Miro Gavran: Zahvalan sam što kroz priče razveseljavam druge

"Istinski sam sretan kada vidim da moji prozni i kazališni tekstovi dopiru do većeg broja ljudi u zemlji i u inozemstvu, ali pošto nikada ništa vrijedno nisam uspio napisati po narudžbi bez nadahnuća, smatram da za to nadahnuće, kada se dogodi, nisam ja zaslužan i da se ne trebam radi toga praviti važan, nego trebam biti zahvalan što mi je dano da mogu pričati priče i time pružati radost i sebi i drugima", rekao je Miro Gavran.
Autor: Laudato/Marija Pandžić Photo: Privat petak, 31. listopada 2014. u 16:29
Miro Gavran, hrvatski dramatičar, romanopisac, pripovjedač i pisac za mlade, dosad je napisao 40 kazališnih tekstova, djela su mu prevedena na 35 jezika, a po njegovim dramama i komedijama nastalo je više od 250 kazališnih premijera diljem svijeta koje je vidjelo više od tri milijuna ljudi. Igraju ga svugdje – od SAD-a i Južne Amerike, preko Europe i Rusije do Indije, a trenutno u nizu kazališta na najrazličitijim krajevima svijeta izvode se njegove drame.

Dobitnik ste mnogih nagrada i priznanja te ste jedini živući dramatičar u Europi koji ima svoj festival. Kako se nosite s uspjehom?
Imam tu sreću da se ne opterećujem previše ni uspjehom ni neuspjehom. Moju pozornost ipak ponajviše okupira novi tekst koji pišem, moja obitelj i moji prijatelji. Kako sam kao pisac debitirao jako rano, daleke 1983.godine u Kazalištu Gavella kao dvadesetdvogišnji student dramaturgije, praizvedbom drame „Kreontova Antigona“, zarana sam se navikao na to da su moje drame, komedije i romani izloženi pogledu javnosti, a posredno i ja preko njih. Na studiju sam bio okružen mladim i iskusnim glumcima, redateljima, književnicima i vrlo brzo sam se prestao fascinirati tuđom a i svojom izloženošću medijima i javnosti. Istinski sam sretan kada vidim da moji prozni i kazališni tekstovi dopiru do većeg broja ljudi u zemlji i u inozemstvu, ali pošto nikada ništa vrijedno nisam uspio napisati po narudžbi bez nadahnuća, smatram da za to nadahnuće, kada se dogodi, nisam ja zaslužan i da se ne trebam radi toga praviti važan, nego trebam biti zahvalan što mi je dano da mogu pričati priče i time pružati radost i sebi i drugima.

Dramatičar ste, romanopisac, pripovjedač i pisac za mlade… Otkuda motivacija za svakodnevni rad?
Svakodnevni život je iznimno inspirativan. Ako čovjek pažljivo promatra ljude oko sebe i njihove odnose može dobiti bezbroj ideja za ozbiljne i humorne priče. Jedna od meni ponajdražih tema su muško ženski odnosi. U mladosti sam ih rado opisivao u dramskoj formi, dok zadnjih godina sve češće posežem za formom komedije, jer se kroz blagi humor može doista puno toga bitnoga reći o ljudima, njihovim karakterima i njihovim odnosima. Tako su nastale moje kazališne komedije „Muž moje žene“, „Hotel Babilon“; Papučari“, „Zabranjeno  smijanje“, „Lutka“, „Sladoled“, „Sve o ženama“...  Kod pisanja za djecu i mlade također volim posegnuti za humorom što je bio slučaj s romanima „Profesorica iz snova“, „Svašta u mojoj glavi“, „Sretni dani“... Dok kod romana za odrasle rado obrađujem i ozbiljnije teme što se vidi po romanima „ Kafkin prijatelj“, „Judita“, „Krstitelj“, „Poncije Pilat“, „Jedini svjedok ljepote“... Počeo sam pisati kao mladić od šesnaest godina i u tome poslu do danas u pedeset i trećoj godini života jednako uživam, kao i u tim ranim danima, kada sam otkrivao ljepotu kreiranja literarnih priča. Potreba da se drugim ljudima ispriča priča za koju osjećamo da je važna i po nečemu posebna, glavni je motiv pisanja. Tu potrebu je teško racionalizirati i opisati.

Vaše predstave mogu se pogledati u Teatru Gavran u Maloj dvorani u Lisinskom. Koju biste predstavu na poseban način predstavili našoj publici?
Spomenuo bih dvije novije predstave Teatra GAVRAN: predstavu „Sladoled“ u kojoj opisujem odnos majke i kćeri kroz dugih  šezdeset godina. U toj predstavi publika istinski uživa s puno smijeha i suza prepoznajući i djeliće svoga života. U njoj glume Ana Vilenica i moja supruga Mladena Gavran. A druga neobična predstava je komedija „Lutka“ u kojoj igraju Doris Pinčić i Robert Kurbaša, a u njoj imamo mladog muškarca, koga je nakon šest godina veze ostavila djevojka, pa   se javi na natječaj za ženu lutku koja je savršeni android i u šest mjeseci života s tom lutkom prolazi sukus muško-ženskih odnosa koji su svima nama dobro poznati.

Koje Vas vrijednosti vode u Vašem radu?
Kao pisac nastojim svojim čitateljima i gledateljima podariti emocije ili humor, ponuditi im katarzičnu sliku svijeta, sa željom da se nakon druženja s mojim knjigama i predstavama osjećaju ispunjenije i sretnije. Zanimljivo je da i u svakodnevnom životu svojim bližnjima nastojim pružiti to isto, dakle emociju i humor, vodeći se i onim „ne čini drugom ono što ne želiš da drugi čini tebi“, ali istodobno bivajući aktivan i „čineći drugima ono što želim da drugi čine meni“.  Mislim  da nam svima treba puno više humora i solidarnosti.

Koju ulogu vjera nosi u Vašem životu?
Kako sam ja neki mali preobraćenik, koji je do kraja „povjerovao“ tek pred petnaestak godina, vjera mi je iznimno važna, jer znadem kako je isprazno i nemirno živjeti bez vjere. Volim dan započeti molitvom za osobe koje su mi drage, a s molitvom ga volim i završiti. Gotovo svakog dana pročitam i ulomak iz Novog zavjeta i provedem dvadesetak minuta meditirajući na Isusove riječi. To me smiruje i pomaže mi s više razumijevanja prihvaćati i ljude i poteškoće s kojima se svi mi susrećemo. Uz to mi vjera na jedan posredan način pomaže da u svemu tražim humor i životnu radost. I često tu radost i pronalazim čak i u kišnim danima na koje se mnogi ljute.
 
Da biste komentirali, prijavite se.