Mons. Mate Uzinić - biskup nove otvorenosti Crkve

Dubrovački biskup mons. Mate Uzinić prije godinu dana posvećen je za biskupa. Ovu mjesnu Crkvu preuzeo je 19. ožujka 2011. godine u Dubrovačkoj katedrali. Od tada do danas privukao je pozornost javnosti zanimljivim projektima, inicijativama, izjavama, ali i svojom aktivnošću u virtualnom svijetu. O svojoj prvoj biskupskoj godini rado govori i čitateljima našega portala.
Autor: Tanja Popec četvrtak, 08. ožujka 2012. u 00:00

Dubrovački biskup mons. Mate Uzinić prije godinu dana posvećen je za biskupa. Ovu mjesnu Crkvu preuzeo je 19. ožujka 2011. godine u Dubrovačkoj katedrali. Od tada do danas privukao je pozornost javnosti zanimljivim projektima, inicijativama, izjavama, ali i svojom aktivnošću u virtualnom svijetu. O svojoj prvoj biskupskoj godini rado govori i čitateljima našega portala.

Cijenjeni Oče biskupe, dok Vam čestitamo prvu godinu Vaše biskupske službe, smijemo li Vas zamoliti i za kratak osvrt na Vaša prva iskustva ordinarija?

Mons. Uzinić: Hvala vam na čestitkama. Sa mnom nije počeo svijet i, nadam se, da sa mnom neće završiti. Kažem ovo zato što se moja biskupska služba nadograđuje na onomu što su učinili moji prethodnici vršenjem biskupske službe u njezinoj trostrukoj dimenziji, a što znači da sam nastavio posvećivati, naučavati i upravljati dubrovačkom Crkvom ondje gdje je, mojim biskupskim ređenjem i postavljanjem u službu, stao biti moj prethodnik u biskupskoj službi.

Što ste tijekom prve godine dana uspjeli ostvariti kao biskup?


Mons. Uzinić: Tijekom ove godine činio sam ono što sam kao biskup bio dužan činiti. Ni više, a mislim ni manje. Najteža mi je, zbog raznih razloga među kojima osobito ističem nedostatak svećenika, bila upraviteljska služba. Nažalost, problem nedostatka svećenika će se sljedećih godina povećavati. Uz pomoć biskupijskih vijeća – osobito prezbiterskog i pastoralnog – pokušavam tražiti nova rješenja. Tražimo odgovor na pitanje kako pomiriti tradicionalne zahtjeve vjernika s novim pastoralnim izazovima i sve manjim brojem aktivnih svećenika u biskupiji, a, iskreno, nije ga lako naći. Sretan sam što u tim novim okolnostima nailazim na razumijevanje i prihvaćanje vjernika, osobito onih koji su vjerski aktivniji. To su oni koji od svoje vjere više traže, ali i koji svojoj vjeri, župnoj zajednici i Crkvi u cjelini, žele i više dati, stavljajući sebe, svoje vrijeme i sposobnosti na raspolaganje.

U čemu se očituje ta raspoloživost i kakvi su Vaši dojmovi iz susreta s vjernicima?


Mons. Uzinić: Ta raspoloživost je, čini mi se, osobito vidljiva kroz rad dvaju biskupijskih vijeća – Vijeća za obitelj i Vijeća za mlade. Planiramo ove godine, koja je u Dubrovačkoj biskupiji Godina Caritasa, u svim župama u kojima je to moguće, osnovati župne Caritase, a uskoro bismo  trebalo osnovati Obiteljsko savjetovalište i započeti radove na obnovi kuće za žrtve nasilja u obitelji. Pred nama  je Godina Vjere tijekom koje se nadamo da ćemo, uz vjerske tribine i, nadam se, veći zamah u župnoj katehezi, osposobiti veći broj odgajateljica u vjeri, nastaviti obuku župnih animatora, pokušati organizirati obuku pastoralnih suradnika, možda i stalnih đakona. Svi oni bi trebali – u suradnji sa mnom, svećenicima, redovnicima i redovnicama – preuzeti svoj dio odgovornosti u Dubrovačkoj biskupiji.

Oče biskupe, Vaše biskupsko geslo je „Od ljudi za ljude.“ Je li se ono ostvarilo u prvoj godini Vaše službe dubrovačkog biskupa?

Mons. Uzinić: Sve učinjeno, a i sve što se planira, može se svesti upravo na to geslo, ali ne zato što sam ja nešto bolji od drugih, nego jednostavno zato što je to moja biskupska služba. Uzet sam od ljudi, što znači da sam običan čovjek, ali ne zbog sebe nego zbog ljudi, prije svega vjernika moje biskupije kojima sam poslan, a zatim i cijele Crkve u zajedništvu s drugim biskupima na čelu s papom. Zbog ovog vjerujem da sam tijekom ove godine u potpunosti ostvario svoje geslo. Ovo ne znači da se nije moglo više i bolje. Moglo se. Međutim, i to je normalno jer ako sam od ljudi, a jesam, znači da sam samo čovjek. To 'biti čovjek' u sebi uključuje sve ono pozitivno, ono što nas čini ponosnima jer smo ljudi, ali uključuje i ljudske slabosti i nedostatke. A ja ih imam. Imam ih puno više nego se to čini na temelju dojma.

No, i ljudska krhkost, kada se stavi Bogu na raspolaganje, poprima nove dimenzije i služi Gospodinovoj proslavi u velikim djelima. Kao vrlo značajnu izdvajamo jednu ekumensku gestu koja je primjećena u javnosti. Radi se o Vašem susretu s episkopom zahumsko-hercegovačkim i primorskim vladikom Grigorijem i traženju oprosta na molitvi za jedintvo kršćana 18. siječnja u Dubrovniku. Možete li nam objasniti tko se za što mora ispričati i tražiti oprost?

Mons. Uzinić: Žao mi je što su naši susreti, osobito ekumensko bogoslužje, poprimili političko značenje jer su oni, koliko god da politika nikad ne može u potpunosti biti isključena, puno više od toga.  Bio je to susret u molitvi episkopa Pravoslavne Crkve i njegovih vjernika s biskupom Katoličke Crkve i njihovim vjernicima, tijekom kojega je pravoslavni episkop, nadahnut molitvom Očenaša i riječima 'i otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim', tražio oprost od katoličkih vjernika u ime Pravoslavne Crkve, a katolički  biskup je opraštajući, tražio oprost od pravoslavnih vjernika u ime Katoličke Crkve. I to je sve! Dakako da se i mi katolici imamo zašto ispričavati! Ne mislite, valjda, da smo mi u potpunosti nevini, a pravoslavci u potpunosti krivi za onog što se događalo prije Istočnog raskola i dovelo do njega, nakon njega, kao i za sve ono što se među nama loše događalo kroz ovih gotovo tisuću godina naše međusobne razdijeljenosti, u kojoj je bilo puno obostrane mržnje, a malo ljubavi? Sama činjenica razdijeljenosti bolna je rana na tijelu Crkve – mističnog tijela Kristova – zbog koje i jedni i drugi s vapajem moramo reći svoj oprosti i Bogu, ali i jedni drugima i svima onima koje je naša razjedinjenost sablažnjavala i sablažnjava. Osim toga, koliko god da odbacujem odgovornost naših Crkava, kao i naroda u cjelini, za neke bolne epizode iz prošlosti, dužnost traženja međusobnog oprosta proizlazi i iz činjenice da su te bolne epizode, a bilo ih je na objema stranama, učinili ljudi koji barem formalno pripadaju našim Crkvama. Mi ih, možda, nismo na to poticali, ali ih nismo u tome niti spriječili. Bar ne uspješno, iako je bilo pokušaja i svijetlih primjera koji se, nažalost, ne žele prepoznati. Dozvolili smo razjedinjenosti da se u njima pretvori u mržnju, a mržnje je bilo i ima na objema stranama, a nismo dovoljno učinili da u razjedinjenost unesemo ljubav, ne našu ljudsku, nego onu koja se nadahnjuje na Bogu i njegovoj savršenoj ljubavi u kojoj je moguće i neprijatelje ljubiti.

A kako će se ekumenska suradnja dalje razvijati na području Dubrovačke biskupije?

Mons. Uzinić: Kad je riječ o tome što dalje, moram reći da se, u organizaciji nakladne kuće Verbum i suorganizaciji Dubrovačke biskupije, naša suradnja ovih dana nastavlja uvrštavanjem koncerta crkvenog hora 'Sv. Vasilije Ostroški i Tvrdoški' u pravoslavnoj crkvi sv. Blagovještenja u Dubrovniku u Dane kršćanske kulture. Vjerujem da je to još jedan mali korak naprijed u smanjenju naše razjedinjenost kojim priznajemo da smo baštinici zajedničke kršćanske kulture, a nadam se da će nakon njega uslijediti brojni drugi koji će nas, malo pomalo, povezivati sponama ljubavi koju smo svi pozvani širiti i koja bi, bez obzira jesmo li pravoslavci ili katolici, trebala biti znak našeg kršćanskog raspoznavanja.

U Vatikanu ste početkom veljače sudjelovali na skupu o pedofiliji u Crkvi. Možete li nam ukratko reći koji su zaključci izneseni na kraju?

Mons. Uzinić: Ovim pitanjem smo dodirnuli još jednu bolnu temu i bolnu stranicu crkvene povijesti, a i sadašnjosti, zbog koje u ime Katoličke Crkve trebamo reći svoj oprosti. Koliko god da slučajevi pedofilije nisu pojava koja se tiče isključivo Katoličke Crkve i svećenika, oni su za Katoličku Crkvu osobito bolni i to ne zato što takvih pojava ima i među svećenicima, nego zato što se s tom pojavom u slučaju zlostavljača svećenika nismo znali primjereno nositi. Bolno je to što su pojedini svećenici seksualno zlostavljali djecu koristeći svoju svećeničku službu kao pravan i sredstvo, ali je još bolnije to što oni koji su to znali i bili dužni reagirati nisu ništa učinili da bi tome stali na kraj.  Umjesto da su se svrstali na stranu žrtve, ispitali stvar, otkrili istinu i po kanonskim propisima kaznili zlostavljače i spriječiti širenje zla,  bio im je važniji dobar glasa zlostavljača i lažni ugled Crkve. Okupljanjem predstavnika biskupskih konferencija i viših redovničkih poglavara na simpoziju koji je u Rimu održan pod nazivom 'Prema ozdravljenju i obnovi' željelo se cijeloj Katoličkoj Crkvi, a osobito različitim biskupskim konferencijama koje su pozvane da kroz tekuću godinu pripreme smjernice za prevenciju i postupanje u slučajevima pedofilije među klerom, predočiti problematiku takvih postupaka da se nešto slično ne bi nigdje i nikad ponovilo.  Gotovo svi predavači su vrlo jasno podcrtali opredijeljenost Katoličke Crkve za one koji su ranjeni i koji trpe, a iz čega proizlazi i obveza da nam na prvom mjestu bude žrtva, a ne zlostavljač ili Crkva kao institucija, kao što je bilo do sada. Mislim da mogu reći da je gotovo jednoglasan zaključak da je jedino to put prema ozdravljenju i obnovi, kako žrtava, tako i njihovih zlostavljača, ali i Crkve u cjelini. I samo tako, kako reče jedan od predavača, „jednog dana žrtve seksualnog zlostavljanja neće na nas gledati kao na neprijatelje, nego kao pomagače i prijatelje“.  „Taj dan – zaključio je on – još nije stigao, a to znači da još nismo u potpunosti Crkva kakva smo pozvani biti“.

Koliko je za ovakve pojave među crkvenim službenicima kriv i neprimjeren odgoj?

Mons. Uzinić: Istina je da se na simpoziju dosta vremena posvetilo odgoju i da mnogi vide tu uzrok problemu. Nepošteno bi, međutim, uzrok bilo vidjeti isključivo u nedostatnom odgoju svećeničkih kandidata, jer problem zadire puno dublje i počinje, zapravo, u obitelji. Mnogi sjemeništarci i bogoslovi dolaze iz ranjenih obitelji i želimo li imati osjećajno zrele svećenike, sjemenište i bogoslovija bi im trebali zaliječiti rane, a to nije lako. Predloženo je odbacivanje autoritarnog odgoja koji se temelji na strogom poštivanju disciplinskih pravila koji su urodili ovakvim pojavama, te se traži stvaranje u sjemeništima i bogoslovijama obiteljskog ozračja – zato je potrebno puno veću pažnju posvetiti odgojiteljima i njihovoj trajnoj formaciji – koje će doprinijeti prevladavanju i zalječenju rana iz prošlosti. Govorilo se i o potrebi dužeg odgojnog procesa, većoj provjeri kod primanja osobito onih koji su već bili u drugim bogoslovijama ili redovničkim zajednicama, alarmnim znakovima mogućeg poremećaja i slično. Općenito je velika pažnja posvećena pomoći koju nam može pružiti i treba pružiti psihologija, ali ja osobno mislim da je to nije samo problem psihologije, premda je i psihologije, već da je to puno više problem vjere, kako kad su u pitanju zlostavljači, tako još i više kad u slučaju odgovorni za nesankcioniranje odgovornih i zanemarivanje opasnosti koja djeci od njih prijeti. Drugačije mi, jednostavno, nije moguće shvatiti količinu zla koje nam se dogodilo, a kojim smo poprilično kompromitirali evanđeosku poruku i njezin navještaj. U jednom trenutku tijekom simpozija mi se učinilo da u ozračju pedofilskih skandala i strogih smjernica s jako velikim ograničenjima za svećenike u odnosu prema djeci, evanđeoski navještaj gotovo nema budućnost. Kako naviještati evanđelje u poprilično nenormalnom ozračju u kojemu se svatko svakoga treba bojati? I kako netko u ozračju u kojemu se svećenika treba bojati može poželjeti biti svećenik? Situacija je doista teška, ali moramo se s njom nositi vjerujući da će ova kriza – koja se trebala davno dogoditi i naš problem je što se nije davno dogodila jer bi bilo počinjeno puno manje zla – dovesti do toga da će Katolička Crkva, djelovanjem Duha Svetoga koji je vodi i koji na ovu temu vrlo jasno progovara kroz riječi i odluke pape Benedikta XVI., ali i provođenjem tih odluka na terenu u svim biskupijama i redovničkim zajednicama, ponovo postati vjerodostojan glas i zaštita milijuna ugrožene djece širom svijeta, a osobito one ugrožene u Katoličkoj Crkvi.    

Vrlo ste otvoreni, Oče biskupe, i u osvrtima na aktualna događanja, ali i u pružanju ruke mnogima koji Vam se žele približiti, kako u stvarnost, tako i u virtualnom svijetu. O Vama puno govori i Vaš Facebook profil. Saznajemo da volite prirodu, a svoje face-prijatelje na duhovnost potičete nizom prigodnih tekstova, dijelite s njima isječke iz emisija i javnih nastupa. Što Vas motivira i na prisutnost u virtualnom svijetu?


Mons. Uzinić: Na Facebook sam se prijavio sasvim slučajno na nagovor nekih prijatelja i zbog bolje međusobne komunikacije. U tom stadiju me je zateklo biskupsko imenovanje. Ostalo je uglavnom poznato. Kad god uđem na Facebook pronađem pet do šest ponuda prijateljstva. I sve ih prihvaćam. Kako ne prihvatiti pruženu ruku? Istina je da to ponekad može uzrokovati i probleme. Ne mogu poznavati sve svoje virtualne prijatelje. Primam dosta poruka. Jedni zahvale, drugi pohvale, treći traže molitvu, četvrti materijalnu pomoć, peti savjet, šesti imaju pitanje. Ne bih ulazio u pojedinosti, ali mogu reći iz osobnog iskustva da ljudi i u virtualnom svijetu traže Boga i osobito one koji će im ga pokazati. Zato s uvjerenjem tvrdim da su društvene mreže  poput Facebooka, uz sve opasnosti koje sa sobom nose, Božji dar i izvrsno sredstvo za evangelizaciju koje, ako želimo odgovoriti Gospodinovom poslanju da pođemo po svem svijetu i propovijedamo evanđelje svemu stvorenju, nipošto ne smijemo zanemariti.  

I na kraju, Oče biskupe, zahvaljujem Vam u ime redakcije portala Laudato.hr što ste „lajkali“ našu stranicu! Počašćeni smo što ste naš čitatelj! Smijemo li znati kako Vi vidite naše poslanje?


Mons. Uzinić: Puno je vjerskog neznanja i predrasuda, a zbog svoje dostupnosti i proširenosti, Internet je izvrsno sredstvo da to donekle promijenimo. Daleko smo od toga da u tome uspijemo, jer su i na Internetu drugi prisutniji i vještiji od nas. Zato je svaki doprinos na tom polju vrijedan pohvale. Nadam se sadržajima koji će, laganim i razumljivim jezikom, uklanjati vjersko neznanje i razbijati predrasude o Bogu, kršćanstvu, Crkvi, svećenicima i vjernicima. Kao kršćani baštinici ste 'dobre vijesti' spasenja koje se dogodilo u Isusu Kristu. Zato bih na vašem portalu želio čitati dobre vijesti. Želim vam, zapravo, da vaš portal upravo po dobrim vijestima i sam postane dobra vijest. 

Da biste komentirali, prijavite se.