Marina Matošević: Vidjeti Božju ruku na djelu uvijek je najljepše

Karizmatsko molitvena zajednica Dobri pastir danas obilježava 20 godina svoga postojanja. Marina Matošević u toj je zajednici od samih njenih početaka. Danas je jedna od voditelja Zajednice na području Zagreba, a osim toga ima i neka druga zaduženja.
Autor: Josip Bartulić Photo: Hrvoje Joe Topić nedjelja, 12. lipnja 2016. u 11:25

Danas obilježavate jedan lijepi jubilej, sigurno ste ponosni na ono što ste do sada ostvarili.

Apsolutno. Na ono što je Bog po nama radio. Bilo je tu svega i bio je to jedan put koji se mijenjao. Polako smo rasli. Zajednica Dobri pastir nastala je iz jedne male molitvene grupe koja se počela okupljati najprije nekako zbog sebe, a onda se s vremenom širila, prenosila drugima ono što smo mi primili.


Što posebno ističete, a što je obilježilo tih 20 godina?

Ono što je najvidljivije je kako Bog radi u životima ljudi. Ja sam tu od početka, čak prije nego što je službeno Zajednica tim imenom nazvana. Vidjeti kako se životi ljudi mijenjanju, kako se ljudi obraćaju, obnavljaju svoj brak, kako obitelji budu obnovljene, kako ljudi budu ozdravljeni od tih nutarnjih rana, kako se mijenjaju, mijenjaju način života i stvarno koliko se Bog proslavlja. To je uvijek prekrasno za vidjeti. Naravno najprije među nama članovima koji smo tu koji smo godinama zajedno, a onda zaista i u životima svih tih ljudi koji na neki način prođu kroz našu zajednicu te poslije svjedoče kako su  im se životi promijenili. Vidjeti Božju ruku na djelu je uvijek najljepše. Kad vidiš da to što radiš zaista donosi Boga u živote ljudi, kako se ti životi mijenjaju, onda si tako sretan i ispunjen i slaviš Boga. Meni je Zajednica puno značila, u mojoj duhovnoj izgradnji i na mom putu s Bogom, da se izgrađujem kao osoba, kao vjernik, a onda naravno i u nekakvom mom poslanju koje vjerujem da Bog ima za svakog čovjeka. Ja sam se tu pronašla. Tu sam htjela nekako više služiti Bogu i Crkvi i ono na što sam ja ponosna svakako je taj jedan evangelizacijski rad s ljudima, kao što sam maloprije rekla, da ono što imamo, što smo mi primili od Boga, mogli smo prenijeti drugima. Jako puno ljudi je prošlo kroz našu zajednicu u ovih 20 godina. Neki su ostali kao članovi, a neki su jednostavno došli možda u prvom redu po nekakvu, možemo reći duhovnu pomoć i vjerujem da su primili određene milosti tu, tako da je Bog mogao raditi po nama za njih.  


Kada ste nastajali, koja je bila temeljna ideja Zajednice?

Naravno da u početku nismo tako globalno razmišljali. Kao jedna molitvena grupa mi smo se počeli okupljati jer smo shvatili da ono što kao vjernici jedne župe imamo preko nedjeljne mise nije dovoljno za naše duhovne potrebe. U toj želji, da više rastemo duhovno i kao vjernici, počeli smo se okupljati na zajedničkim molitvenim susretima. Međutim, evo upravo to, kad čovjek primi od Boga sve milosti, kad osjeti tu jednu puninu života s Bogom i tu jednu radost koju možeš samo od Njega primiti, onda imaš potrebu da i drugi to čuju i saznaju, da pomogneš drugima. Osobito kad vidiš u današnje vrijeme koliko su ljudi gladni tog smisla i te punine i zapravo su gladni Boga, a traže Ga na krivim mjestima. Shvatili smo da kroz našu Zajednicu možemo doprijeti do ljudi i prenijeti im Boga onako kako smo mi to mogli, kako smo sami primili i naravno više se povezati zajedno. Ono što se kaže, živjeti tu jednu kršćansku ljubav, jer ne traži se od nas samo da ljubimo Boga nego da ljubimo i jedni druge. Ta se ljubav ostvaruje zapravo samo u zajedništvu.


Jeste li se nadali da će te doći do 20. godišnjice?

Moram priznat da jesam. Ja sam uvijek vjerovala da je to Božje djelo, iako je bilo puno onih koji su sumnjali u to. Mi smo se često vraćali na onaj dio iz Biblije koji govori o prvom progonu prve Crkve kad je poznati vjerski učitelj Gamalijel govorio za prve kršćane kad su ih progonili, pričali da su heretici, krivovjernici i sl.: 'Ne treba se previše tu miješati, ako je od Boga opstat će, ako nije propast će samo od sebe'. Tako smo od početka uvijek vjerovali da ako je to jedna zajednica koju je Bog htio i s kojoj Bog ima neki plan onda će opstati iako smo nailazili na mnoge prepreke i kušnje. Naravno, kao i u svakoj drugoj zajednici gdje ljudi zajedno rade i zajedno žive na neki način te služe, uvijek bude problema te lijepih stvari i onih teških. Uz Božju pomoć nekako smo sve to prošli zajedno te je zajednica opstala i vjerujem da će nas Gospodin i dalje koristiti za neke svoje planove. Hvala Bogu.


Koliko članova imate i koje su aktivnosti zajednice Dobri pastir?

Kroz zadnjih godinu dana brojka se kreće negdje između 400 i 500 članova na nacionalnoj razini. Svaka naša lokalna zajednica ima jednu svoju karizmu. U načelu imamo sličan princip po kojem radimo, ali recimo imamo zajednicu u Bjelovaru koja se posebno bavi organiziranjem hodočašća uz molitvene susrete koje imaju. Onda imamo zajednicu u Klisu koja je osjećala potrebu napraviti posebne sadržaje za obitelj, pa onda imaju posebno grupe za muškarce, samo za muževe, posebno za žene, pa imaju program za djecu. Postoji zajednica koja se bavi karitativnim radom. Svatko ima nešto posebno. Unutar sebe imamo posebne timove ili službe. Imamo molitveni tim, tim za slavljenje koji se bavi sviranjem te pjevanjem i zapravo potiče na slavljenje Boga. Imamo tim poslužitelja, tim za zastupničku molitvu te organizacijski tim. Više tih različitih službi. Osim sadržaja kojeg imamo sami za sebe imamo i otvorene susrete. Ovisno o zajednici, ali na te otvorene susrete onda može doći tko želi. Organiziramo različite evangelizacijske susrete na koje pozivamo ljude sa strane.


Koji su to još gradovi u kojima sada djelujete?

To su Zagreb, Bjelovar, Čazma, Marija Bistrica, Slavonski Brod, Klis, Kaštela te Sračinec. Negdje su manje grupe, a negdje su malo veće zajednice.


Izdali ste neke časopise i DVD-e. O čemu se radi?

Izdavali smo dosta dugo časopis 'Rhema', jednako kako su trajali naši karizmatski susreti. Možemo reći da je to časopis koji je išao u evangelizacijskom smjeru. Unutra je bilo ono što se tiče naše zajednice, ali i razni članci te druge stvari koje su išle baš u tom evangelizacijskom smjeru, da se ljude potakne za rast u vjeri, učenje duhovnih istina. Čak i određene stvari s teološkog područja, svjedočanstva i tako. DVD-i su uglavnom bili snimci s naših karizmatskih susreta u kojima je zapravo najvažnije bilo to da su na njima prisutna određena poučavanja. Znači kroz nagovor, teme koje su se obuhvaćale na tim susretima, da i oni koji nisu bili na tim susretima mogu čuti nešto za sebe, naučiti i doći do spoznaja koje su im naravno pomogle onda i oko obraćenja i oko rješavanja osobnih problema. Ono što mi izdajemo sad su DVD-i što se tiču nekih naših susreta. Znači kad imamo nekakvu skupštinu, neke velike susrete onda se napravi DVD koji se isto tako koristi u slične svrhe. Časopis više ne izdajemo. Jednostavno više nismo mogli to obuhvatit, tako da smo prestali. U Zajednici smo čak nekoliko ljudi zaposlili.


Kako ljudi mogu doći do tih časopisa i DVD-ova?

Moći će se nabaviti na susretu.
 

Organizirali ste 40 karizmatskih susreta. Kakav je odaziv ljudi bio na njima?

Još dok smo bili manja zajednica išli smo na međunarodne susrete nekoliko puta, to su bili dakle međunarodni karizmatski susreti i tamo nam se jako svidjelo to zajedništvo na jednom višem nivou. Puno ljudi sabranih na istom mjestu koji zajedno slave Boga i koji zajedno mole. To nas je oduševilo. Onda smo na jedan način dobili viziju i želju da nešto takvo napravimo u Hrvatskoj. Tako smo u Čazmi organizirali prvi karizmatski susret s tim nazivom. Na njemu je bilo nekih 200 do 300 ljudi, da bismo na kraju došli do susreta u Ciboni na kojem je bilo preko 8.000 ljudi. To nam je bio dokaz koliko su ljudi gladni, koliko žele čuti nešto o Bogu, moliti zajedno, slaviti Boga zajedno. Odaziv je bio jako veliki i broj ljudi je rastao iz susreta u susret. Prvo smo bili u crkvi te smo prešli u velike sportske školske dvorane, da bi zatim prešli u Cibonu i na kraju iz Cibone na stadion. Jednostavno više nije bio dovoljan prostor koliko ljudi je dolazilo. Međutim, dobili smo zabranu održavanja karizmatskih susreta. Zadnji susret je održan na stadionu u Velikoj Gorici. Odaziv je bilo velik, vjerujem da bi bio i dalje.


Mladi iz Zajednice organiziraju EHO konferenciju. Kakva je to konferencija?

Mladi su dobili poticaj da naprave jedan sadržaj koji će biti isključivo za njih i da oni kao mladi mogu posvjedočiti svojim vršnjacima. Znaš kako nekako mladi uvijek više vole čuti i vidjeti mlađe ljude i možda bolje od njih primaju određeni poticaj nego od nekog starijeg. Tako da su oni organizirali EHO konferencije koje onda nisu bile samo za naše članove, znači za mlade unutar naše Zajednice, nego su bile otvorene za sve. Na tim EHO konferencijama bilo je slavljenja, poučavanja, zajedničke molitve, radionica, određenih tema koje su se činile zgodnima i primjerene mladim ljudima. Bio je jako dobar odaziv. Mislim da su to baš onako lijepi sadržaji za mlade koji puno traže i baš se odazivaju na takve stvari.


Ako netko želi postati članom Zajednice, kako to može? Jesu li godine uvjet?

Nisu. Zajednica je zapravo počela kao zajednica mladih, ali onda kad su ljudi počeli dolaziti iz drugih župa, s različitih strana i različite životne dobi, shvatili smo kako trebamo pomaknuti tu granicu i proširiti svoje područje djelovanja. Tako da je zajednica postala univerzalna za svaku životnu dob. Ono što je specifično je da mi imamo sadržaj za mlade, a članovi naše Zajednice koji su u mirovini imaju nešto za sebe. Primjerice zajedno mole ili imaju nekakva svoja druženja. Članom se postaje tako što je potrebno najprije dolaziti barem šest mjeseci na otvorene molitve i susrete redovito da mi vidimo da je netko zaista zainteresiran. Dakle kroz nekakvih šest mjeseci dolaziti na otvorene susrete, te se onda mogu prijaviti u tzv. kandidaturu. Kao kandidati prolaze određenu, mi to zovemo, školu osnovnog kršćanskog iskustva koja traje nekih šest mjeseci. Nakon toga, ako se odluče, postaju članovi, s tim da imamo i određene kategorije članstva.


Kakav je program obilježavanja 20. godišnjice?

Mislim da će biti vrlo zanimljivo. Kao i svaki naš susret bit će pjesme, slavljenja, bit će molitve, puno svjedočanstava. Prikazat ćemo jedan film koji je napravljen od tih 20 godina naše Zajednice. Što smo sve imali, kroz što smo sve prošli te kako je to sve skupa izgledalo i na kraju će biti jedna molitva za ljude. Također imat ćemo integriranu molitvu za Hrvatsku. Nekako smo dobili poticaj da uklopimo to u svoj program. Bit će i jedan skeč koji će izvesti naši mladi i naravno nagovor, poučavanje. Susret traje od 14:30 do 20:00 sati u Srednjoj strukovnoj školi Velika Gorica (Ulica kralja Stjepana Tomaševića 21), a na proslavu može doći tko želi.

 

Da biste komentirali, prijavite se.