Tatjana Cameron Tajči i Slavko Nedić: Razgovor s dušom - treći dio

Mnogi znaju Tajči u narančastoj haljinici. Ali vrlo malo je onih koji su imali prilike doživjeti je kao produhovljenu ženu, vrhunsku glazbenu umjetnicu i autoricu. S Tajči je, u emisiji Sacro ritam Hrvatskoga katoličkog radija, razgovarao Slavko Nedić, urednik emisije.
Autor: Slavko Nedić četvrtak, 24. svibnja 2012. u 00:00

Mnogi znaju Tajči u narančastoj haljinici. Ali vrlo malo je onih koji su imali prilike doživjeti je kao produhovljenu ženu, vrhunsku glazbenu umjetnicu i autoricu. S Tajči je, u emisiji Sacro ritam Hrvatskoga katoličkog radija, razgovarao Slavko Nedić, urednik emisije.

Životna priča ispjevana pjesmom

SLAVKO:  Nakon što ste pronašli sebe i osjetili živog Boga, dolazi do jednog novog okreta u vašem glazbenom putu, a to je vaša duhovna glazba.

TAJČI: Da, moja duhovna glazba je bila inspirirana cijelim mojim putem. Fra Svetozar Kraljević je početkom 90-ih često dolazio u Ameriku i gostovao na raznim molitvenim susretima. Jednom prilikom me je pitao da li bih mu se pridružila i otpjevala Ave Mariju. To mi je bila velika čast, veliki dar: putovati s njim, učiti kroz njegovo svjedočanstvo i njegove molitve. Upijala bih svaku riječ, željela sam da se svakim korakom približim Kristu i spoznanju Boga.

Fra Svetozar mi je tako jednom predložio: „Tajči, bi li ti željela podijeliti svoju priču, neko svoje svjedočanstvo s ljudima?“ Ja velim: „Fra Sveto, zašto bi Amerikance zanimala moja životna priča?“

Fra Svetozar mi je ukazao kako smo svi pozvani da podijelimo spoznaju vjere s drugima. Ponekad neka nama naizgled beznačajna sitnica baš sadrži poruku koju netko treba čuti.

Dosta dugo mi je trebalo da se odvažim pisati pjesme. “I Failed Again” je bila prva pjesma koju sam napisala za javno izvođenje. Izašla je iz mene u trenutku kad sam shvatila da i kad upoznamo Boga, i kad se trudimo živjeti svaki dan s Njim, još uvijek je moguće da padnemo, jer smo ljudi i imamo te sebičnosti u sebi koja nas odvuče da i dalje radimo po svome.

Čovjek zaista treba imati poniznosti i ljubavi da se nakon te sebičnosti i tog pada ponovno podigne, prihvati oprost i veli: „Da, bez Tebe, Bože, sam nitko i ništa, ali Ti si stalno sa mnom. Ti si mi dao život, Ti si prisutan u mojoj duši, kako da Te ne volim, da negiram Tvoju prisutnost u mom biću?”.

I tu sam počela pisati i pjevati o tome. Već dvanaest godina putujemo moj suprug, naši sinovi i ja s četiri različita koncertna programa: korizmeni, adventski, koncert posvećen Mariji (s kojim smo na turnejama u svibnju i listopadu), i koncert/svjedočanstvo koji se zove „I Do Believe“ (vjerujem).

Jubilej u preriji

SLAVKO: Na programu su osim standardnih, poznatih duhovnih pjesama, nalaze i vaše autorske duhovne skladbe.

TAJČI: Tako je. Moji koncerti su glazbena cjelina koja obuhvaća dosta veliki stilski raspon pjesama: od gregorijanskog korala, klasičnih pjesama kao što je Schubertova “Ave Maria”, do tradicionalnih, popularnih i mojih autorskih pjesama. Poveznica je tematska priča ispričana citatima iz evanđelja i osobnim spoznajama, a glazbeno je osmišljena od prve do zadnje note. Komentar koji često čujem je da su naši koncerti puno više od glazbenog događaja, da zaista nose u sebi duboki doživljaj vjere.

Recimo, priča o Mariji obuhvaća njen život kroz kratke biblijske citate i kroz pjesme koje nam daju priliku da dublje razmislimo o trenucima kao što su Marijin odgovor “neka mi bude po riječi Gospodnjoj”. Što taj odgovor znači za mene? Kad sam ja zadnji put odgovorila tim riječima na neku moju životnu situaciju?

Kroz korizmu smo imali 30 koncerata na temu križnog puta. Kroz glazbu postavljam pitanje: što taj križ za mene znači, kako ga nositi i kako ga onda radosno i zahvalno predati Bogu koji nas je s tog križa već otkupio.

Eto, kroz tu moju duhovnu glazbu, ja dajem sebe Bogu i postajem instrument u Njegovim rukama.

SLAVKO: Nedavno ste održali svoj 900. koncert. Ima li taj jubilarni ispit neko posebno značenje?

TAJČI: Ta brojka predstavlja devetsto putovanja, dolaska na mjesto koncerta, slaganja instrumenata, rasvjete, desetke tisuća otpjevanih pjesama, neizmjerno puno isplakanih suza potaknutih snagom glazbe, neizmjerno puno izmijenjenih životnih priča, izgovorenih i ispjevanih molitvi. Taj broj predstavlja dvanaest godina divnih, ali i napornih putovanja kroz moje tri trudnoće, troje dojenčadi, kroz temperature i viroze, kroz puno snježnih oluja u sjevernim državama i nemogućih vrućina na jugu, pustinja i močvara... 900 koncerata predstavlja tisuće i tisuće telefonskih poziva i e-mailova koje je moj dragi Matthew izmijenio s tisućama i tisućama volontera, domaćina, svećenika i drugih koji su te koncerte organizirali kao dar svojim zajednicama i župama. Tih 900. koncerata su svjedočanstvo riječi: ‘Ja vjerujem’ (I Do Believe).

900. koncert smo održali u malom gradiću Strasburg, u državi Sjeverna Dakota, okruženi običnim i predivnim ljudima. Posebna radost mi je bila ugostiti Kseniju Abramović iz Laudata na našoj neobičnoj prerijskoj proslavi. I to je na neki način svjedočanstvo - ne treba nam glamur i prestiž da bi nešto lijepo, vrijedno i radosno doživjeli i proslavili. Ksenija mi je donijela dio hrvatskog srca i hrvatske duše i to je bila najdivnija nagrada za ovaj jubilarni koncert.

Dar za Amerikance i ostale

SLAVKO: Jesu li koncerti samo za Hrvate ili dolaze i drugi?

TAJČI: Koncerti “I Do Believe” su za sve ljude bez obzira od kuda su. Originalno pjesme su napisane na engleskom jeziku, makar sam ih sve izvela i na hrvatskom jeziku, gostujući u hrvatskim župama.

SLAVKO: Vi nastupate u Americi po crkvama?

TAJČI: To su uglavnom američke katoličke crkve (od katedrala do malih kapela), makar nas često zovu i protestanti. Od 900 nastupa možda ih je 20 bilo za hrvatske zajednice. Makar često Hrvati dođu na koncerte u američke crkve. Ali moram napomenuti da dođu i ljudi koji su iz drugih zemalja bivše Jugoslavije - dođu zbog toga što je to Tajči, odslušaju koncert i odu sa suzama u očima. Za mene je to prekrasan dar. Prekrasna mogućnost da se sretnemo u tuđini kroz tu moju glazbu.

SLAVKO: Da li se događalo nakon koncerta, u susretima i svjedočanstvima, posebice s ljudima iz bivše Jugoslavije, da se sretnete nakon koncerta i da vam dođu i kažu: „Čujte, mi smo došli čuti 'Hajde da ludujemo', a otišli smo puni nečeg drugog?“

TAJČI: Da, svakako. Čim dođu u crkvu, znaju da neću pjevati „Hajde da ludujemo“, ali često čujem komentare: „Nisam znala da tako pjevaš, uopće nisam imala pojma da znaš pjevati“. „Hajde da ludujemo“ po kojoj me najviše ljudi pamte, nije baš pjesma u kojoj sam mogla nešto glazbeno pokazati. Nedavno mi je jedna gospođa, nakon koncerta u velikoj i prepunoj crkvi u Saint Louisu rekla: „Jako nam je drago da si ti naša i da na tako lijep način dijeliš sebe i Lijepu našu s ovim Amerikancima koji zapravo ne znaju ništa o nama.“

SLAVKO: Otišli ste u Ameriku zbog glazbene izobrazbe na mjuziklu, međutim posvetili ste se duhovnoj glazbi. Koliko sam shvatio iz ovog što ste pričali, izbjegavate druge glazbene putove?

TAJČI: Izbjegavala sam u prvo vrijeme, makar sam išla u školu mjuzikla. Uglavnom sam izbjegavala ono što je isključivo rađeno u komercijalne svrhe. Što se mjuzikla tiče, radila sam u nekim manjim kazalištima u New Yorku, gdje sam imala par dobrih uloga i dobila par izvrsnih kritika. Ništa veliko ili na Broadwayu, ali umjetnički vrijedno. Imala sam duži angažman u jednom velikom kazalištu u Pennsylvaniji, a i u Los Angelesu sam radila u nekoliko kazališnih predstava. Napisala sam jednu monodramu, nekoliko dječjih mjuzikla, koje sam i režirala, a prije dvije godina napisala sam cjelovečernji mjuzikl koji se zove „Moj savršeno prekrasan život“ o četiri sasvim obične žene, prijateljice, supruge, majke.

Imam jedan krasan koncert/ show s big bandom i surađujem s pijanistom i dirigentom, doktorom glazbe Stanleyjem Yerlowom. Repertoar su pjesme Franka Sinatre, Judy Garland, Elle Fitzgerald. Ta glazba me posebno veseli i velika mi je želja da jednog dana s tim dođemo u Zagreb.

Duhovna diskografija

SLAVKO: Iz ovog bi se dalo zaključiti da uopće nemate problema u životu. Kako vi reagirate kad vam problem postane problem?

TAJČI: Ovisi kakav je problem. Recimo, bolest je problem koji ne mogu riješiti, pred kojim se osjećam nemoćna. Mogu ga samo prihvatiti i kroz molitvu ga predati Bogu. Otišla sam se školovati za mjuzikl, ali, eto, u mojem nastojanju da se stvarno predam Gospodinu da me vodi, ne živim u New Yorku i ne radim na Broadwayu, a nisam se niti vratila u Zagreb kao što sam prvo bila planirala. Znači, mogu imati neki svoj plan, ali moram biti otvorena i fleksibilna. U svakoj situaciji trudim se da me vodi molitva: „budi volja tvoja”. Dakle, ne moja volja, nego tvoja, Gospodine. Na taj način reagiram i na probleme. Trudim se smiriti toliko da mogu čuti Njega koji me je već toliko puta podigao, obnovio mi snagu i pokazao pravi put.

SLAVKO: Kad pogledate na bilo kojoj internet stranici gdje spominju vašu diskografiju, onda se spominje album „Hajde da ludujemo“. O vašoj duhovnoj diskografiji ništa, o njoj se premalo zna, a objavili ste čak 7 CD-a i 3 DVD-a.

TAJČI: Da, svjesna sam te nepovezanosti. Ja sam otišla s hrvatske glazbene scene, i dugo sam izbjegavala medijsku pozornost. Možda nisam imala snage ili hrabrosti doći i reći: “Evo, napisala sam par pjesama”. Dugo sam se opterećivala s produkcijom, ali onda sam shvatila da se nemam čega bojati. Sve moje pjesme i moja diskografija su proizašli iz iskrene umjetničke i duhovne motivacije, a ne da zadovolje kritičare ili postignu komercijalni uspjeh. Zato sam sada tu gdje jesam - surađujem s nekoliko krasnih ljudi i želja mi je predstaviti i podijeliti svoj cjelokupni rad s publikom koju će to zanimati.

Posebno me veseli i mogućnost da, poput ovog razgovora, kroz gostovanja u zajednicama i župama podijelim svoje svjedočanstvo vjere i ljubavi.

SLAVKO: Kad čovjek pogleda tih 7 albuma, jedan dio je tematski. Imate jedan marijanski album, imate jedan božićni, imate jedan korizmeni ciklus. Puno lijepih stvari...

TAJČI: Zapravo imam dva ciklusa: prvi se sastoji od tri tematska albuma: marijanski “Let It Be”, korizmeni “I Thirst” i božićni “Emmanuel”. Svaki od ta tri albuma priča priču kroz stilski aranžirane pjesme povezane kratkim biblijskim citatima. Svaki je objavljen na CD-u i DVD-u te je snimljen za televiziju.

Druga cjelina su četiri albuma koji prate moj životni put. „Struggles and Graces“ je moj prvi autorski album gdje sam pisala o svom upoznavanju vjere (“Vjerovanje”, koje sam uglazbila; „I failed again“, pjesma koja veli: „i kad nisam znala da si blizu, plakao si sa mnom i rekao mi: volim te, usprkos svemu tome ja te volim“) Drugi album je „Now and Forever“ koji je nastao kad smo se Matthew i ja vjenčali. Tu su neke pjesme koje sam ja njemu napisala, kao na primjer ‘The Promise” koja veli: „obećajem ti da ću te voljeti, ali i da neću biti ljuta kad zaspiš prije mene, a ja još uvijek perem suđe ili radim slične neke stvari iz života“. Treći album je kolekcija uspavanka “A Chance to Dream” koju sam snimila, iz čisto osobnih potreba, kad su moji sinovi bili bebe. Željela sam da imaju uspomenu na sate i sate ispjevanih uspavanka. Kad su klinci malo porasli, izdala sam četvrti album u ovom nizu: „Need a Break“ - zaista mi je trebao odmor nakon sedam godina trudnoća, dojenja i trčanja za malim klincima s užasno puno energije. Svakoj majci treba pola sata tišine i mira da se odmori, udahne punim plućima, smiri srce.

SLAVKO: Za vaše albume u Hrvatskoj premalo ljudi zna. Možda zato što ih se ovdje nigdje ne može ni nabaviti? Jeste li razmišljali o distribuciji tih albuma po Hrvatskoj?

TAJČI: Željela bih te albume, pogotovo moje autorske pjesme, prvo prevesti na hrvatski i onda ih predstaviti i ponuditi hrvatskom tržištu. Ali, hvala na pitanju, radimo na tome da se i to dogodi u skoroj budućnosti.

Sestre na pozornici

SLAVKO: Uz vas nastupa i Sanja Matejaš koja prekrasno pjeva i odlično svira flautu.

TAJČI: Sanja Matejaš, moja draga, divna i talentirana sestra, koja je uz to i izvrsna glumica. Sanja je jedno toliko talentirano biće. Dok smo bile male, ja bih vježbala klavir četiri sata dnevno i dobila bih trojku. Sanja bi uzela flautu dvadeset minuta tjedno i dobila bi sve petice. U Americi je surađivala sa Trans Siberian Orchestra, i nastupala na njihovim koncertima - u dvije velike turneje. Paul O'Neal, koji stoji iza te cijele prekrasne organizacije i benda, Sanju je obožavao. Njen nastup je bio prekrasan: u jednom trenutku cijeli koncert se smiri, scena osvijetljena jedino reflektorom pod kojim Sanja, kao neki anđeo, pjeva i svira flautu... Ona ima odličan, snažan glas i jako veliki raspon. Uz to je i autorica pjesama: ima dva duhovna albuma i hard rock glazbu koju obožava i s kojom je nastupala po jako uglednim hollywoodskim klubovima. Što se tiče glume, imala je nekoliko prekrasnih uloga u Americi: u Disneyjevom filmu „Holes“, i u nekoliko vrlo popularnih serija. Sanja je prekrasna! Surađivale smo dosta na nekoliko mojih albuma, zajedno smo napisale nekoliko pjesama. Moja sestra mi je dala veliku snagu. Nikada nije opterećena vanjskim statusom jer je puno naučila kroz moju slavu. Uvijek ide naprijed, s velikim osmjehom na licu i uz veliki optimizam. Jako ju volim i žao mi je što nismo sad bliže jedna drugoj. Ona je u Los Angelesu, a ja u Cincinnatiju.

Pročitajte:
Prvi dio - „Svi su znali Tajči, nitko nije znao mene"
Drugi dio – „Bože, zar si pozvao mene, Tvoje usne moje rekoše ime“
Četvrti dio – Ludovanje s dušom

Da biste komentirali, prijavite se.