Tatjana Cameron Tajči i Slavko Nedić: Razgovor s dušom - četvrti dio

Mnogi znaju Tajči u narančastoj haljinici. Ali vrlo malo je onih koji su imali prilike doživjeti je kao produhovljenu ženu, vrhunsku glazbenu umjetnicu i autoricu. S Tajči je, u emisiji Sacro ritam Hrvatskoga katoličkog radija, razgovarao Slavko Nedić, urednik emisije.
Autor: Slavko Nedić subota, 26. svibnja 2012. u 00:00

Mnogi znaju Tajči u narančastoj haljinici. Ali vrlo malo je onih koji su imali prilike doživjeti je kao produhovljenu ženu, vrhunsku glazbenu umjetnicu i autoricu.  S Tajči je, u emisiji Sacro ritam Hrvatskoga katoličkog radija, razgovarao Slavko Nedić, urednik emisije.

Ludovanje s dušom

SLAVKO:
„Ludovanje s dušom“, vaša povratnička turneja, trebala se održati 2011. Koji je bio razlog pokretanja turneje? Da li ste se, nakon što ste postali ozbiljni i duhovni, odlučili ipak biti i malo neozbiljni? Ili je to nostalgija za '90-im vašom legendarnom narančastom haljinicom? Ili nedostatak novaca, ipak se i u Americi teško živi?

TAJČI: Prije nego što sam se udala, dolazila sam često u Zagreb. 1994. sam radila predstavu “Kiss Me Kate” u riječkom HNK. 1996. sam pjevala na Rabu, a ‘99 na božićnom koncertu u Ciboni. Onda sam se udala, došla su djeca, turneje po Americi i jednostavno nije bilo vremena za gostovanja u Hrvatskoj. Moj tata me je sve te godine pozivao i molio da dođem da pjevamo zajedno. Ja bih mu uvijek odgovorila: “Ma, budem tata, budem. Evo, neka još malo djeca porastu, ima vremena.” I moj tata se razboli i premine. I vremena više nema. Nakon tatinog odlaska dugo mi je trebalo da se oslobodim tuge. Na koncertima pjevamo moj sin Dante i ja „What a Wonderful World“, pjesmu Louisa Armstronga koju je moj tata neizmjerno volio. Ja je posvećujem tati i svi plačemo: ja plačem, Dante plače, publika plače. Nakon tog koncerta dođe Dante i veli: „Pa, mama, hoćeš ti ikad opet pjevati nešto da ljudi ne plaču?“

Bez obzira na repertoar, uvijek pjevam s puno nade, s puno unutrašnjeg veselja, ali istina je da je to drugačija radost - u kojoj se dogodi puno pročišćavanja duše i srca i koja je puna suza. Istina je da sam u to vrijeme nosila u sebi puno tuge, nostalgije, žaljenja za propuštenim danima. Pitanje mog djeteta trgnulo me je iz te moje doline suza.

Prvo sam napravila program glazbe Franka Sinatre (s big bandom), pa onda moj mjuzikl. Osnovala sam malo kazalište u Cincinnatiju gdje smo svi plesali, pjevali, veselili se. A onda se dogodio još jedan moment osvješćivanja: moj prvi mamogram gdje je nešto bilo loše. Na ponovnom pregledu, hvala Bogu, bilo je sve u najboljem redu, ali u tom čekanju rezultata razmišljala sam o tome što bih da mi je ostala još godinu dana života, što bih napravila? I prvo što sam osjetila u svojoj duši, u svom srcu, bilo je da želim ići doma u Zagreb napraviti tulum za dušu, kako bi me djeca i suprug doživjeli u okruženju u kojem sam odrasla: kad sam pjevala s tatom i kad smo se svi zajedno veselili na nas domaći način. Kad su došli rezultati i kad se pokazalo da sam dobro, ja se pitam i što sad? Sad nećeš to napraviti?

Darivanje u glazbi

SLAVKO: Hoćemo li ili nećemo?

TAJČI: Dok mi se rađala ta želja i odluka da održim koncerte u Hrvatskoj, sve više i više ljudi su mi preko Facebooka počeli pisati da dođem pjevati u Zagreb, Hrvatsku ili Bosnu. Bilo je poziva iz cijele regije. Pisali su mi poruke u stilu: “Daj nam dođi, pa mi bi svi tebe željeli još jednom čuti.” Pa onda: “Moja djeca bi te željela doživjeti - oni znaju sve tvoje pjesme iako ne znaju tebe”. Tako se sve poklopilo.

Skupila sam ekipu i došla, dogovorili smo sve datume, najavili koncerte na izvrsnoj press konferenciji. No mi smo bazirali našu koncepciju na informaciji da će sponzorstvo biti sređeno bez puno problema. Međutim, i da se to sponzorstvo realiziralo kao što je bilo planirano, mislim da bismo i tada usporili realizaciju tih koncerata. Ja zaista nisam znala koliko je teška situacija ne samo ekonomski - da vlada apatija i beznađe. Ne želim generalizirati, ali kroz neke moje susrete s ljudima stvarno se osjeti teško vrijeme. Morala sam stati na kočnicu jer zaista ne želim da se moja iskrena želja da podijelim nešto lijepo, da se protumači kao megalomanija ili samo financijska korist. Naravno, nemam ni ja toliko da sad mogu doći s vrećom novaca i reći da ćemo napraviti prekrasan koncert i još na svako sjedalo staviti po 500 dolara pa neka ljudi uzmu. Želja i lijepa namjera se na kraju moraju realno postaviti s troškovnikom.

SLAVKO:
Koncept turneje „Ludovanje s dušom“ sadrži dva bitna segmenta vaše glazbene karijere: „Hajde da ludujemo“, ali i pjesme za dušu.

TAJČI: Tako je, i u tom smjeru i nastavljamo dalje - ludujemo s dušom ili: dobro došli u moju priču - u našu priču. Dobrodošli u jedan susret, u jedan lijepi sadašnji trenutak u kojem ćemo nešto lijepo podijeliti, nešto što gradimo na zajedničkoj uspomeni, na onom što nas je jednom vezalo.

SLAVKO: Na vašoj tribini u Zagrebu ostao sam dirnut svjedočenjem životnog puta ukomponiranim s izvedbom pjesme „Krist na žalu, ali također i pjesmama „Hajde da ludujemo“ i „Dvije zvjezdice“. Zatim tu je bila i „Suze za zagorske brege“- tako lijepi domaći štimung. Imao sam osjećaj da je Tajči kod mene doma za klavirom,a mi sjedim i pričamo. Kako ste vi doživjeli tu tribinu, prvi koncert nakon dugo vremena sa mladima iz Zagreba? Dolazili su do vas, pričali o svojim iskustvima, htjeli se fotografirati. Nije to baš bilo kao 90-ih kad je na koncertima bilo i više desetaka tisuća ljudi, ovdje je bilo samo par stotina.

TAJČI: Ali ti susreti su zaista meni najdraži, najdragocjeniji. Baš kao što ste opisali, susreti u kojima ja sjednem za klavir i podijelim s vama najiskrenije to što ja jesam i što ja imam. U tim susretima jedan drugog darujemo. Jedan drugom darujemo svjetlo, ljubav Božju kroz koju nam se Bog zapravo obraća. A da vam odgovorim i na drugi dio pitanja, znate koja je razlika? Razlika je na kraju kad sam se, nakon tribine, slikala s tim mladim ljudima. Razlika između te Tajči i one Tajči koja je bila slavna pjevačica je što danas imam priliku podijeliti s njima cijelu sebe, a ne samo narančastu haljinicu i samo površinski sjajne i pažljivo upakirane dimenzije.

SLAVKO: Sad ste vi ti koji diktirate put i znate put kojim ćete ići. Prije ste vi bili ta koga su vodili za rukicu i ljudi su slijedili vas, a ni vi sami niste znali kud idete. Vi pričate, a ljudi vas slijede. Ne plaši li vas malo taj teret?

TAJČI: Ne, zato što je dio moje priče, dio mog dijeljenja, a Istina je jedna. Ja sam samo, kako ste rekli, oruđe u rukama te ljubavi kojoj sam predala svoj život. Ne opterećujem se sobom kao osobom, dio sam puno većeg plana, smisla.

SLAVKO: Da, ali kako biti i ostati ponizan? Jer ljudi su i na tribinu i na vaše koncerte došli zbog vas. Kako ostati dovoljno ponizan i biti posuda iz koje će ljudi uzimati Gospodina?

TAJČI: Pa, slušajte, ja sam o tome puno razmišljala i učila. Zbog toga sam otišla na taj dugačak put, da se što više približim toj poniznosti, ali da ta poniznost ne bude zatajenost sebe. Poniznost u kojoj se bojimo, u kojoj velimo: “nisam dostojna Tvoje ljubavi i Tvoje svjetlosti“ po meni je neodgovorna. Moramo u sebi imati poniznosti toliko da u sebi prepoznamo da ono što nas čini velikima i jakima nismo mi sami, nego da je to Božja ljubav, Božje svjetlo. Tu odgovornost moramo prihvatiti ponizno kako bismo bili svjetlost, radost i ljubav jedni drugima.

Dvije tajči, jedna karijera

SLAVKO: Pitanje za kraj: ima li još uvijek buba u glavi i, ako da, koje su bube danas u glavi?

TAJČI: Ma ima, naravno da ima buba. I onih koje me vesele, a ima i onih koje gnjave. Jedna velika buba koja me gnjavi, ne samo u glavi, nego i u mom srcu, jest udaljenost, ta daljina od mog Zagreba, od mojih ljudi i mojih prijatelja. Udaljenost od nekih trenutaka u kojima zaista ne trebaš čak ništa reći, a svi te razumiju. Od trenutaka kad se uzme gitara, pa se pjeva, pa srce komunicira kroz dubinski susret s drugima. To je nešto što ja ne mogu nikad postići u daljini, nešto će meni uvijek nedostajati, što je dio moje stvarnosti - nešto što nakon deset sati leta mogu tu i tamo oživiti. Zato mi je velika želja da se ta mvoja dva života, te moje dvije karijere - Tajči u narančastoj haljinici i Tajči koja sam danas - da se konačno spoje u jednu stvarnost, u jednu publiku, u jednu ljubav.

Pročitajte:
Prvi dio - „Svi su znali Tajči, nitko nije znao mene"
Drugi dio – „Bože, zar si pozvao mene, Tvoje usne moje rekoše ime“
Treći dio – Životna priča ispjevana pjesmom

Da biste komentirali, prijavite se.