Mihovil Bogoslav Matković: Potrebni su nam mediji s kršćanskim vrijednosnim usmjerenjem

„Hrvatski narod mora osjetiti da je doveden do apsurda i da mu je polustoljetna zatvorenost pod kumunizmom onemogućila da pod pravim svjetlom prati društvene promjene i istinsku važnost medija. Za očekivati je, i nužno, da se pokrenu mediji s kršćanskim vrijednosnim usmjerenjem“, naglasio je u razgovoru za Laudato.hr hrvatski komunikolog i PR menadžer Mihovil Bogoslav Matković.
Autor: Marija Pandžić Photo: Laudato ponedjeljak, 20. siječnja 2014. u 13:19

U razgovoru s Matkovićem doznajte o važnosti poruka pape Franje i medija u Hrvatskoj.

Papa Franjo svojim je komunikacijskim vještinama osvojio svijet. Kako Vi iščitavate njegove poruke i geste, posebice njegovu posebnu naklonost prema siromašnima, napuštenima i starijima?

Papa Franjo u odnosu na druge pape nije ništa revolucionarno niti novo, a posebice na način kako bi to mediji htjeli prikazati. Kad se govori o njegovu osvajanju svijeta, naravno da je to jedan medijski, skroman propagandistički i nužno komercijalizirani izričaj. Ma nije njemu do osvajanja svijeta, nije on trgovac iz multinacionalne kompanije... Zar nisu, i pape, prije njega, i njegovi prethodnici koju su i naši suvremenici, također osvojili svijet. Dovoljno se prisjetiti blaženoga  Ivana Pavla II., svojevrsnog čarobnjaka, govoreći, na društvenoj razini, kojega su mediji upijali.  Jednako  i Benedikt XVI. koji je  također bio Papa koji je 'osvajao' ljude, ali eto, možda su ga zbog neupitne moralne dosljednosti i  neodstupanja od vječnih istina, cinično zaobilazili mediji i krivo prikazivali. A onda on radi najveći čin poniznosti… Očito su mislili da će ovaj Papa biti svojevrsna antiteza Benedikta, ali upravo suprotno - on je njegov kontinuitet u najboljem smislu riječi i misije. Tu se vidi Duh Sveti  na djelu kroz čitavu povijest. Očito su se 'zaletjeli', pa sad vide da nema povratka.
Stoga, kad bismo iz hrvatskih mainstream medija preuzeli razumijevanje pape Franje, krivo bi učinili. Odnosno, prikazivanje pape Franje u našim medijima, čisti je falsifikat po starim ideološkim stereotipima. Realna slika pape Franje i tih medija nisu uopće usklađene. Sveti Otac je prije svega čovjek duha, čovjek suvremenog konteksta. On vidi beskrupuloznost  moćnika i laži kojoj je svijet izložen. U tome on nastavlja kontinuitet papa prije njega, samo je njegov stil, njegov izvedbeni način ponešto drukčiji, što je i shvatljivo. A sve ono što  papa predstavlja Crkvi i svijetu,  a  to su, prije svega,  univerzalne teme  života, ljudskoga dostojanstva, bilo pojedinca ili naroda, a koje su upravo, katoličke  vrijednosti,  tu se  papa Franjo ne razlikuje niti za točku od svojih prethodnika. Recimo trendovski da je ovaj papa specifičan po svom osobitom body languageu. To što on naginje u deklarativnom smislu i često spominje inferiorne, siromahe i napuštene, mislim da je riječ o  tehničkoj vezi s njegovim južnoameričkim podrijetlom. Dodajmo, nije li Isus iz Nazareta bio prijatelj i zagovaratelj siromašnih, odbačenih, izgubljenih.

Hrvatski mediji pokušali su poruke pape Franje izvlačiti iz konteksta kako bi ga kao moralnog autoriteta približili liberalnim stavovima. Što se krije iza njihovog takvog čina?

Iza toga se krije tzv. angažirano novinarstvo, u našoj specifično hrvatskoj verziji. Naravno, opet je to u službi podvaljivanja, izazivanja impresija u nedovoljno kritički zreloj javnosti. I naravno, u službi  različitih bezidentitetskih lobija, interesa. Onih  koji se zaogrću filantropijom, tolerancijom i napretkom, snošljivošću, a zapravo su ovisnici o nečemu što nema vrijednosnih temelja u hrvatskom društvu, pa i u zdravom društvu općenito. Zapravo, oni su nasilnici, diktatori nad duhom naroda, mali nedorasli profesionalci u svome poslu, pa im takvo pisanje predstavlja njihov način postojanja i nekakve afirmacije. Relativizam i nihilizam njihovi su glavni pravci i sadržaji. Dovoljno je vidjeti otvoren i srdačan odnos i uvažavanje između liberalnog Franje i konzervativnog Benedikta, kako bismo potvrdili neistinitost i falsifikat, koji je prava riječ za ovu vrstu rabote.  Nažalost, novinari  često nešto rade  u što ni sami sigurno ne vjeruju.
Kad bismo zaista bili dorasli za to razumijevanje, fenomena pape i suvremenosti, odrekli bi se takve strašne simplifikacije pape Franje kao institucionalne osobe, ali  i pojedinačne osobe, pape intelektualca. Ne mogu mainstream mediji, primjerice, Svetom Ocu pripisivati nekakve liberalističke atribucije. Papa, prije svega, uzima svoju snagu od Isusa Krista, on je čovjek sviju ljudi. Svoditi ga na naše dnevno političke potrebe, neke trenutačne iščašene obrasce u Hrvatskoj,  mislim da je to previše infantilno, i neinventivno tendeciozno. Smatram da to govori o sindromu naših medija koji se nisu oslobodili tog svog totalitarnog, ovisničkog  nasljeđa. Naime, oni imaju zadane ideološke projektne zadatke od kojih se  ne mogu odmaknuti, pa  su često  dodatno i  samoizmanipulirani.  Usput sami sebe smatraju jako važnim, jer prema njihovu mišljenju, oni upravljaju društvom, oni kreiraju mišljenje ljudi, pa eto imaju moć, a dojam i emitiranje moći je glavna opsesija svake društvene nedoraslosti.  Nažalost, podrijetlo tog sindroma leži u činjenici da hrvatski mediji nisu doživjeli ni prakticirali pravu  pluralnost.

Zašto je tome tako, i koje je rješenje?

Osim što mediji u nas proizvode realnost, dodatni problem što u njima vrlo često rade ljudi koji nemaju potrebnu izobrazbu i nemaju potrebnu širinu. Demokratizacija Hrvatske potaknula je, prije svega jednu vrst i tehničke demokratizacije i naglu poplavu medija, pa su svi pohrlili u medije, komunikaciju, glasnogovorenje… U tom stampedu, naravno, glavni su opet ostali novinari iz doba jednosmjernog komuniciranja od vlasti prema javnosti. Oni i njihovi vlasnici su dirigirali  trendove i vrijednosti. A oni, najvećim dijelom,  ponajprije ne razumiju Hrvatsku i ono što je duboka njezina potreba. Hrvatska, naime, nije determinantno niti lijevi, niti nekakav desni, duhovni, mentalni prostor… Hrvatska je jedan lijepi duhovno-materijalni sklop kršćanskog civilizacijskog iskustva, koji živi u  sjećanju naroda od samog početka njegova postojanja.  Iz njega hrvatski narod crpi svoja nadahnuća, kreativnost, i svoju najširu reprodukcijsku snagu uopće. A to mediji u Hrvatskoj ne žele prihvatiti, ali oni to najčešće  i ne znaju i ne shvaćaju. Oni stvaraju jednu umjetnu realnost i onda žele tu realnost utrpati u svoje sheme. Tako se neprekidno suočavamo s falsifikatom pomiješanim s nesposobnošću. Kad čitam neke tzv. ugledne kolumniste, u Hrvatskoj, izgleda kao da se nisu dogodile 90-e, Domovinski rat, višestranačje, univerzalno tržište svih dobara. Obuzme me nelagoda pred tom količinom neznanja, površnosti, provincijalne nadutosti,  kako s visoka gledaju na ovu hrvatsku zbunjenu i vrijednosno urušenu scenu. Čovjek se, apsurdno je, često sažali nad njima koliko su neznatni u svojim dnevnim zadaćama. Kako ih Hrvatska ničim i niti malo ne dira, ne obvezuje. Da, to se doista može zvati ljudskim hendikepom, pa i otvorenom društvenom sakatošću pojedinca.  I ako mogu dodati jednu svoju čestu kvalifikaciju: onaj koji nekoga ne pozna, i čak ako ga ne poštuje, ili još više – ne voli, nije vrijedan, nije zaslužio, da mu nešto poručuje, da ga o nečem informira, podučava. A ne posebno o njegovim najdubljim interesima, njegovoj duhovnosti, odnosno o njemu samom.  Mislim da je ovo primjenjivo na dobar broj medijskih pojedinaca u Hrvatskoj.  Hrvatsku ne razumiju, i gotovo ništa joj nisu spremni oprostiti.

Nedavno je održani referendum o braku na kojem su Hrvati rekli da su za brak između muškarca i žene. Komentirajte kako su hrvatski mainstream mediji izvještavali  tijekom  pripremnog procesa za referendum.

Iskreno, zalažem se i duboko želim  vjerovati u slobodu pisane i izgovorene riječi. Pretpostavljam da je dobar dio novinara bio autentično protiv. Ne bih o podrijetlu tog njihova protiv. Nije zabranjeno biti ponesen, egzaltiran nečim  rubnim, nečim što spada u oponašateljski društveni trend.  Nažalost, društveni trendovi često su udaljeni od života, ponekad i protiv njega. Jer život, koliko god izgleda svakodnevan, tajnovit je i često izvrgnut degradaciji i nadomjescima. No vratimo se našoj temi, odnosno Vašem pitanju. Dio odgovora i razloga za to, dali smo u prijašnjem odgovoru.  I nemam ništa protiv njihova izbora, samo on mora biti privatan, njihov, a ne da se nameće kao opći, vrijednosni. Ali previše sam se puta uvjerio da novinarima nije  važno što se govori (valjani argumenti) nego tko govori (napredni, sekularni, pro-europski liberali protiv klerofašističkih, zatucanih, ognjištarskih, pa i  balkanskih konzervativaca). Ljude su jednostavno svrstavali u kategorije i a priori vrijednosno osuđivali. Minute i medijske stranice to zorno prikazuju. U nemogućnosti obrane neobranjivog, tvrdim i nepotrebnog, (kad je riječ o instituciji braka!), LGBT-a stava, redovito se pribjegavalo ad hominem argumentima. Jedan medijski koncern, koji nije pretjerano revan u svojim obvezama prema državi,  propagandistički je harangirao da  je referendum skup. Slično se ponijela i nacionalna televizija i radio, (a financirani su iz proračunskih naših novaca). I onda, kako tu stojimo s medijskom slobodom koju smo spomenuli u prvom  retku ovog odgovora?
A sad recimo o braku, obitelji. Oni su temelj našeg hrvatskog, i naravno, svakog  društva, opstanka, jamstvo  naše, hrvatske, i svačije  budućnosti, odrednica, cilj i sredstvo. Tako i svijeta.  I odmah dodajmo: ta opća, flagrantna tehnička i svaka istina, o fenomenu muškog, ženskog, obitelji,  ničim ne dovodi u pitanje fenomen izjašnjavanja i odnosa među istim spolovima. Oni su  po funkciji, misiji, nazivu fenomena  nešto  sasvim drugo i drukčije. Ne mogu se  takva dva fenomena, sadržajno i po temeljnoj misiji različita, stavljati i stajati na  jednom  mjestu.

Kako Vi gledate na takvo novinarsko izvještavanje koje je prema najširim dojmovima bilo s pristranim stavom protiv?

Novinari su, u takvom razumijevanju, pokazali svoju nedoraslost i mnogi i nepoštenje. Ja bih ovdje parafrazirao Isusove riječi: Oprosti im Oče, jer znaju što čine! Naime, oni su tim činom poduprli trenutačne političke razloge  vlasti da se provede takva vrijednosna egalitacija. Oni čak ne znaju, da kad su zastupali jedan takav stav, zauzeli su zapravo stav protiv života. Nepojmljivo je da mediji i Hrvatska,  idu dvama različitim putovima.  Ako treba reći ovom prigodom, u demokratskoj Hrvatskoj, ako neka skupina želi biti ekskluzivno identificirana kao skupina homo-seksualne identifikacije i orijentacije, pa to je jednoj takvoj, demokratskoj Hrvatskoj vrlo jednostavno napraviti.  Ali ono što postoji kao čvrsta tradicija, kultura, ali i velikim dijelom i kao sakrament, onda   ovo inzistiranje predstavlja očito ignoriranje, izazivanje društvene konfuzije, pa i stupanj manjinskog nasilništva. S puno odgovornosti, nikakvo pravljenje  ustupka egalitacije,  ne bi bio  znak zrelog i zdravog društva i iste takve demokracije.   
A što se tiče solidarnosti medija u neizvještavanju s referendumske noći  građanske inicijative U ime obitelji, to je opet  jedna sindromatska pojava nedostatka kriterija u sustavu vrijednosti. To nije solidarnost nego jedna vrsta društvene  inercije koja onda isključuje odgovornost prema većem dijelu  društva koji obitelj vidi i drži kao temeljnu vrijednost.  Naravno, to je dobrim  dijelom  i prodaja neinventivnog jeftinog  populizma, jer on uvijek ide s mentalnom lijenošću  novinara. Populizam i odgovornost nikada ne idu zajedno. Kad bi doista u novinarstvu postojalo odgovornosti  za ono  što se s hrvatskim narodom  i hrvatskim društvom događalo, pa i događa,  onda ne bi pribjegavali takvim metodama. Umjesto da kažu: „Ok, oni mediji koji su cijelo vrijeme otvoreno izražavali stav protiv,  neka i nemaju pravo na izvor informacija“, oni učine suprotno i time pokazuju da nemaju profesionalnog  ali ni etičkog stajališta, pa i  identiteta.  

Kako vidite razvoj medija u Hrvatskoj?

Hrvatski narod mora osjetiti da je doveden do apsurda i da mu je polustoljetna jednopartijska zatvorenost onemogućila da pod pravim svjetlom prati  društvene promjene i istinsku važnost medija. Za očekivati je da će se pokrenuti mediji s širokim kršćanskim vrijednosnim usmjerenjem. Postoje ljudi koji imaju snagu za pokretanje medija koji će promovirati univerzalne ljudske i kršćanske vrijednosti. Glavni problem su financijska sredstva nužna za takav pothvat. Hrvatsko društvo je tradicionalno i osobito je važno pokretanje klasičnih medija poput televizije i tiskanih medija. Iako je elektronička komunikacija  raširena i važna i obuhvaća velik dio ljudi, mislim da je od presudne važnosti i pokretanje upravo, dobro i profesionalno organiziranje televizije s kršćanskom profilacijom.
Mi živimo u vremenu u kojem odlučujuću ulogu imaju interesni lobiji i diktat kapitala. Oni će sigurno uvijek usmjeravati razvojni put medija  u Hrvatskoj ovakvim kolosjekom. Vidjeli smo u pitanju referenduma kako su se ostvarile Orwelove riječi da ćemo znati kako smo nisko potonuli,   kad zadaća čovjeka – tog inteligentnog superiornog bića - postane  dokazivanje nečeg očitog. Čini se kao da   nama trebaju mediji – slično kao i društvo i politika općenito -  koji će dokazivati i pokazivati banalno i nebitno za čovjekovu najdublju narav i sudbinu. Istodobno, prikrivati ono čovjeku esencijalno, držati daleko od njega.  Što je najučinkovitiji način kontrole i podčinjavanja. Daleko je to od etičkih realnih kršćanskih pogleda, ali stvari  su to koje su očite.  Stoga, više nego ikada trebamo medije,   tiskovine i portale kojima možemo vjerovati, pa otuda  vidim silnu, neodgodivu  potrebu za stvaranjem novog. Trebamo samo znati razlučivati istinitost i  podmetanje upravo spomenutih  prijetnji i tendencija u svakoj informaciji koju čujemo.
Promicanje kršćanskih vrijednosti ne smije biti samo još jedna zbunjujuća šarena “ponuda na tržištu“ jer kršćanske vrijednosti su univerzalne i u službi žuđene sreće čovjeka kao pojedinca pa onda i društva u cjelini. Ali ne neke deklarirane riječi, nekog stilskog uresa: čovjekove sreće, neodgodivo, sada, ovdje u našem suvremenom prostoru prije nego postanemo zemaljska ubožnica i  egzil nesretnih bića.
Spomenuli ste referendum o braku i obitelji: upitajmo se, što je s onih 50 posto  koji ne izlaze na izbore, kao i sada na referendum?  Jesu li ovi mediji uspjeli kod njih? Što su njima (zla) učinili?! A što su preko njih mediji učinili zla  Hrvatskoj,  čitavu društvu? Što su učinili sa  snagom društva, s njegovim  potencijalom!?  Njima se trebamo obratiti našom vjerodostojnošću , istinom evo svim onim što smo o Papi, jednom i  drugom,  rekli u prijašnjim pitanjima.  Obratiti im se  upravo na Papin način. To nam je presudan zadatak. Njima posebno moramo prići  vjerodostojno, hrabro, nadahnuto, kršćanski, domoljubno, ljudski otvoreno svjedočki. A kako? Tolerancijom, kako se to često govori?! Tolerancija je praznija od najpraznije riječi, ona je čisti alibi za našu moralnu lijenost i indiferentnost.  Evo: ja ne želim osobno biti toleriran. Ja, niti Vi, vjerujem, nismo ničiji propust, neki  prekršaj ili  nepoloženi ispit… pa da nam se to tolerira. Ja i Vi, želimo biti prihvaćeni kao ljudi cjeline. Kršćanski ljubljeni…To jest i to može biti pokretač. To je razlog radi kojeg nam trebaju NOVI mediji sada i ovdje...

Da biste komentirali, prijavite se.