Tatjana Cameron Tajči i Slavko Nedić: Razgovor s dušom - prvi dio

Mnogi znaju Tajči u narančastoj haljinici. Ali vrlo malo je onih koji su imali prilike doživjeti je kao produhovljenu ženu, vrhunsku glazbenu umjetnicu i autoricu. S Tajči je, u emisiji Sacro ritam Hrvatskoga katoličkog radija, razgovarao Slavko Nedić, urednik emisije.
Autor: Slavko Nedić nedjelja, 20. svibnja 2012. u 00:00

Mnogi znaju Tajči u narančastoj haljinici. Ali vrlo malo je onih koji su imali prilike doživjeti je kao produhovljenu ženu, vrhunsku glazbenu umjetnicu i autoricu. S Tajči je, u emisiji Sacro ritam Hrvatskoga katoličkog radija, razgovarao Slavko Nedić, urednik emisije.

„Svi su znali Tajči, nitko nije znao mene“

SLAVKO: Za početak, kako da Vas oslovljavam: Tatiana Cameron, Tatjana Matejaš Cameron ili Tajči?

TAJČI: Pa, najbolje Tajči.

SLAVKO: Ona u stvari krije sve ove druge...

TAJČI: Ime Tajči obuhvaća cijelu priču i, naravno, krije mene kao osobu. Ja sam u jednom trenutku tu Tajči htjela potisnuti pa sam se samo služila imenom Tatjana. Onda sam se udala i postala Tatiana Cameron. Kad je 2006. moj tata otišao, odlučila sam prihvatiti tu Tajči natrag.

SLAVKO: Moram priznati da Tajči nisam previše slušao, samo gledao. Nakon što sam upoznao Vaš duhovni put, onda ste mi postali Tatjana. Tajči mi je bila negdje sa strane. Ona je bila klinkica koja je skakutala okolo s narančastom haljinicom, mahala rukicama, ali Tatjana je bila djevojka, žena, gospođa koja je pjevala prekrasne duhovne pjesme s klavirom, i naježim se kad poslušam to. Međutim nakon jedne tribine u Zagrebu i nakon razgovora s Vama sam shvatio da su Tatjana i Tajči ipak jedna osoba.

TAJČI: Točno. Hvala Vam.

Od Zagreba do Amerike i natrag
   
SLAVKO: Pa krenimo redom. Kako Tajči danas živi?

TAJČI: Pa, eto: ja sam majka troje djece. Imam prekrasna tri sina Dantea, Evana i Blaisa. Dante ima 11 godina, Evan 9, a Blais 6. Imam Matthewa, koji je divan suprug i otac, a i moj suradnik. S našim projektima autorske duhovne glazbe godišnje proputujemo nekoliko tisuća kilometara po SAD-u. Evo baš na kraju ove korizme smo održali naš 900. koncert, u seriji „I do believe“.

Živimo trenutno u Cincinnatiju, a prije godinu dana sam osjetila jednu veliku želju da Tatjanu i Tajči konačno obuhvatim u jednu osobu i da te svoje dvije publike i dvije karijere spojim, tako da sam od prošle godine počela dolaziti u Zagreb, otprilike svaki drugi mjesec. Naravno tu je i moja privatna potreba da posjetim Zagreb, stare prijatelje, oživim neke uspomene, a ne samo da predstavim svoju glazbu i neke nove pjesme.

SLAVKO: Jedan od razloga Vašeg dolaska je rad na novom materijalu. Možemo otkriti neke detalje vezane uz taj album?

TAJČI: Pa to su uglavnom moje autorske pjesme, na kojima sam surađivala s Tonijem Miracle-om (Orlando, FL) i Dennijem Bouchard-om (Los Angeles, CA), a u Zagrebu s Antonijom Šolom i  Branimirom Mihaljevićem. To su pjesme pune optimizma, vjere da ipak nije sve bas tako loše kako se ponekad čini, jer ljubav koju imamo je najvažnija od svega. Ne treba ni narančastih haljinica ni limuzina da nam bude lijepo. Veselim se podijeliti neke svoje priče, neke svoje putove s onima koji me se sjećaju, a i s mladima kojima možda moj život može poslužiti kao neka inspiracija.

SLAVKO: Vi ćete se obratiti i publici koja zna samo Tajči i publici koja je upoznala rad Tatjane, što znači u stvari da će pjesme biti duhovne, odnosno produhovljene.

TAJČI: Pjesme o kojima se radi su svjetovnog, pop stila. Produhovljene su u tom smislu da zaista govorim iz duše, iskreno. Zanimljivo je što će te pjesme biti objavljene dvojezično. Tako da će i moja američka publika, koja me doživljava isključivo kroz duhovnu glazbu, biti dio spajanja te dvije Tajči. Kad živimo u vjeri, mi smo samo jedna osoba. Živimo vjeru kroz obitelj, kroz djecu, kroz ono čime se bavimo i čemu se predajemo. To ne mora biti samo gregorijanski koral, vi to najbolje znate. Evo, Katolički radio meni je velika inspiracija jer glazba koju njegujete, koju dijelite s ljudima je ‘produhovljena’ – na duhovnoj i svjetovnoj dimenziji.

Početak karijere i duhovna buđenja

SLAVKO: Vama glazba nije strana. Tata je glazbenik, pokojni Stanko, vrlo drag, simpatičan čovjek, odličan gitarist, jako dobar pjevač, snimio je čak i tri singl-ploče 80-ih godina.

TAJČI: Da, i to u suradnji s Mariom Mihaljevićem, ocem Branimira s kojim ja sad surađujem, tako da je tu jedna prekrasna poveznica.

SLAVKO: Vi ste bili poprilično spremni za uspjeh jer ste se s glazbom počeli baviti od mladih dana.

TAJČI: S četiri godine sam već službeno pjevala na Zagrebačkom festivalu djeteta. Kad sam u Zadru pobijedila, imala sam 15 godina scenskog iskustva i staža. Godinama sam bila član Zagrebačkog kazališta mladih, gdje sam jako puno naučila od Zvjezdane Ladike i Lacija Tulača. Adela Dobrić Jelača je napisala par pjesama za mene, za neke zagrebačke festivale. A tu je i Zdravko Šljivac koji mi je bio i mentor, i prijatelj, i inspiracija.

SLAVKO: Tako ste prošli jednu od najkvalitetnijih škola što se tiče zabavne glazbe. A to su Zvjezdice i maestro Zdravko Šljivac.

TAJČI: Da. Uz to sam još pohađala glazbenu školu Vatroslav Lisinski gdje sam svirala klavir, učila klasiku, a preko ljeta bih pjevala gaže s tatom. Imala dosta široku pripremu za karijeru tako da nije to meni bilo toliko iznenađenje koliko se to izvana činilo.

SLAVKO: I onda se dogodila Tajči, odnosno jedna cura koja je pozivala da idemo ludovati.

TAJČI: Mislim da to nije bilo vezano samo uz mene ili samo uz pjesmu. To je bila kombinacija pjevne pjesme koja poziva na nešto pozitivno, načina na koji sam je ja otpjevala u narančastoj haljinici (koja nije bila prenapadna) i moje mladenačke radosti i optimizma u to doba kad smo svi gledali prema Zapadu koji nam se otvarao. Ja sam se dobro osjećala u cijeloj toj priči. Mislim da su ljudi baš reagirali na taj optimizam, tu ljubav, tu radost koja nam je svima u tom trenutku trebala i bila dobrodošla.

SLAVKO: I premda ste bila šesta rezerva, ipak se dogodilo nešto što stvarno nitko nije očekivao, a to je da jedna klinka, koja je pozvana da popuni broj izvođača, pobijedila.

TAJČI: Bila sam pozvana kao netko tko neće biti ozbiljna konkurencija onima koji su već bili zacrtani da će pobijediti. Nije mi bio važan plasman. Ja sam baš tada prolazila kroz moja prva duhovna buđenja. Željela sam da postoji netko viši od mene, tko će kroz taj moj nastup prenijeti ljudima ljubav. Nisam tada poznavala živog Boga, ali sada, kad sam osviještena u vjeri, znam da je ta moja žudnja, želja da podijelim ljubav veću od mene, bila jedna od mojih najiskrenijih molitva.

Strah, usamljenost i praznina

SLAVKO:
Ta energija je definitivno urodila plodom i pobijedili ste. Kad pogledate iz današnje perspektive tih par godina postojanja Tajči, bilo je tu puno krvi, puno znoja, puno radosti, ali i puno više žuči unutar cijele priče, jer je priča ipak krenula jednim sasvim drugačijim neočekivanim tokom. Mašinerija je počela gutati malo previše.

TAJČI: Pa, je. Mašinerija je progutala tu osobu, tu iskrenu, mladu Tajči. Bila sam spremna na glazbeno- scenski izazov, uopće mi nije bilo važno da li je preda mnom bilo pet, deset ili sto tisuća ljudi - nikad nisam imala tremu. Ali kao osoba nisam bila zrela da se s nosim s mojom karijerom, nisam bila dovoljno zrela i dovoljno jaka da sačuvam sebe u svemu tome. I dala sam previše drugima, tu moju radost, tu moju mladost, to moje ja, da oni s time naprave ono što su oni mislili da je potrebno. Ja ne osporavam da je to bilo jako dobro sve osmišljeno. Da sam znala sačuvati sebe u tome, možda se ne bih osjećala toliko usamljenom. Usamljenost mi je bila najteža u svemu tome.

SLAVKO: I dogodilo se to da su svi znali Tajči, a nitko nije poznavao Vas.

TAJČI: Tako je. Iz te moje usamljenosti izrodila se velika praznina a onda i strah. Svi znaju Tajči sa scene, ali nitko ne poznaje mene. Svi misle da ja imam sve, a ja se osjećam kao da nemam ništa. A mladost i popularnost su prolazne. Zrinko je bio izuzetno talentiran kompozitor i producent, smislit će on meni još par hitova. Ali doći će dan kad tih hitova više neće biti, doći će večer kad će svi obožavatelji otići doma svojoj djeci, svom suprugu, svojoj ženi, svom nekom kog vole, a ja ću biti sama. Sve to navelo me na razmišljanje. Imala sam par mogućnosti: ili uzeti neko sredstvo, postati ovisna o nečemu, pa sve zaboraviti ili prihvatiti laži u stilu - ‘ma daj, to ti je sve dobro, gle kako si zgodna, nemoj uopće nemoj ulazit u dubine’ - ili se suočiti s istinom i krenuti tražiti tu dubinu i rješenje.

Pročitajte:
Drugi dio – „Bože, zar si pozvao mene, Tvoje usne moje rekoše ime“
Treći dio – Životna priča ispjevana pjesmom
Četvrti dio – Ludovanje s dušom

Da biste komentirali, prijavite se.