Robert Colquhoun: 'Pobačaj će propasti kada laž ne bude fasada za istinu!'

U svijetu se dnevno izvrši 153 425 pobačaja. Svaki sat 6 393 djece gubi život već u majčinoj utrobi. Odnosno, 107 u minuti. Od početka čitanja ovog teksta, učinjeno je 56 pobačaja.
Autor: Ines Grbić Photo: Ines Grbić subota, 19. svibnja 2018. u 13:48
Robert Colquhoun (35), međunarodni koordinator inicijative ''40 dana za život'' koju naziva predivnim putovanjem, vjeruje da će se pobačaji jednom prestati obavljati. Zasigurno je zasluga baš ''40 dana za život'' da je i u Hrvatskoj sve manje pobačaja. Ususret održavanju Hoda za život, donosimo ohrabrujuće poruke tog hrabrog i angažiranog pro life aktiviste koji je i obraćenik na katoličanstvo. U razgovoru s Robertom osjeti se koliko je uvjeren u to što govori, a temelj tome je njegovo snažno povjerenje u snagu onoga što Bog može učiniti. On mu se predao s povjerenjem djeteta, kao suradnik. Colquhoun kazuje zašto je važno svjedočanstvo u prilog životu, koja su vrijednost, plodovi i izazovi za pro life pokret diljem svijeta, a iznosi i zadivljujuće rezultate koje ostvaruju u Engleskoj.

Za vrijeme svoje petogodišnje službe međunarodnog direktora kampanje ''40 dana'', Robert je pohodio više od dvadeset zemalja, od toga tri puta Hrvatsku. Zadnje na nedavno održanoj međunarodnoj konferenciji za život ''Život, dakle, biraj!'' u Zagrebu. Živi u okolici Londona. Suprugu je upoznao u prvoj kampanji ''40 dana za život'' koju je 2010. g. organizirao u Londonu. Nekoliko parova koji su se upoznali u inicijativi se vjenčalo, u Rumunjskoj kampanja je povezala pet parova. 'U šali kažem mladima: Možda nađete svoju djevojku ispred centra za pobačaj. To nije baš romantično mjesto, ali Bog to može učiniti', kaže Robert. U petogodišnjem braku otac je dvoje djece (dvije i tri godine starosti). Za svog boravka u Zagrebu, Robert je rado pristao na razgovor za Laudato.

Vaša poruka 'U Hrvatskoj je svjetlo koje se širi diljem Europe' veliko je priznanje volonterima, sudionicima kampanje ''40 dana za život'' u Hrvatskoj.
Da, nakon svega tri godine djelovanja imali ste 26 mjesta bdjenja. Ljudi iz Münchena i Slovačke došli su u Hrvatsku i pitali vas što vi radite. Vi ste primjer drugim zemljama, Rumunjskoj, Subotici u Srbiji, BiH, području srednje i istočne Europe gdje je teška povijest u obavljanju pobačaja, s obzirom i na vrijeme komunizma. Toliko toga možete učiniti za svoje kršćansko svjedočenje, da zasvijetli cijelim kontinentom Europe. Moramo podsjećati cijelu Europu da se moli za ovu tako tešku borbu. Primjer u tome kojega vi u Hrvatskoj pružate je zaista nadahnuće za ljude u drugim zemljama, a posljedica toga su spašeni životi i na drugim mjestima. Nikad nemojte podcijeniti što Bog može učiniti kroz vaše svjedočanstvo! Zaista ste nadahnuli druge ljude. Prvi put prošle, 2017. godine, imali smo kampanju u Rimu, gdje se ispred bolnice sv. Ivan godišnje učini tisuću pobačaja, pet kampanja u Rumunjskoj, pet u Španjolskoj. Inicijativa se širi globalno, jako brzo je premrežila cijele SAD. Taj se fenomen javlja i u Latinskoj Americi. U Kolumbiji se inicijativa proširila u godinu i pol u trideset gradova. U SAD-u je uključeno 250 gradova, u Meksiku osamnaest. Inicijativa je prisutna i u Australiji, na Novom Zelandu, u Africi (Južnoafrička republika, Nigerija, Kamerun i dr.). Mnogi ljudi u sekulariziranoj kulturi u Europi ne izražavaju javno svoju vjeru. Organizirajući inicijativu ''40 dana'', puno se izlažete u očitovanju svoje vjere. Ljudi se zaista požrtvovno daju i cijeli su u tome. To je projekt ''sve ili ništa''. Ne možete to činiti polovično. Morate jako puno i teško raditi i dati se određeno vrijeme. Kada ljudi tako rade, vide se i rezultati, plodovi. Ne samo za molitelje, volontere i duhovne voditelje, nego još više i  za dobro cijelog društva.
 
Primjećujete li razliku između Hrvatske i drugih bivših komunističkih zemalja u odnosu na zapadne zemlje koje je zahvatila sekularizacija?
Naravno. U Americi je puno ljudi religiozno. U Zapadnoj Europi mnogi su pod utjecajem sekularizacije. To je teškoća, jer ''40 dana'' je religiozna inicijativa. Što više organiziramo vjersku kampanju u sekulariziranijim zemljama, susrećemo se s više teškoća i postaje teže. Ali teško je i u bivšim komunističkim zemljama, jer kršćanstvo ima snažan koncept misije, da izlazi vani, u javnost. Kršćanstvo stremi javnosti i otvorenosti, očitovanju vjere svojih pripadnika. A komunizam je poredak koji ga je činio zatvorenim i privatnim. To je, dakle, kultura potpuno suprotna svim porivima i intuicijama kršćana. Mi kao da moramo razbiti tu 'ogradu', moramo se staviti u poslanje. Mi moramo unositi smisao misije i situacije s pobačajima, reći društvu o problemima, ali i rješenjima, kako Bog može raditi, spašavati živote u lokalnim zajednicama. Puno je izazova, ali nijedan od njih nije nepremostiv! I treba samo nekoliko ljudi s vizijom, da je podijele s drugima i prenesu taj entuzijazam, strast i djelatnu promjenu. Kada opipljivo, konkretno vidite rezultate toga rada, kako se doslovno mijenjaju životi obitelji i spašavaju životi, to daje poticaj toj strasti da nastavi s tim radom.
 
Smatrate da su službeni crkveni vođe, predstavnici hijerarhije, nedovoljno glasni u zauzimanju protiv pobačaja. Zašto se to događa?
Puno je aktivnih biskupa i aktivnih svećenika koji pružaju podršku, a neki ne. Različiti doprinosi crkvenih vođa po tom pitanju mogu biti vrsta obeshrabrenja za neke ljude. Ali to ne smije biti razlog naše zabrinutosti. ''40 dana'' je izvrsna inicijativa za način kako možemo pomoći ljudima. Imamo očitovanja pape Franje, Papinske akademije za život. Biskupi su zauzeti upravljanjem biskupijama, a laici mogu puno učiniti. Neki pak ne znaju kako govoriti o pobačaju. To je tzv. kontroverzna tema, za neke je to osobno, privatno pitanje. Osjećaju se ranjivima pričati ljudima o tome, da ih ne povrijede, ne žele govoriti o pobačaju na pogrešan način. Mi ohrabrujemo svećenike da imaju hrabrosti govoriti o pobačaju, što to ljudima može donijeti. Sjajna budućnost je pred nama! Sve više mijenjamo tu kulturu u Crkvi, da imamo kulturu života. Nemamo tišinu u Crkvi o tom pitanju. Dolazimo do mnogih žena. Ako netko ima poteškoća u trudnoći ili je u krizi majčinstva, prvo mjesto u koje želimo da dođu je Crkva, a ne klinika za pobačaj. Mi želimo govoriti i pokazujemo milosrdnu ljubav unutar Kristova tijela, Crkve.
 
Jedan svećenik u Londonu rekao je da su milosti koje je vidio i doživio bivajući uključen u post- abortivni apostolat veće od onih u ikojem drugom području u njegovom svećeništvu i kršćanskom služenju. Zašto je tako?
Jer je izliječenje, opraštanje i pomirenje koje su doživjeli žene i muškarci ranjeni pobačajem tako duboko i potpuno, tako oslonjeno na Boga, ostvareno s njim u suradnji, računajući na njegovu milost, da taj svećenik kaže da je to čudesno i više od svega drugog što vidi u Crkvi. Imali smo jednu ženu koja je bila odjevena sva u crno, kao drakula. Na kraju tečaja za liječenje rana od pobačaja bila je odjevena sva u bijelo. To je bila istinska duhovna transformacija koju je doživjela, iskusila i to je pokazala i izvanjski. Tečajevi za liječenje post-abortivnog sindroma zaista su snažni. Oni rastu i u Kini i žene zacjeljuju, ali iz razumljivih razloga ne govori se o tome. Primiti milost izliječenja i pomirenja s Bogom je veliki blagoslov i olakšanje za život. Te osobe iskuse puni smisao oproštenja ne samo za sebe, za učinjeni pobačaj, nego shvate i budu ispunjeni smislom povratka u puno zajedništvo s Bogom, u zajednicu Crkve.
 
Kako se odnositi prema pobačaju veliki je test vjerodostojnosti svakog kršćanina, zar ne?
Da, to je kontroverzna tema, nekada i tabu. Mnogi ljudi su ranjeni, povrijeđeni. Mnogi se pak osjećaju snažno u komuniciranju toga. Mi moramo biti suosjećajni, ali strastveni u promicanju, izricanju istine, ljubavi i milosrđa. Dakle, govorite istinu, ali istinu u ljubavi. Postoji nada za ljude u teškim situacijama! Pozvani smo na djelovanje i pomoći zacjeljenje rana kod povrijeđenih osoba. Moramo biti beskompromisni u promicanju života u svim njegovim fazama.
 
Jedan slovački zastupnik Europskog parlamenta rekao da je 99 % pobačene djece u Europi bilo zdravo. Dakle, razlog za pobačaj nije bolest, ili silovanje?
Ne znam je li to točan podatak. Znam da su u Velikoj Britaniji pobačena mnoga djeca s poteškoćama. Pobačeno je 90 % djece s Downovim sindromom. U Europi je demografska kriza, djeca nam trebaju za budućnost. Nema razloga za pobacivati zdravu djecu, a naravno da i bolesna djeca imaju pravo na život, kao i zdrava. Ako dijete ima neku poteškoću, to je dar. Teško je podizati djecu s poteškoćama, ali npr. djeca s Downovim sindromom donose toliko radosti u život obitelji.
 
Godišnje se u svijetu pobaci 50 milijuna djece. Slažete li se s odrednicom onih koji kažu da je činjenje pobačaja po svojim posljedicama kao novi holokaust?
Da, pobačaj je vodeći uzrok smrti u svijetu. Govori se o 56 milijuna učinjenih pobačaja godišnje, i prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije. Više ljudi umre u pobačaju nego tijekom svih ratova u ljudskoj povijesti. U prošlom stoljeću umrla je preko milijarda ljudi od pobačaja. Ta brojka ne uključuje spontane pobačaje, uporabu kontracepcijskih sredstava i druge metode. To je zaista tragedija, da je izgubljeno toliko života. Ali mi možemo donijeti novu nadu za društvo, možemo vidjeti da će početi kraj činjenja pobačaja, kada kršćani ustanu po tom pitanju.
 
Vi vjerujete da će se pobačaji jednom prestati činiti. Kažete da se s Bog to može učiniti i darovati nam plodove.
S Bogom je sve moguće. Nema zemlje u svijetu koja nakon 1914. g. nije legalizirala pobačaj. Zemlje imaju legalne pobačaje već 40, 50 godina. Ali Bog može učiniti čudo. Kultura života počinje s kulturom obitelji. Pobačaji utječu na obitelj. Vjerujem da će pobačaji prestati kada fokusiramo, usredotočimo naš život na Boga. To je također i duhovna kriza, kad ne poštujemo svaki pojedini ljudski život. Što se dogodilo u Hrvatskoj protekle četiri godine, a što će biti još u sljedeće četiri, ako umnožimo svoje napore? Vidjet ćemo daljnje, stvarne promjene za našu kulturu. Kada ljudi spoznaju i otkriju pravu istinu o pobačaju, oni će promijeniti svoje mišljenje.
 
No državni zakon ne podržavaju tu Vašu želju i procjenu. Mnogi zakoni su protiv života. Ne mislite li da je to utopija, da će zemlje imati zakon koji neće dozvoliti pobačaj?
Zemlja može biti slobodna od činjenja pobačaja iako je pobačaj u njoj zakonom dozvoljen. U svijetu pobačaj u nijednoj situaciji ne dopuštaju Čile, Nikaragva, El Salvador, Malta. Postoji kultura i postoje zakoni. Kultura nadoknađuje, nadograđuje zakon, zakon nadoknađuje kulturu. Najprije trebamo misliti na promjenu srca i uma na kulturalnoj razini, onda na zakone. Mi nismo politička organizacija i ne provodimo političku kampanju. Ali mi mijenjamo kulturu! Zakoni će se promijeniti s promjenom ljudi.
 
Kako ste u Velikoj Britaniji uspjeli integrirati pro life pokret u društvo, s obzirom da je to izrazito sekularna zemlja?
Da, to je zaista veliki izazov, mnogi ljudi u Engleskoj ne vjeruju u Boga. Ali mi smo ostvarili veliki uspjeh. Tisuću ljudi bilo je uključeno u našu prvu kampanju. Zatvaraju se klinike za pobačaje i u mnogima se čini sve manje pobačaja. To je naša vjera u Boga i vjerujemo u dobru volju drugih. Vjerujemo u molitveni rad, djelovanje molitve. To zaista čini veliku razliku! Životi se spašavaju kad se ljudi obrate i posvete molitvi. Bog može činiti čuda preko pojedinaca. Razni pro life aktivisti pomogli su spasiti 100 000 života diljem svijeta. Diljem svijeta zatvoreno je više od 80 klinika za pobačaje, od kojih su mnoge klinike Planned Parenthooda u SAD-u. Trenutno se jako mijenja situacija u Americi u prilog životu. Prošla godina je bila najintenzivnija u tom smislu u zadnjem desetljeću, po djelovanju pro life pokreta i mnoge prepreke su pale. Naime, u Americi je zatvoreno više od 60 klinika za pobačaje, uključujući i Bryan - College centar u Texasu, gdje je kampanja i počela, petnaest godina nakon što su molitelji molili ispred nje. U Americi pobačaj od federalnog postaje lokalno pitanje. Pobačaj se ne izvodi u parlamentu, školi, u sudnicama. Oni se vrše u lokalnim zajednicama. Model ''40 dana za život'' poručuje da će pobačaj prestati kad lokalna zajednica kaže da će s tim završiti. To je smisao bdjenja i molitve u lokalnim sredinama. Dnevno se u nekim područjima SAD-a zatvara po jedna klinika za pobačaj. To je kao domino. Kad jedna kockica padne, padaju i druge, jer sve više istine izlazi na vidjelo. Pogledajte komunizam. Ljudi su rekli da komunizam nikad neće pasti, a propao je. Isto će biti s pobačajem. I pobačaj će vrlo brzo propasti. Kad laž više ne bude fasada za istinu.

Rezultati kampanje ''40 dana za života'' u Velikoj Britaniji su zaista veliki. Zatvaraju se klinike za pobačaje, liječnici koji su činili pobačaje više to ne rade. Što prethodi takvim plodovima? Naime, u Velikoj Britaniji godišnje se pobaci 200 000 djece.
U Engleskoj smo započeli s kampanjom 2010. g. U zemlji postoji jedanaest mjesta bjdenja, što je puno za sekularnu sredinu. Imamo četiri mjesta bdjenja u Škotskoj, tri cjelodnevna mjesta bdjenja oko Londona. U tri godine od pobačaja je spašeno tristo djece. Organiziramo cjelodnevno bdjenje kod centra za pobačaje gdje se godišnje pobaci 7400 djece, uključujući 320 pobačaja djece starije od 20 tjedana gestacije. Inače, nekada je to bio bogoslužni prostor Bogu posvećen, samostan posvećen Bezgrešnoj Djevici Mariji. U Londonu se dnevno učini 200 pobačaja i postoji šest velikih centara za pobačaje. U našoj zemlji je legalno dopušteno pobaciti dijete sve do trenutka njegovog rođenja. Mnogi ljudi iz Irske dolaze u Englesku da bi učinili pobačaj, jer u Irskoj nije dozvoljeno. Prije šest godina počeli smo u Velikoj Britaniji s Maršem za život. Žena koja je odustala od pobačaja sudjelovala je u maršu, a sljedeće godine u maršu je bila s djetetom u naručju. Želimo moliti ispred svih tih velikih šest klinika u Londonu.  Najprije i prije svega trebamo duhovnu obnovu u našoj zemlji. Snage u borbi za život mogu biti kotač duhovne obnove koju trebamo doživjeti. Trebamo kulturu, trebamo kršćansku vjeru i spašavati živote. Trebamo dinamične, profesionalne, strastvene pro life grupe da se što je moguće više uključuju u društvo. Mnogim ljudima trebamo omogućiti istinu, a kada je istina poznata, događa se stvarna promjena. Vidimo to u Americi, primjećujemo to i u Velikoj Britaniji. U tom smislu, našu zemlju moramo opet učiniti velikom. Sveukupno, u svijetu je u deset godina kao plod kampanja ''40 dana za život'' spašeno više od 14 000 života. To je više od tisuću života godišnje. U Engleskoj je 500 djece spašeno od pobačaja. U jednoj kampanji, ispred jedne klinike za pobačaje, 24 žene su promijenile mišljenje o pobačaju. U prosjeku, u Velikoj Britaniji vidimo promjenu, odustajanje od pobačaja između 20 i 40 žena u svakoj kampanji, u zadnje četiri godine. To je zaista uzbuđujuće. Zaista želimo puno rasti sljedećih godina. Velika Britanija je dobro mjesto za to, jer je jako sekularna i u njoj postoji puno klinika za pobačaje. Kršćani imaju viziju i mogu učiniti čudesan posao! Vidjet ćemo rast u budućnosti i Bog će blagosloviti naš rad!
 
No suočavali ste se i s mišljenjem da nećete imati uspjeh u Velikoj Britaniji?
Puno ljudi nas napada, kritizira, razapinje. Ali to je dobro, jer mijenjamo srca i umove. Ljudi koji najviše trebaju promijeniti svoj um su najljući. Takvi najviše gađaju. Ali Bog voli i te ljude. Trebamo u ljubavi doći do njih i razmjenjivati  suprotne stavove. Činiti to u ljubavi, ne agresivno, nego na miran način. Ali u komunikaciji smo s njima i Bog djeluje kroz to. Prva njihova reakcija je ljutnja. Istina o pobačaju ih ljuti, jer im to nikad nitko nije rekao, ili ne kaže. To je razumljivo. Ne trebamo se prestrašiti ljutnje ljudi.
 
Imate li poteškoća u medijima, načinu kako se prema vama odnose?
O da. Imamo puno teškoća, ali to je sjajno. Jer onda smo uključeni u njih. Nismo prestrašeni i ne namjeravamo se sakrivati. Mi ćemo govoriti tko smo. Ako nas pogrešno predstave, to je njihov problem. Mi možemo samo komunicirati istinu u ljubavi. Ljudima se nude laži u vezi pobačaja. Ne možemo utjecati na urednike, ako nas oni pogrešno predstavljaju. Zapravo, lažne vijesti umiru. Sv. Augustin kaže: Istina je kao lav. Samo je pustite vani, slobodnu i ona će sama pokazati što je. Ljudi govore laži o vama, ali Bog to može iskoristiti, okrenuti na dobro. Ljudi lažu o nama, razapinju nas, to je sastavni dio toga što smo kršćani, našeg kršćanstva. Bog će raditi u svim tim stvarima i događajima.  U Velikoj Britaniji udio pro lifera u društvu iznosi 7 %. Očito nismo u središtu društva. Želimo se pomaknuti od periferije prema mainstreamu. U Americi se to trenutno događa, vidjet ćemo da će se to događati i u Europi. Ali možemo biti kreativna manjina u društvu, kako kaže umirovljeni papa Benedikt XVI. Moramo vjerovati Bogu, primiti manu koju nam Bog želi dati u ovom trenutku, na putu prema Obećanoj zemlji, prije nego postanemo društvo koje ima sveopći utjecaj. Samo je nekoliko ljudi potrebno da promijeni svijet. Ne trebamo vojsku ljudi. Isus je imao dvanaest apostola. Sve to međusobno djeluje, što Bog dobro koristi i možemo doživjeti veliki rast u budućnosti! Antropologinja Margaret Mead kaže: Sve što treba da se svijet promijeni je mali broj posvećenih pojedinaca. Ništa drugo nije mijenjalo svijet i ništa osim toga neće mijenjati svijet i ubuduće.

Kako tumačite stav koji umjesto da govori o temeljnom ljudskom pravu na život, prvenstveno govori o pravima žena, pravu da žena čini sa svojim tijelom što hoće?
Pro life pokret je pokret za žene i za djecu. Vjerujemo u povezanost između majke i djeteta. To je jedna od osnovnih povezanosti u kojoj Bog pokazuje svoju, sliku Božje ljubavi kao primjer za ljudsku pažnju. Ljubav između muža i žene je slika Presvetog Trojstva. Feministkinje koriste argument da je to njihovo tijelo, a Isus kaže: 'Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje'. Dakle, Isus daje svoje tijelo da bi dao život. Ljudi koji čine i zagovaraju pobačaj koriste tijelo za destrukciju, razaranje života. Zatim, riječ je o tjelesnoj anatomiji. Dijete je čovjek od trenutka začeća. Svako dijete ima nepromjenjivo, intrinzično pravo na život, u sebi. Pravo na život je temeljno ljudsko pravo o kojem ovise sva druga prava i na kojem se sva druga prava temelje. Tragedija je ako nema prava na život. Zato jedno od troje djece gubi život u majčinoj utrobi. Na taj način utroba majka postaje najopasnije mjesto na svijetu. U radikalnom feminizmu moć i nasilje završavaju s kulturom smrti u kojoj su žene ranjene, djeca umiru. Ne mora biti tako. Pomozimo izgraditi kulturu života i mijenjajmo društvo.
 
Svaka kampanja ''40 dana'' ima neku temu. Kako odabirete te naglaske?
Svaka zemlja ima svoj naglasak. Npr., geslo prošlogodišnje korizmene kampanje u Hrvatskoj je bilo: ''Muževi, ljubite svoje žene''. Jer muškarci imaju ključnu ulogu u zaustavljanju pobačaja. Svako dijete se rađa po majci i ocu. Kad su muškarci zavedeni i pasivni, također se događaju pobačaji. Djevojke, žene osjećaju se tada napuštene. Mnoge žene doživljavaju trpljenje i zlostavljanje od muškaraca u pritisku da učine pobačaj. Kad imamo kulturu autentične muškosti, muževnosti, istinske svetosti preko muškarca, to može promijeniti život. Feministkinje kažu da je pobačaj žensko pitanje: To je moje tijelo, moj izbor. Ali, treba se usredotočiti i na muškarca u govoru o pobačaju. To je velika tema jer možemo promijeniti kulturu muškarca koji su pozvani biti duhovni vođe svojih obitelji i primjer odanosti, nježnosti prema ženama. Vidjet ćemo smanjenje pobačaja kad budemo imali takvu kulturu. Žene će se onda osjećati zaštićene, pažene, vrednovane. To nije seksistično. To je jednostavno ono što žene čini voljenima. To su jednostavni načini za kulturu života.
 
Kažete da postoji puno dijelova pro life pokreta: pastoralni, politički, proročki. Što bi značila svaka ta razina?
Ljudi djelatni u politici kao pripadnici pro life pokreta pokušavaju promijeniti zakon, da pobačaj bude nezakonit. Mi nismo politička organizacija, ali stvari se odvijaju i u političkoj sferi. Postoje ljudi koji pomažu ženama u rizičnim trudnoćama, bore se s emocionalnim, traumatičnim teškoćama glede pobačaja ili pomažu socijalno pogođenima pobačajem. To je pastoralno pitanje jer pogađa emocionalnu, ljudsku, psihološku, mentalnu razinu pojedinca u društvu. U proročkom aspektu imamo poruku koja proziva prevladavajuću kulturu pobačaja kao što su je imali starozavjetni proroci. Moramo govoriti u javnosti i trebamo ljude koji su u stanju objavljivati istinu, bez obzira na posljedice. Treba govoriti o stvarnosti koja se događa u društvu. Ne bojati se! To je proročki element. Kad govorimo o pobačaju, govorimo za one koji ne mogu govoriti o sebi. Nerođena djeca ne mogu sebe braniti, verbalno. Mi to moramo činiti za njih. Proročko svjedočanstvo je zaista važno, vrijedno i također primjer ljudima.       
 
Uključeni ste i u djelovanje pro life pokreta na internetu koji se zove Online for Life. Počeo je u SAD-u, da pomogne ženama i dođe do onih koje razmišljaju o pobačaju. Rezultat tog apostolata na internetu je više od dvije tisuće spašenih života.
Da, to je internetska organizacija koja nastoji povezati ljude preko interneta. Puno ljudi traži mogućnost za pobačaj informirajući se o tome preko interneta. Kada to traže, naiđu i na pro life rezultate i povežu se s ljudima preko društvenih mreža pa im se i na taj način kaže istina u ljubavi. Ti kršćani žele koristiti internet za dobro, da komuniciraju pro life poruku za one koji razmišljaju učiniti pobačaj. Stranica AbortionProcedure.com ima višemilijunski pregled. Ali, kad ljudi pogledaju njihov video, 30 % ljudi koji su bili ''za izbor'', promijeni svoje mišljenje.
 
Kako je Vama biti katolikom u Engleskoj?
Ja sam obraćenik. Bio sam anglikanac. Katolik sam dvanaest godina. Doživio sam osobno obraćenje. Bilo je to putovanje iz središta srca. Veliko nadahnuće mi je bio sv. Ivan Pavao II., njegov život, pisanje, to je čudesno, ali i faktor povijesti, akademski vid katoličanstva. Poticaj mom obraćenju bilo je pro life predavanje lorda Altona, člana Doma lordova, koje sam slušao na sveučilištu. Tada sam počeo shvaćati koliko je tema pobačaja značajna i među najvažnijim pitanjima vremena, s obzirom na godišnje milijune pobačene djece. 
 
Što Vas je privuklo Katoličkoj Crkvi?
Katolička Crkva je poslanje u spašavanju duša, naviješta istinu Isusa Krista. Volim biti katolik, da imam osobni odnos s Bogom, da razumijem Euharistiju, da razumijem dvije tisuće godina dugu kršćansku povijest, kulturu. Cijela civilizacija Europe utemeljena je na kršćanstvu. Nažalost, izgubili smo tu baštinu zadnjih godina. Moral, etika, univerzalnost, medicina, svi darovi koje je Crkva dala društvu, neporecivi su. Oni su svugdje oko nas. Kako je divno i čudesno biti katolik!? To je zaista uzbuđujuće. Poznavati Boga i dijeliti njegovu ljubav drugim ljudima, utjecati na svijet oko nas zaista je uzbuđujuće. Pet godina je trajao moj proces obraćenja, dok sam doživio strast i da se potpuno obratim. Molitva krunice igra veliku ulogu u borbi pro life pokreta, ljudi puno koriste krunicu. Pro life pokret kojega sam dio najuzbudljiviji je pokret. Spašavati živote, susretati djecu koju si spasio, to je divan rad. Mi možemo biti kanali Božje milosti u provođenju njegove volje na ovom svijetu. To je najvažniji posao za zemlju. Božje srce plače, boli ga kad se djeca ubijaju pobačajem. Sav smisao kampanje ''40 dana za život'' je vratiti se Bogu, odvratiti se od puteva đavla. Ići Bogu, voditi njemu da on mijenja kulturu, to je najvažnije. Naša kampanja je mirotvorna, molitvena i legalna. Moramo ići na ulice. Sv. Ivan Pavao II. se nije bojao ići na ulice, navještati i promicati kulturu života. Moramo svjedočiti našu vjeru u javnosti i moramo dijeliti svoju vjeru s drugima. Ne možemo to raditi kod kuće. Ništa ne činimo agresivno. Svatko ima pravo izraziti svoje uvjerenje. To je duhovna borba između dobra i zla. Centri za pobačaj duhovno su najmračnija mjesta i Božja ljubav žela osvijetliti ta područja. Divno je biti u Hrvatskoj. Činite čudesan posao. Rastete, širite se i Bog umnožava vaš trud, napore i korake. Vide se i plodovi i postepeno mijenjanje mentaliteta u društvu, u prilog kulture života. Zato vas ohrabrujem, i dalje s Božjim blagoslovom, budite glas nerođenih, ohrabrenje i podrška majkama, očevima i 'Hodajte za Život'!
 
 
Da biste komentirali, prijavite se.