravo su oni najveći neprijatelji onima koji to proglašavaju, recimo to tako, kao neku vrijednost. Jer ti se ljudi stvarno žele uskladiti s Božjom voljom i prirodnom naravi. Svi mi imamo neki svoj križ. Još nisam upoznao osobu koja ne nosi nešto u sebi što je teško. Vjerujem da je i njima taj križ jedno sredstvo razmjene i mjesto gdje mogu Boga susresti.

Ljubav kaže istinu i ne podilazi

Vjerojatno neki i ne mogu to dijeliti sa svojim bližnjima?

Takve osobe trebaju podršku. Što znači gubavac? Gubavac je svaki čovjek koji je isključen. Koji u očima ovog svijeta doživljava etiketiranje. Nekad i mi sami to osjećamo. Ali takvim osobama treba biti još bliži. Jer, jedno je kad imaš neku bolest, tako reći, 'izvanjski' vidljivu… Ali, ovo se na neki način poima kao neka sramota, koju ti ljudi nose. Takvim osobama bi stvarno trebalo biti još bliže. I razumjeti ih. Ali isto tako, u istini. Ljubav uvijek kaže istinu. Nikad ne podilazi. Jer to onda nije ljubav.

Ali dok im izričete istinu, oni ne osjećaju da ih osuđujete i sudite?    
             

To je ono što nastojim. E sad, koliko uspijevam, no trudim se. Tu mi je ideal, naravno, Isus Krist, njegovi odnosi s ljudima, i njegovi osobni susreti, koji su prekrasni. Naročito u Ivanovom evanđelju, Isus inzistira baš na tim pojedinačnim susretima. Isus je mogao uzeti svoju moć. Ali, njemu je taj pojedinačni susret na poseban način važan. Jer onda sam taj čovjek postaje vjesnik evanđelja.

Naizgled poraz i neuspjeh

Možemo to povezati i s tumačenjem evanđelja 27. nedjelje kroz godinu (Mt 21, 33-43), Isusova prispodoba o vinogradu i vinogradarima koji su se loše odnosili prema poslanim slugama.

Srce Isusove poruke, zašto je zapravo i došao na ovaj svijet, je da otkrije Božje srce, da otkrije lice svoga Oca. Taj nebeski Otac neprestano kuca na srca nas svih. Kuca na naše tvrdo srce ne bi li se malo otopilo i ne bi li u nj ušlo više Božje ljubavi i Božjeg milosrđa. I jedna od zbornih molitvi kaže da Bog svoju svemoć najviše očituje svojim milosrđem i praštanjem. Vinograd predstavlja i može biti moj život, život svakoga od nas, Izraelski narod, naša tvrdokornost. Bog šalje svoje proroke, glasnike, ljude koji su u Božje ime kucali na vrata našeg srca. Kroz povijest Izraelskog naroda, ali i kad gledamo svoju osobnu povijest, ta vrata često ostanu zatvorena. Do trenutka kad Otac odlučuje poslati svog jedinog Sina, ne bi li na taj način potaknuo vinogradare i jače zakucao na naše srce, da ga pustimo. Isus anticipira i prorokuje ono što će se s njim dogoditi. Bit će odbačen, isključen, osuđen, odbijen. Izgledat će kao poraz. Uloga apostola i Isusa obilježena je križem, naizgled neuspjehom. Zanimljivo kako Božja ljubav, preko tog isključenja, prihvaćajući da bude isključen, Isus nas uključuje. Uključuje nas u tu Božju ljubav. To je kamen koji odbaciše graditelji. Isus je dozvolio da bude odbačen, iz ljubavi. To je taj vrhunac ljubavi! I to je i nama poruka. Koliko sam spreman staviti se u stranu, koliko sam spreman nekad izgubiti sebe, umrijeti sebi? Kao pšenično zrno, koje tek kad umre, donosi rod. To je ta slika - da se na zlo, tvrdokornost, ne može odgovoriti zlom, nasiljem. Jedino ljubav koja je spremna prihvatiti vlastitu smrt, žrtvovati samog sebe, biti odbačena, može pobijediti zlo. Isus je tako pobijedio našeg neprijatelja, koji nije shvatio što je ljubav, poniznost, da zapravo na križu, ubivši Isusa, zlo je zapravo ubilo samo sebe.

Pokazuje se kako je Bog milosrdan, uporan, ide do kraja, ne odustaje od čovjeka, usprkos čovjekovim odbijanjima.

To je Božje strpljenje. Ljubav uvijek ima ritam onoga koji je sporiji. Prava ljubav uvijek zna usporiti. Često u svom životu imamo puno planova, projekata, znamo kako bismo najbolje nešto ostvarili. A onda često, u obitelji, na poslu, studiju, okolini, zajednici, vidimo kao da moramo usporiti, radi nekih osoba. E, baš je to taj klik – da vidimo, da i u ljubavi treba nekad stati, izgubiti sebe, da bi zapravo dobio. To Božje strpljenje, znati usporiti, znati stati, znati izgubiti sebe, da bi dobio nešto što je puno vrijednije.

Ljubav uvijek nađe put

Isusova misao 'Zato će se oduzeti od vas Kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove' može zvučati strogo. To je primjenjivo na svakog čovjeka; ako odustajemo od Božjeg plana s nama, on će već naći nekoga tko će izvršiti ono što je njegova želja i potreba?

Evanđelje uvijek nađe put. Ljubav uvijek nađe put. Ljubav se ne može zaustaviti. Ona je kao, možemo uzeti za primjer sliku vode. Voda, iako izgleda slabašna, nejaka, ona uvijek produbi, nađe put, negdje prođe. Isto tako i život, kad vidimo neki cvijet, prolazeći gradom. Na zvoniku naše franjevačke crkve koji je obnovljen, već niče cvijeće. Dakle, tamo gdje ti se čini da nikad ne bi moglo niknuti, život negdje provrije, nađe put. Ali, to se odnosi i na kontinuitet. To 'Dat će se narodu koji donosi plodove', odnosi se i na Crkvu. Ne postoji diskontinuitet. Stari i Novi Zavjet nisu oprečni, to je umirovljeni papa Benedikt XVI. dosta naglašavao. Izabrani narod nikad nije prestao postojati. On je po vjeri nastavljen i po životu Crkve, onih koji danas vjeruju. Nema privilegiranih, granice evanđelja su neomeđene. Bog je došao za svakoga. Bog nije pristran. Daje se onome tko je dovoljno ponizan da ga prihvati.

Poželjeti je samo da budemo plodan vinograd ali i dobri vinogradari. Mi smo i objekt i subjekt u odnosu s Bogom, zar ne?

Sigurno. Bog želi od nas suradnike. Ne želi robove. Želi sinove. Želi sina koji će ostati u njegovom vinogradu, ali biti tu srcem. Koji će uživati i vidjeti da, ulazeći u odnos zajedno s Bogom kao partner, u taj proces sustvaranja, suotkupljenja, čovjek nalazi samoga sebe. To nam je nekad teško shvatiti, ali čovjek nađe sebe, baš onda kad se izgubi i kad se da za druge.

U klanjanju je čovjek najviše ono što bi trebao biti

Kao što nam Isus sebe daje u otajstvu euharistije?
Riječ 'euharistija' znači zahvala. Srce euharistije je, biti čovjek koji će znati primiti taj dar. To je otajstvo koje nikad nećemo do kraja od-tajiti. Nikad ga nećemo biti do kraja svjesni. Euharistija je neprestano ulaženje u to Božje darivanje. Bog nas je stvorio zato da nas daruje, kako kaže i Katekizam Katoličke Crkve. To je prekrasno. Kad bismo se svako jutro probudili s tom mišlju - Bog me je stvorio da me daruje samim sobom. Njemu je sve manje od toga, nedovoljno. Želi mi dati sebe. Često se zadovoljavamo sitnim željama. Ali, kad gledamo evanđelja, Isus uvijek podiže tu razinu želje – da nam da samog sebe. Euharistija je dar koji se može primiti, ali samo kad je čovjek ispražnjen od sebe - a to je na koljenima. Potičem na adoraciju i čašćenje Presvetog oltarskog sakramenta kroz klanjanja. Što je jako lijepa i duboka gesta. U klanjanju je čovjek najviše ono što bi trebao biti. Čovjek u klanjanju ulazi u istinu o sebi. Stojim pred svojim Gospodinom koji me daruje, koji me stvorio, ali koji me time što me stvorio ne ponižava, nego me želi uzdići da postanem kao on. Tako kaže i Sveto Pismo. Euharistija je baš mjesto razmjene. Kako kaže sv. Pavao, 'On radi nas posta siromašan, da se mi njegovim siromaštvom obogatimo'. To je taj čin. Isus iz te želje, iz te ljubavi prema meni, silazi, postaje jedan jednostavni komadić kruha. Kad gledamo, koje je to siromaštvo… Da se on tako snizio, da se prepustio, da s tim komadićem kruha, nažalost, možemo postupati i nedolično. Kad bismo mi bili toga svjesni, da je to Bog - da bi mene obogatio. Meni je to centralna misao. Božje siromaštvo, da bi mene obogatio.

U toj razmjeni je i naša potencijalna preobrazba. Ako se Bog toliko spustio do naše razine, i mi imamo mogućnost biti uzvišeni do njegove, zar ne?

Ako spustimo to na egzistencijalnu razinu, što bi uvijek trebalo ići. Od teologije, od Objave, Pisma, dogmatike, spuštati na egzistencijalnu razinu. Kad gledam koliko se Bog spustio, na koju razinu, da bi došao do moga srca, da bi meni objavio koliko me voli, onda sam i ja najviše čovjek kad se ja znam spustiti na razinu svoga bližnjega. Tko je najmoćniji čovjek? Onaj koji može najviše oprostiti. Koji se može spustiti na razinu da razumije, da uđe u tuđi život, da ne osuđuje, i da zna iz te Božje blizine prići. Jedino čovjek koji je bliz Bogu, može biti bliz i ljudima. Takav je bio i sv. Franjo Asiški.
 
Da biste komentirali, prijavite se.