Mariusz Marszalek: "Naša karizma je širiti poruku Božjeg milosrđa"

U povodu blagdana sv. Faustine Kowalske, 5. listopada, prenosimo razgovor s bratom Mariuszom Marszalekom, poglavarom redovničke zajednice "Braće Milosrdnog Isusa" u Vilniusu u Litvi.
Autor: Laudato/pbm-ovcara.com Photo: pbm-ovcara.com petak, 04. listopada 2013. u 14:11

Brate Mariusz, možete li nam reći kada ste se i kako Vi osobno prvi put susreli sa pobožnošću Božanskom milosrđu?

To je bilo prilično zanimljivo. U to sam vrijeme živio i studirao u Varšavi. Tada 2000. godine imali smo zbog praznika deset slobodnih dana i svatko od nas je negdje išao. Sa svojim prijateljima odlučio sam ići u Poznan. U to vrijeme sam prolazio kroz neka teška razdoblja. Moja teta je to primijetila i dala mi letak na kojem je bila slika Milosrdnog Isusa i krunica Božanskog milosrđa. Uz to mi je rekla da će slijedeće nedjelje biti svetkovina Božanskog milosrđa i da je to jako milosna pobožnost. Odlučio sam poći na proslavu svetkovine samo kako ne bih uvrijedio tetu. Tada, u Poznanu, odlučio sam se ispovijediti. Taj dan je bila i kanonizacija sestre Faustine. Kada sam se nakon svega toga vratio kući, ponovno sam uzeo taj letak u ruke i vidio sam da postoje citati iz Dnevnika sestre Faustine. Nakon toga kupio sam Dnevnik. Čitajući Dnevnik, posebno me se dojmila Božja želja za velikom intimnošću s čovjekom. Toga prije nisam bio svjestan. Bio sam vrlo dirnut riječima kojima je Isus oslovljavao Faustinu, poput „moja kćeri“ i sl. Bio sam vrlo dirnut time što Bog želi biti toliko blizak čovjeku i to mi je promijenilo život. Drugi put kada sam čitao Dnevnik, dirnula su me mjesta gdje Isus govori o osnivanju nove kongregacije.

Svjedoci smo da su i mnogim drugim osobama letci o Milosrdnom Isusu promijenili život. Kako komentirate to?

Da. To je doista lijep način širenja ove pobožnosti. Kad pogledamo to nije nikakva posebna aktivnost, ali nikada ne znamo do koga će dospjeti ti letci i kome će promijeniti život. Ja sam dobio neki stari, neugledan letak. Na njemu nije pisalo niti blažena Faustina Kowalska, nego službenica Božja. Teta mi je rekla da ga je ona dobila puno godina prije. Iz toga možemo vidjeti da nikada ne znamo što će se dogoditi s tim letcima i koliko god bili stari, mogu usmjeriti čovjeka Bogu.

Možete li nam reći nešto više o samoj zajednici „Braće Milosrdnog Isusa“?

Sam život zajednice započeo je 2000. godine. Otac Igor, tada dijacezanski svećenik, u Međugorju se upoznao s jednim mladićem Julianom. Za vrijeme euharistijskog klanjanja, Julijan je pitao Gospodina što da učini sa svojim životom? Nakon toga uzeo je letak Milosrdnog Isusa i tada ga je dirnula poruka Božanskog milosrđa. Shvatio je da Bog traži osnivanje muške redovničke zajednice. Nakon toga je sa svime što je doživio došao ocu Igoru pitajući ga za savjet. Otac  Igor naravno nije u sve to vjerovao, te ga je poslao svom duhovniku, ocu Orestu. Otac Oreste je rekao ocu Igoru da u ime poslušnosti zadrži Juliana kod sebe,  da pokuša s njime živjeti i moliti te da će s vremenom vidjeti što dalje treba činiti. S vremenom su počeli dolaziti i ostali mladići, iako nije postojala nikakva propaganda. Tako je počela živjeti zajednica. Biskup je čuo za ta okupljanja te zatražio da se urede i neke formalnosti u vezi same zajednice. Tako dolazimo do 2004. godine i kardinala Bačkisa, tada nadbiskupa Vilniusa. On nas je pozvao na sastanak i izrazio želju da dođemo u Vilnius te da on bude pastir te nove zajednice. U idućih godinu dana riješene su sve formalnosti i 2005. smo došli u Vilnius. 11. srpnja 2005. potpisane su konstitucije i prvi dekret.

Kako ste Vi saznali za zajednicu i koliko dugo ste član?

Nakon dužeg čitanja Dnevnika počeo sam se zanimati za redovnički život i pošto sam bio dirnut porukom o Božanskom milosrđu, želio sam pristupiti u neku zajednicu koja se nadahnjuje tom porukom. No, takva zajednica u to vrijeme nije postojala. Zbog toga sam želio pristupiti nekoj drugoj redovničkoj zajednici. Svaki put kada bi želio doći u kontakt s određenim redovničkim zajednicama kao što su karmelićani ili isusovci, bio sam na neki način spriječen. Kako se ništa nije događalo, počeo sam misliti da je sve to krivo oduševljenje, ali moj duhovnik mi je rekao da zadržim tu želju. Nakon nekog vremena u knjižari sam pronašao knjigu o sestrama Milosrdnog Isusa. Uzeo sam adresu i pisao im poznaju li neku mušku zajednicu sličnu njima? Sestre su mi odgovorile da postoji nešto, ali je još u sazrijevanju. Dale su mi kontakt sestre Rafaele koja je bila predstojnica u Italiji. Preko nje sam došao do adrese oca Igora. Prvi put sam došao u Italiju posjetiti zajednicu 2002. Pristupio sam 2003., nakon što sam završio studij.

Kardinal Bačkis odigrao je važnu ulogu pri nastajanju zajednice?

Rekao bih da je kardinal Bačkis vrlo važna osoba za cijeli Vilnius i za poruku Božjeg milosrđa. Kao što je mnogo puta rekao, nije poznavao tu poruku,  ali postavši nadbiskupom Vilniusa otkrio je da je narod duboko vezan uz  nju. Jednom prilikom je istaknuo kako mu je nakon što je prvi put pročitao Dnevnik sestre Faustine, cijela ta priča zvučala čudno, ali mu to nije bilo važno, jer je kao nadbiskup Vilniusa uočio kako narodu to puno znači. Iz tog razloga je odlučio u Vilnius pozvati sestre Milosrdnog Isusa i uspostaviti svetište Božanskog milosrđa. Kasnije je tražio i mušku zajednicu. Tako je saznao za nas i odlučio nas pozvati. Također, pošto ova duhovnost kao svoje obilježje uključuje i djela milosrđa, kardinal Bačkis je pozvao u Vilnius i Misionarke Ljubavi koje su aktivne u pastoralu sa siromašnima.

Možemo reći da je kardinal Bačkis postupio poput pravog pastira svoje zajednice?

Možemo.

Možete li nam objasniti glavne značajke duhovnosti Božanskom milosrđu?

Duhovnost Božanskog milosrđa možemo objasniti na primjeru slike Petrovog hoda po vodi prema Isusu. Živjeti tu duhovnost znači biti svjestan da iako je, ljudski gledano. to neostvarivo, pouzdavajući se u Isusa svjesni smo da on može ostvariti nemoguće. Prema Sopoćku postoji nekoliko koraka ove duhovnosti. Prvo je spoznaja vlastite grešnosti. Nakon toga dolazi svijest o potrebi Boga i njegove milosti koja me može izliječiti. Tada možemo biti apostoli milosrđa i širiti to milosrđe. Najvažnija oznaka ove duhovnosti je pouzdanje. Otac Sopoćko mnogo puta naglašava da se pouzdanje rađa u sitacijama kada gledajući vlastitu bijedu umjesto toga da odaberem očaj, uvijek odabirem  pouzdanje u Isusa. Potrebno je naglasiti kako pouzdanje nije nešto apstraktno, već je vrlo iskustveno u sitacijama u kojima pouzdavajući se u Isusa prelazim preko određenih poteškoća. Može se učiniti kako je čovjek ovdje dosta pasivan, jer je snažno naglašeno pouzdanje u Božje djelovanje i Božju dobrotu. Primjerice to je vidljivo u Isusovu obećanju da će grešnik biti spašen ako samo jednom izmoli krunicu milosrđa i sl.. Iz toga razloga otac Sopoćko naglašava kako je ipak važan ljudski trud i zalaganje u življenju ove duhovnosti. Kao što je vidljivo u slici Petrova hoda po moru, Bog pruža sigurnost ali mi ipak moramo hodati i truditi se doći do njega. Dakle Božje milosrđe ovisi i o našoj volji.

Možete li nam reći nešto o karizmi vaše zajednice? Kako vi živite ovu duhovnost?

Naša karizma je upoznati, imati iskustvo i širiti poruku Božjeg milosrđa. To nastojimo ostvariti kroz tri kreposti; poniznost, milosrđe i pouzdanje. Pouzdanje je poput sidra u našem duhovnom životu, jer tek po pouzdanju možemo dalje izgrađivati duhovni život. Druge dvije kreposti, poniznost i milosrđe, bez toga nisu održive. Također imamo i četvrti zavjet koji se sastoji u potpunoj podložnosti volji Božjoj.

Koliko zajednica danas ima članova?

Danas nas ima 12 u dvije kuće. Jedna je kuća ovdje u Vilniusu, a druga u Italiji.

Koliko je važno štovanje Božjeg milosrđa za današnje vrijeme?

Mislim da nam sama slika milosrdnog Isusa sve objašnjava. Kao što otac Sopoćko mnogo puta naglašava, tama koja se nalazi u pozadini slike simbol je naših počinjenih grijeha i njihovih posljedica, odnosno mnogih izranjenosti.  To primjećujemo danas kod mladih ljudi s kojima često radimo, jer nevjerojatno je kako mnogo puta imaju sve, a s druge strane su uznemireni i beznadni. Slika nam pokazuje kako sam Bog dolazi u tu našu stvarnost, što je vidljivo po Isusu koji se nalazi u pokretu, u iskoraku. Čini se kao da Isus izlazi iz slike, pristupa nam i govori kako se ne boji te naše tame. Iz njegova srca izlaze zrake koje osvjetljuju tu tamu i pozivaju nas da pristupimo tom srcu koje nije vidljivo. Vidimo kako  Isus želi veoma osoban odnos s čovjekom, te da srce nije nešto čime se može trgovati. Zbog toga je i skriveno. To je suprotno današnjim težnjama u kojima svatko želi sve znati. Vidimo kako se u svijetu slavnih sve mora znati; tko, kako, s kime, gdje... Isus to ne želi. On upućuje poziv koji se može prihvatiti, ali i ne mora. Ukoliko se prihvati, moguće je pronaći život i doći do Isusova srca. Kao što vidimo po zrakama, taj put je dug. Osim toga, na slici uočavamo i Isusovu ruku koje je u položaju odrješenja tih grijeha. S druge strane, ona označava i blagoslov i govori nam da nas Bog prihvaća i vidi našu izvornu dobrotu. To je različito od težnji svijeta koji to ne vidi, te nas bombadira zahtjevima da budemo dobri u svemu, što dovodi do depresije i pomanjkanja samopouzdanja, odnosno pomanjkanja vjere  u vlastitu dobrotu. Pape Benedikt XVI. i Ivan Pavao II. govorili su više puta kako je svijet opterećen grijehom struktura. U jednoj viziji (Dn 416) sestra Faustina je vidjela kako Isus reže te mreže grijeha koje nas zarobljavaju. Vidimo kako nijedno ljudsko riješenje ne može donijeti izlaz iz te situacije. Iz toga razloga je i mnogo ljudi uključeno u štovanje Božjeg milosrđa, u prvom redu molitvom i osobnim svjedočenjem, kako bi  Isus ušao u našu stvarnost i rezao te mreže grijeha.

Nije slučajno da se vaša zajednica nalazi u Vilniusu. Po čemu je Vilnius značajan kada promatramo štovanje Božjeg milosrđa?

Možemo reći kako je Vilnius grad koji je obilježen bl. Mihaelom Sopoćkom. Pripadao je ovoj biskupiji, tu je završio svoj studij, i po prvi puta susreo sestru Faustinu. Ona je u Vilniusu živjela tri godine i tu joj je vlč. Sopoćko postao duhovnik. Da će joj biti duhovnik, ona je već prije znala po jednoj viziji. Zbog toga je i njihov prvi susret bio čudan jer, kako piše vlč. Sopoćko, sestra  Faustina mu je tada rekla kako ga poznaje iz vizije.  U to vrijeme on je bio profesor na sveučilištu i duhovnik u sjemeništu. Što se tiče slikanja slike, veoma je ponizno izjavio kako sve do završetka slikanja nije vjerovao u vjerodostojnost poruke, nego je to učinio više iz znatiželje. Unatoč tomu, službu ispovjednika obavljao je vrlo ozbiljno. Faustini je rekao kako je najvažnije njegovati duhovni život, a ne oslanjati se na vizije. Stoga možemo reći kako je njezina svetost jednim dijelom i plod Sopoćkova vodstva.

Druga bitna stvar je što je u Vilniusu nastala prva slika Milosrdnog Isusa. U Viliniusu je prvi puta i izložena štovanju u gospinu svetištu Majke milosrđa. Također, i prvi letci su tiskani u Vilniusu.

U Vilniusu je također Isus sestri Faustini objavio krunicu Božanskog milosrđa. Isto, tu je započeo i nastanak nove redovničke kongregacije koju je Isus tražio.

Kako se razvijala ta situacija oko nastanka nove kongregacije?

U vezi kongregacije sestra Faustina je imala mnogo sumnji i nedoumica, jer je vidjela da se po tom pitanju ništa ne ostvaruje, a ona je već bila na samrti. Zbog toga je pri zadnjim susretima s ocem Sopoćkom u Krakowu  čak izrazila sumnja u sva svoja iskustva. Otac Sopoćko je zapisao kako je potom služio svetu misu na nakanu za prosvijetljenje po tom pitanju, te se preporučio u molitvu sestri Faustini. Tijekom mise došla mu je misao kako sestra Faustina u svemu što se već bilo ostvarilo nije sudjelovala na izravan način. Sliku je naslikao netko drugi, a tiskanje letaka s krunicom također je obavio netko drugi. Po tome je Sopoćko zaključio da će tako biti i s kongregacijom. Kad je nakon mise došao kod sestre Faustine, rekla mu je kako je imala viziju da mu Isus nešto šapuće, ali ona nije razumjela što. Također mu je rekla kako će mu pomoći jedna osoba iz svijeta koja će imati slične želje. Nakon nekoliko godina,1941. njemu se javila jedna djevojka koja je štovala Božansko milosrđe i željela postati redovnica. Sopoćko se tada sjetio Faustinih riječi. Bila je to Jadviga Osinska, prva sestre nove kongregacije. Uz to, sestra Faustina je istaknula kako će doći i određeno vrijeme u kojem će sve izgledati kao propalo i kada će on biti optužen, a sama pobožnost ukinuta. Faustina mu je rekla da unatoč tome bude ustrajan. Sve se to ostvarilo. Sopoćko je umro tri godine prije izbora Ivana Pavla II. za papu koji je prekrenuo tu situaciju.

Mogu li se danas u Vilniusu vidjeti neka značajna mjesta iz doba nastanka štovanja Božjeg milosrđa?

Možemo reći da u Vilniusu postoje dva značajna mjesta. Prva je takozvana mala kuća sestre Faustine. Ta kuće je pripadala kongregaciji Naše Gospe od Milosrđa kojoj je Faustina pripadala. Samostan te kongregacije u Vliniusu se sastojao od više malih kuća. To je bilo prije Drugog svjetskog rata. Nakon rata sestre se nisu više vraćale. U doba komunizma vlasti su namjeravale srušiti te kuće. Kuća u kojoj je bila sestra Faustina nije bila ucrtana u planove i jedino ona nije srušena. Kasnije je kardinal Bačkis odlučio obnoviti tu kuću. Budući da su u njoj bila Isusova ukazanja, već  prije nego što je kuća obnovljena, ljudi su dolazili tamo moliti se.

Drugo mjesto je kuća bl. Mihaela Sopoćka koja sada pripada sestrama Milosrdnog Isusa. Kuća je prije pripadala sestrama Marijinog pohoda. Prije Dtugog svjetskog rata uz tu kuću je bio njihov samostan. U to vrijeme je na prvom katu te kuće živio otac Sopoćko, a u prizemlju slikar Kazimirowski. Kada je Faustina inzistirala na slikanju slike, Sopoćko je smatrao da je to što živi sa slikarom znak Božje providnosti. Stoga je on zajedno s Kazimirowskim odlučio ostvariti tu Isusovu želju. Danas se na mjestu slikanja slike nalazi kapelica sestara Milosrdnog Isusa.

Vi ste član jedne nove redovničke zajednice. Kako komentirate nastanak novih zajednica koje se danas javljaju u Crkvi?

Mislim da je to djelovanje Duha Svetoga. Osim toga, u redovničkim zajednicama uvijek postoji radikalna opredijeljenost za Krista i određena karizma. Nažalost, mnoge su zajednice danas izgubile svoju karizmu, stoga je i to jedan od mogućih razloga za nastanak novih zajednica. Što se tiče ove zajednice, vjerujemo kako je njezina karizma izraz potrebe današnjeg vremena, odnosno potrebe Božjeg milosrđa. Kao što smo u povijesti imali pobožnost Srcu Isusovu kao izraz potrebe tog vremena, tako danas imamo Božje milosrđe na koje otac Sopoćko gleda kao na daljnji razvitak pobožnosti Srcu Isusovu.

Možemo vidjeti po tome da je kršćanstvo realistična religija, uključena u potrebe svijeta?

Da. Kršćanstvo nije izvan vremena i sukladno tomu je nastala ova zajednica koja se temelji na Božjem milosrđu. Zbog te potrebitosti Božjeg milosrđa danas, Sopoćko je naglasio da vjerojatno neće postojati samo jedna zajednica koja se nadahnjuje na milosrđu. To je istina, jer danas vidimo ostvareno Božje milosrđe na mnoge načine i kroz mnoga gibanja u Crkvi. Vidimo ih u određenim pokretima i zajednicama, kao što su npr. kontemplativne sestre službenice  Božjeg milosrđa ili sestre Misionarke Ljubavi koje iskazuju milosrđe bližnjima.

Misionarke Ljubavi u svakoj zemlji mole krunicu milosrđa...

Da. To je točno. Potrebno je naglasiti kako potrebiti milosrđa do kojih želimo doprijeti nisu samo materijalno siromašni, već se to odnosi i na duhovnu bijedu. Budući da živimo u siromašnijoj četvrti Vilniusa pruža nam se mogućnost da ljudima koji nam u prvom redu dolaze zbog materijalne pomoći, pružimo i duhovnu pomoć. No, za pomoć nam se također obraćaju i dobrostojeći ljudi, pa vidimo da potrebiti milosrđa nisu samo siromašni.

Što bi za kraj poručili štovateljima  Božjeg milosrđa u Hrvatskoj?

Sjećam se kada sam prvi puta upoznao generalnu poglavaricu sestara Milosrdnog Isusa pri njezinu dolasku u Vilnius. Tada nam je rekla da budemo spremni trpjeti. To je istina, jer Božje milosrđe je omraženo od đavla. Pri jednim duhovnim vježbama jedan svećenik mi je rekao: „Ti brate i svatko drugi tko bude uključen u djelo Božanskog milosrđa, morat će to platiti za druge. Morat ćeš iskusiti ono što oni moraju proživjeti.“ To je istina, jer postoji mnogo zapreka u određenim trenucima. Kao primjerice, kad nekada učiniš nešto dobro u najboljoj nakani, a to onda bude potpuno krivo shvaćeno i od najbližih osoba. Stoga svima želim da imaju nadnaravno pouzdanje. Jer kao što i otac Sopoćko kaže nije prirodno da osoba ima pouzdanja unatoč tomu što se ne vide nikakvi plodovi. Vrlo je važno osjetiti da je svatko tko je uključen u ovo djelo, pripadnik jedne velike obitelji. Nismo ograničeni samo na svoja mala mjesta ili na svoj grad, već je svaki od nas dio jednog velikog mozaika kojeg slaže Bog. Stoga ne bojte se i nastavite dalje sa svojim djelovanjem.

Da biste komentirali, prijavite se.