Mislav Kolakušić: 'Zakon o koncesijama duboko zadire u pravo vlasništva i slobode kretanja'

Razgovor sa sucem Trgovačkog suda u Zagrebu Mislavom Kolakušićem o širokoj problematici Zakona o koncesijama.
Autor: Ines Grbić Photo: Patrik Maček ponedjeljak, 17. srpnja 2017. u 13:35

Sadašnju praksu koncesija na pomorskom dobru u Hrvatskoj doživljavam kao eksteretorijalnost određenih područja, nedostupnih za sve ljude (građane i goste koji nisu korisnici usluge u turističkom objektu koji se nalazi na dotičnom pomorskom dobru). Slažete li se s tom konstatacijom, ili biste Vi to nazvali nekim blažim terminom?

- Svakako, najveća materijalna i društvena vrijednost kojom građani Republike Hrvatske raspolažu nakon nestanka svih oblika industrije kao posljedice privatizacije su prirodna bogatstva i prostor u kojem živimo. Ukoliko Vam netko ograniči pristup prostoru, onda plaže i sve što nas okružuje postaje privatno i nedostupno građanima za korištenje. Odnosno, naše postaje nečije. Prihod od iskorištavanja postaje osoban i pripada uskom krugu osoba. Često se govori da koncesija nije prodaja, da koncesionari neće odnijeti teritorij. Dugotrajna koncesija npr. na 99 godina je po svom sadržaju prodaja, jer niti oni koji su ugovorili koncesiju pa niti sljedeća generacija vjerojatno neće biti živi da bi ponovno mogli koristiti taj prostor. Zamislimo da stanove i kuće zagovornika dugotrajnih koncesija damo u koncesiju na 99 godina; pa gdje je problem, to je tvoja kuća i dalje, ti je samo ne možeš koristiti sljedećih 99 godina. 

Posao s koncesijama je preočigledan u prostoru, velik je opseg djelatnosti, a ugovorne strane su preveliki subjekti (sama država i privatni poduzetnici), da bi se tako eklatantno i ujednačeno, od strane svih koncesionara, kršio zakon. Postoji li neka nejasnoća ili rupa u zakonima o koncesijama i  pomorskom dobru, da ga gotovo svi koncesionari tumače na isti način – priobalje (plažu) koji su javno dobro, faktički su učinili privatnim posjedom?

- Koncesije obuhvaćaju pravo na iskorištavanje svih prirodnih resursa naše Domovine, ne samo plaža. Tu govorimo o cestama, vodi, jezerima, građevinama, šumama kroz različite oblike naknada, odnosno svim prirodnim i izgrađenim bogatstvima ispod i iznad zemlje, zrak, sunce, vjetar itd.  Hrvatski propisi su katastrofalni, o čemu se nažalost do nedavno isključivo šutjelo. Bogatstvo ili siromaštvo građana svake države uvelike se određuje kvalitetom propisa, odnosno pišu li se propisu u interesu pojedinaca ili svih građana.

Obični građani misle da je slučaj s koncesijama u poštivanju zakona izmaknuo kontroli. Ipak, čini se da je taj nered itekako 'kontroliran', samim time što je, u tako masovnoj primjeni, dopušten, zar ne?

- Dva kraka hrvatskih autocesta dani su u koncesije. Od koncesijskih naknada građani RH ne samo da nisu uprihodili niti jedne lipe, već se koncesionarima, da apsurd bude još veći, svake godine uplaćuje nekoliko stotima milijuna kn, 2016. g. 400 milijuna kn. No, ni to nije dovoljno, pa smo još za vožnju po njima prisiljeni plaćati najskuplju cestarinu po 1 km u Europi. Koncesijski ugovori su tajna. Kako je moguće da je išta vezano uz korištenje društvenog novca tajno? Koncesije i javna nabava su uvijek i svugdje propisi koji reguliraju aktivnosti u kojima je rizik od korupcije maksimalan, pa je nužno da sve ponude i koncesijski ugovori budu javni. Javnost postupka skoro u potpunosti eliminira štetne ugovore i korupciju.

Javne plaže i plaže pod koncesijom su pomorsko dobro koje imaju pravo koristiti svi ljudi. Unatoč tome, pristup nekim plažama uz privatne turističke objekte se naplaćuje ili čak zabranjuje. Kako je moguće da se podržava tolika uzurpacija javnog prostora, bez ikakvih sankcija za koncesionare?

- Ovisno o koncesijskom ugovoru, koncesionar ima pravo ograditi plažu i naplaćivati ili ograničiti ulaz. Primjerice, najpoznatija plaža u gradu Riminiju u Italiji, od 15 km ukupne dužine, koncesionarima je dano na korištenje oko 14 km; prosječna dnevna cijena ulaza je 50 €. Kada se vozite obalama Italije ili Francuske, shvatite da skoro uopće ne postoji slobodan pristup uređenim plažama. Je li to budućnost Hrvatske?     

Ugovor o koncesiji je upravni akt, a u takvom opsegu se nepropisno provodi. Nameće se zaključak da je koncesionarima to omogućeno, barem šutke, ako ne zakonski. Zar bi se itko išao tako igrati sa zakonom i drugom ugovornom stranom, samom državom, ako mu to ta druga strana, (Sabor i Vlada RH ili tijela državne uprave kao davatelji koncesije) nije dopustila? Znači li to da je, u ovom slučaju, naša država, prvi prekršitelj zakona ili barem, lovi u mutnom? Ali, ako igdje, ovdje ide direktno protiv sebe, protiv svoga vlasništva, javnih resursa.

- Država smo mi građani i teritorij koji posjedujemo. Ministri, saborski zastupnici, suci, državni odvjetnici su samo zaposlenici građana. Velika pogreška je institucije i njihove trenutne odluke poistovjećivati s državom. Vode, šume, ravnice, planine i more su vlasništvo hrvatskih građana, a ne institucija i tako se prema njima moramo i ponašati. Moramo demokratskim sredstvima (peticije, referendumi itd.) zahtijevati njihovu zaštitu.

Hrvatski sabor kao zakonodavac lopticu sad prebacuje na Zakon o pomorskom dobru i njegove manjkavosti. Ne nailazimo li na dvije isključive činjenice u Zakonu o pomorskom dobru? U njemu stoji da je „koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje fizičkim i pravnim osobama“. A „koncesijsko odobrenje je akt na temelju kojeg se fizičkim i pravnim osobama daje na korištenje pomorsko dobro za obavljanje djelatnosti koje ne isključuju niti ograničuju opću upotrebu pomorskog dobra“. Je li to zbunjujuće i zakonska 'dihotomija' koja omogućuje osnovnu činjenicu koja sve pogađa, a u svakodnevici znači nemogućnost ulaska na plažu koja je sastavni dio priobalnog dijela na kojem se nalazi privatni turistički objekt?

- Koncesija i koncesijsko odobrenje su potpuno različiti pojmovi. Koncesijskim odobrenjem se npr. daje ovlast na postavljanje i naplatu ležaljki, štandova itd., odnosno da nitko drugi na tom mjestu ne može obavljati tu djelatnost. Koncesijom se prostor u cjelini daje na potpuno slobodno raspolaganje kroz određeno vrijeme, što uključuje i ograničeni pristup te naplatu korištenja.

Zakon o koncesijama kaže da odluka o koncesiji sadrži stupanj isključenosti opće upotrebe pomorskog dobra koje se daje na upotrebu ili gospodarsko korištenje! Dakle, zakonodavac unaprijed predviđa određeni stupanj isključenosti od opće upotrebe!

Koncesija uvijek uključuje isključenost od slobodnog korištenja.

U Zakonu o pomorskom dobru stoji i da se „građevine i drugi objekti na pomorskom dobru koji su trajno povezani s pomorskim dobrom, smatraju pripadnošću pomorskog dobra. Na pomorskom dobru ne može se stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi“. Što to znači, kad su turistički objekti na obali, koja je sastavni dio pomorskog dobra, u nečijem privatnom vlasništvu? I ti vlasnici/koncesionari, upravo na temelju tog svog objekta (hotela) koji se tu nalazi, posežu i za pravom na obalu (plažu) i more (priobalno) na koje dolazak naplaćuju ili, najnovije, u potpunosti zabranjuju!

- Svakako, većina koncesija u svojoj biti predstavlja prodaju, odnosno stjecanje privatnog vlasništva. Pravo korištenja je u svojoj biti 90% vlasništva, a s obzirom da se koncesija prema zakonu može prenijeti na treće osobe, može se i prodati, pa je i preostalih 10% onoga što čini vlasništvo lako ostvarivo.

Prema Zakonu, prilikom provođenja postupka davanja koncesija, davatelji koncesija obvezni su, u odnosu na sve pravne i fizičke osobe, poštovati načelo jednakog tretmana, načelo zabrane diskriminacije, uzajamnog priznavanja, razmjernosti i transparentnosti. Ne poništava li sadašnja praksa koncesionara sva ta načela, pri čemu je diskriminirana ogromna većina, ne samo matičnog naroda, nego i većina turista?

- Najvažnije je načelo potpune transparentnosti i javnosti postupaka, da građani budu upoznati sa svim detaljima koncesijskih ugovora, koje nažalost ne postoji.

Prema Zakonu o koncesijama, Povjerenstvo je dužno pratiti provedbu ugovora o koncesiji. Ako prate, a ovo se događa, znači da njima, nadležnima, ova uzurpacija pomorskog dobra nije upitna?

Vjerojatno nije.

Budući da nadležno državno odvjetništvo treba biti obaviješteno o namjeri davanja koncesije za djelatnost na nekretnini u vlasništvu RH, ima li u sadašnjem prostoru svojevrsnog 'diskrecijskog' tumačenja prava, posla i za Državno odvjetništvo?

- Izvrsno pitanje za Državno odvjetništvo.

Prema Ustavu RH, more i obala su dobra od nacionalnog interesa i imaju posebnu zaštitu. Ima li što ovdje reći i Ustavni sud? Problematične koncesije koje izazivaju otpor građana imaju obilježja javno-privatnog partnerstva. No kod koncesija očigledno dominira privatni interes nauštrb javnog.

- Ustavni sud je prva brana zaštite temeljnih prava i interesa hrvatskih građana, a s obzirom da Zakon o koncesijama duboko zadire u pravo vlasništva i slobode kretanja, njegova je dužnost da se izjasni o tom zakonu.

Zakon spominje koncesije za javne usluge i koncesije za gospodarsko korištenje općeg dobra. Čini se da smo od navodne 'želje' za pružanjem javne usluge, počelo je s pričom o ležaljkama, završili s elitističkim pravom na javni prostor i na totalnom gospodarskom, ne korištenju, nego iskorištavanju općeg dobra, i to za nečiji privatni džep? Jer zanimljivo, koncesionari uzimaju infrastrukturno već izgrađena i najljepša prirodna mjesta, utabane pozicije i središnje, glavne lokacije. Ne podižu negdje nešto novo, ne ulažu iz temelja, da radikalno stvaraju neke nove objekte i infrastrukturne sredine; nego kao da otimaju postojeće!?

- Upravo tako. Kada bi se potpuno neiskorišten i komunalno neuređen prostor dao u koncesiju, mogli bismo govoriti o koristi za građane. Međutim, kada se u potpunosti infrastrukturno oplemenjeni prostori daju u koncesiju, možemo govoriti samo o rasprodaji obiteljskog srebra. Pa tu infrastrukturu stvarale su generacije naših građana i naša je obveza da i sljedećim generacijama omogućimo njezino korištenje.

Vlada radi na novom Zakonu o pomorskom dobru kojim će se funkcionalno i fiskalno decentralizirati Hrvatsku, na način da se 'spusti' koncesioniranje na lokalnu samoupravu. No, nije li, više od te procedure, potrebno da se, svejedno koja razina dodjeljuje koncesiju, odredi njen opseg, što koncesija znači – opća dostupnost pomorskog dobra za sve, ne samo za one s plaćenim vaučerom? Neprocjenjivo skupo i vrijedno javno dobro se bagatelizira i u bescjenje prodaje. Prihodi od svih koncesija za državu su višemilijunski, ne broje se niti u milijardama kuna!?

- Na primjeru koncesija autocesta vidimo, ne da nema prihoda, već ih plaćamo u stotinama milijuna kuna. Ukupna koncesijska naknada za iskorištavanje vodnih resursa Hrvatske je 2016. g. bila 12 milijuna kn, što je prihod jednog kvalitetnijeg bazena za kupanje. Uistinu žalosno.

Zakon kaže da je javna usluga koja se pruža na temelju koncesije od iznimnog značenja za krajnje korisnike. Nije li to izuzetno ograničeno poimanje javne usluge, jer zabrana dolaska na neku plažu dokida fakt da je to javno dobro?

- Temeljni smisao koncesije je ostvarivanje prihoda od koncesija i povećanje opće korisne funkcije, odnosno da šira i lokalna zajednica dobiju novu vrijednost. Primjerice, da lokalnu zapuštenu šljunčaru, koncesijom pretvorite u elitno jezero.

Zakon o koncesijama dopušta i Prijenos ugovora o koncesiji, ali on ne smije umanjiti kvalitetu i narušiti kontinuitet izvršenja ugovora o koncesiji. Ako se prije ulaz na plažu negdje naplaćivao, a sad zabranjuje, nije li to diskontinuitet u korištenju pomorskog dobra? Je li to primjer nemoći državnih tijela i prepuštanja zakonima 'tržišta'?

- Prijenos koncesije je nedopustiv i pruža širok spektar malverzacija. Pa kad iznajmite stan simpatičnom bračnom paru, nećete dopustiti da on ugovor o najmu prenese rock bendu u razvoju. Mogućnost stjecanja koncesija od strane mutnih fondova i crnog kapitala je iznimno velika u slučaju dopuštanja prijenosa koncesija. U svakom ugovoru o zakupu ili najmu, pa radilo se i o lokalu od 10 m2, jasno je navedeno da podzakup i podnajam nisu dopušteni.

Radi osiguranja tražbina, Ugovorom o koncesiji može se dozvoliti prijenos ugovora o koncesiji u korist financijskih institucija, a one mogu ovlastiti prijenos ugovora o koncesiji na treću osobu. Ne dovodimo li na taj način nacionalne resurse direktno pod mogući patronat, u Hrvatskoj pogotovo, stranih banaka? Koliko je 'opasno' založno pravo samo u korist financijskih institucija koje su kreditirale određenog koncesionara?

- Samim zakonom je zabranjeno stjecanje stvarnih prava, a sama koncesija se može staviti pod zalog koji predstavlja stvarno pravo. Apsurd! Na taj način omogućuje se potpuno financijski nelikvidnim tvrtkama i pojedincima da dobiju koncesije. Umjesto da koncesionari u zalog za izvršavanje koncesije daju u polog dvogodišnji prihod od koncesije, davat će se koncesije to jutro osnovanim tvrtkama bez ikakvog kapitala.

Kako tumačite inertnost lokalnih sredina koje se zgražaju potiho i među sobom, ne i javno. Glasnošću i hrabrim stavom istaknuli su se samo Bračani. Nije li propust temu koncesije vezivati samo uz 'Pokret otoka', kad to najdirektnije uzurpira cijeli hrvatski Jadran, nipošto samo otoke?

- Osnovni moto većine hrvatskih građana je „Šuti, samo šuti…“. Strah je najveći neprijatelj demokracije i nužno dovodi do siromašnog društva u kojem par tisuća ljudi, (ne 200), posjeduje većinu kapitala i vrijednih resursa.

Je li moguće da se ova uzurpacija javnog prostora onemogući? Da javne plaže budu dostupne svima, da se ta nezakonitost poništi, jer neće valjda novi Zakon o pomorskom dobru odrediti manje od sadašnjeg koji kaže da se pod upravljanjem pomorskim dobrom podrazumijeva briga o zaštiti pomorskog dobra u općoj upotrebi?

- Vlast uvijek sluša građane. Ako građani šute, onda vlast ima pravo misliti da su građani suglasni.

Ima li provedba koncesije veze s poimanjem kapitalizma/socijalizma, gospodarskog načina upravljanja, ili je to pitanje javnog i osobnog, poduzetničkog morala i nečijeg otimanja hrvatskog prostora kao najvećeg državnog, nacionalnog resursa?

- Mi živimo u socijalizmu koji omogućuje pojedincima da bez ikakvog truda i znanja žive na račun svih ostalih građana. Kapitalizam predstavlja jednaku poslovnu mogućnost svima, a na to ćemo još morati pričekati.

 

Da biste komentirali, prijavite se.