Zbog priziva savjesti ne radi u struci, a onda još i tužba!

Dr. med. Tihana Đuran (40), specijalist ginekologije i opstetricije, javno progovara o teškoćama koje prate rad ginekologa u njihovom pravu na konzumiranje priziva savjesti. Trenutno je njen stručni položaj opterećen s još jednim slučajem.
Autor: Ines Grbić/Laudato Photo: Privatna arhiva ponedjeljak, 03. studenog 2014. u 10:33
Naime, Dom zdravlja Vukovar, u kojem je bila zaposlena od 2004. do 2010. g., četiri godine nakon njihovog sporazumnog prekida ugovora o radu, od dr. Đuran potražuje 620.589,57 kuna za troškove specijalizacije koje su joj, kaže ravnatelj tog Doma zdravlja, Ante Lohinski, oni osigurali. U odgovoru na sudsku tužbu od strane vukovarskog Doma zdravlja, Đuran ima suprotne i pravno dokazive argumente. 

Donosimo kako izgleda ginekološka praksa i pravna bitka sa sustavom u slučaju kada liječnik konzumira svoje pravo na priziv savjesti, definiran u čl. 20. Zakona o liječništvu, po kojem liječnik ima zakonsko pravo odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, te ukoliko to učini, dužan je uputiti pacijenta drugom liječniku iste struke.

Iako većina medija sugerira da je riječ o utjecaju Crkve ili izrazito vjerskoj utemeljenosti u korištenju priziva savjesti, činjenica je da sve više liječnika koristi to pravo temeljem svoje stručne, medicinske argumentacije, neovisno o vjerskom svjetonazoru. „Sve što činim, ne želim da ima veze samo s mojom savješću, nego i čvrste, medicinske argumente za to, kako bih ih objasnila pacijenticama. Ako bi pacijentice ustrajale u svom zahtjevu, prepustila sam im njihovoj slobodnoj volji, jer svi smo slobodna bića“ kaže Đuran. Podsjeća na Hipokratovu zakletvu, koja također obvezuje liječnika da štiti i brani ljudski život od začeća: "Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti." Čak je u staroj verziji Hipokratove zakletve bio dio u kojem se kaže da liječnik neće posezati za abortivnim sredstvima: "Nikome neću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako, neću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda." U novom tekstu zakletve toga nema. Zanimljiv je to znak vremena!

Tužba nakon četiri godine

Dr. Đuran, jeste li iznenađeni što četiri godine od prestanka sporazumnog ugovora o radu između Vas i Doma zdravlja Vukovar, ravnatelj te ustanove od Vas potražuje iznos novca danog za Vašu specijalizaciju?
Jako sam iznenađena, budući da sam s Domom zdravlja Vukovar potpisala sporazumni prekid Ugovora o radu 29. prosinca 2010. g. U tom je ugovoru decidirano napisano da ugovorene strane, dakle, Dom zdravlja Vukovar, kojeg zastupa ravnatelj Ante Lohinski, i ja, jedni prema drugima nemamo neizmirenih potraživanja, osim plaće za tekući mjesec, do otkaza ugovora o radu.

Vi kažete i da je Vašu specijalizaciju financirao HZZO, a ne Dom zdravlja Vukovar?
Tako je. Plaće za vrijeme mog specijalističkog usavršavanja osigurane su sredstvima HZZO-a.

Ravnatelj kaže da su dobili dva takva sudska spora, pa će i Vaš.
Za jedan takav slučaj znam da je riječ o jednostranom prekidu Ugovora o radu, od strane liječnice. To je bitna razlika u odnosu na naš sporazumni raskid ugovora o radu.

Što oni navode kao razlog tog potraživanja? S kojim argumentom to od Vas traže, s obzirom na jasno naznačeno u ugovoru?
Oni se pozivaju na akcesorni ugovor između Doma zdravlja Vukovar i mene koji je sklopljen u listopadu 2004. g. To je ugovor o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme specijalizacije iz ginekologije i opstetricije. Prema njemu, bila sam dužna raditi u Domu zdravlja Vukovar deset godina, ili u protivnom "vratiti ukupno primljena sredstva za plaću i druga primanja, uvećana za sve doprinose koji su plaćeni na isplaćena sredstva sa zateznim kamatama i naknaditi štetu". Međutim, sporazumnim raskidom ugovora o radu, nije niti bilo moguće na drugi način ispunjavati obveze iz akcesornih ugovora, a tumačiti drugačije bilo bi u suprotnosti sa samim ratiom i sporazumnog raskida ugovora.

Kako tumačite da nakon četiri godine posežu za povratom novca? Imate li neke naznake zašto su baš sad to učinili?
Ne bih se izjašnjavala o eventualnim razlozima u pozadini toga.

Neobavještena o novom Pravilniku za specijalizaciju

Potraživanje od 620.589,57 kn od strane Doma zdravlja Vukovar, smatrate zakonski neosnovanim. Vi ste, pak, bili spremni platiti određeni niži, ali također veliki iznos troška Vaše specijalizacije?
Svjesna sam da nisam dužna Domu zdravlja Vukovar isplatiti bilo kakvu naknadu, jer nisam prekršila niti jednu ugovornu obvezu iz bilo kojeg od potpisanih ugovora. Nego je, kako sam već navela, naš pravni odnos prestao sporazumom, a ne jednostranim raskidom ugovora koji bi za sobom povlačio moju obvezu za povratom sredstava. No, unatoč tome, iako su me svi pravnici s kojima sam se konzultirala uvjeravali da se nemam čega bojati, sudski postupak je ekstremno iscrpljujući i u svakom slučaju neizvjestan, iz svima nama poznatih razloga. Stoga sam htjela izbjeći stres, tešku duševnu bol i patnju koje istinski osjećam, a koje proživljavam od veljače ove godine, i platiti i ono što nisam dužna, samo da izbjegnem prisilu i sve troškove koji mi prijete.

Stoga sam predlagala rješenje prema novom pravilniku koji bi se primijenio na one slučajeve u kojima bi specijalizanti prekršili ugovorne obveze i jednostrano raskinuli ugovore. Dakle, u međuvremenu je, 2011. g., nakon našeg sporazumnog prekida ugovora o radu, izašao novi pravilnik o specijalističkom usavršavanju, baš kao posljedica štetnih ugovora koje su prije toga potpisivali specijalizanti s ustanovama u kojima su raidli. Jer, ako bi specijalizant ranije otišao, morao bi vratiti sve plaće s doprinosima koje je zaradio. Po tome uopće ne bi bio plaćen za svoj rad. Naime, za vrijeme specijalizacije, specijalizanti naporno rade. Zato se i promijenio pravilnik o specijalističkom usavršavanju, u kojem je rečeno da je vrijednost jedne godine specijalizacije sto tisuća kuna neto, da ustanova ima pravo vezati specijalista onoliko koliko je trajala specijalizacija, u mom slučaju to je četiri i pol godine. I da je u slučaju odlaska prije te četiri i pol godine, specijalist dužan platiti štetu u iznosu od 50 000 kn, po godini koju nije odradio. U mom slučaju, to bi bila godina i devet mjeseci, koju nisam odradila u odnosu na 4,5 godine. To iznosi maksimalno sto tisuća kuna. To sam ponudila, kako bih završila s pravnom bitkom, no moj bivši poslodavac nije pristao na to. Tražili su od mene prvo oko 400.000,00 kn, potom oko 200.000,00 kn, a sada putem tužbe traže 620.589,57 kn. No, oni su bili dužni prema pravilniku o specijalističkom usavršavanju retrogradno ponuditi aneks ugovora svim specijalizantima/specijalistima u vezi troškova specijalizacije. Onim ugovorima o pravima i obvezama tijekom specijalističkog usavršavanja, u kome bi se regulirao taj dug prema tom novom pravilniku. To meni čak nije niti ponuđeno.

Dakle, Vi niste uopće od njih saznali za novi pravilnik?
Ne, to sam ja sama našla u Narodnim novinama. Ustanove su bile dužne u roku od trideset dana svojim specijalistima/specijalizantima, ponuditi te nove ugovore. Meni to čak nisu ni ponudili. Zanimljivo je i da se Dom zdravlja Vukovar nije žalio na rješenje o mom prestanku rada u koncesiji, a mogao se žaliti.

Tada je, dakle, sve bilo u redu?
Da, u suprotnom su se mogli žaliti. Tužbu sam dobila u veljači ove godine, četiri godine nakon sporazumnog prekida ugovora o radu. 

U Domu zdravlja Vukovar radili ste od listopada 2004. do prosinca 2010. g., najprije kao liječnica opće medicine. U specijalizaciju za ginekologiju krenuli ste neposredno nakon zasnivanja tog radnog odnosa. Kao ginekolog radite u Domu zdravlja Vukovar od srpnja 2009. g. S njima sklapate ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova specijaliste ginekologije i opstetricije.  Od 21. listopada 2010. g. radili ste kao ginekologinja u koncesiji.
Da, time je prekinuta pravna veza s Domom zdravlja Vukovar, osim što sam bila u zakupu prostora kod njih. Plaćala sam najam prostora i režije. Ugovorno sam bila vezana s Vukovarsko-srijemskom županijom kao koncedentom i HZZO-om, jer je HZZO nositelj zdravstvenog osiguranja pacijentica koje su bile opredijeljene za moj tim. Sa sporazumnim raskidom ugovora o radu, Dom zdravlja više nije bio moj poslodavac.
 
Kako istovremeno zadovoljiti pacijenta i liječnika u njihovom pravu?

Za vrijeme specijalizacije u Vama dolazi do odluke da koristite svoje zakonsko pravo, priziv savjesti. Što se u Vama počelo događati da ste za tim posegnuli?
To se dogodilo pred kraj treće godine specijalizacije. Tada sam odlučila da više neću raditi namjerne prekide trudnoće. Otišla sam kod mog tadašnjeg šefa, usmeno sam ga obavijestila o tome, i on je rekao 'U redu, nema nikakvih problema'. To je bio šef Klinike za ginekologiju i opstetriciju KBC-a Osijek. Tu sam i obavljala veći dio specijalizantskog staža.

Neki potraživanje toga novca dovode u vezu s Vašim korištenjem prava na priziv savjesti?
Da. Meni bi bilo najjednostavnije da sam ostala tamo i radila taj posao. Ne bi bilo ove tužbe. No, budući da je to bilo izrazito stresno za mene, ja sam se i razbolila. Posljedica toga je bio tumor koji sam operirala, kao posljedica silnih stresova koje sam doživjela na radnom mjestu. Prve prognoze su bile vrlo loše, jedan ugledni zagrebački kirurg kod kojega sam išla na drugo mišljenje mi je rekao da se vrlo vjerojatno radi o karcinomu, limfomu, u najboljem slučaju eozinofilnom granulomu. Jer svaki dan sam išla s grčem na posao i razmišljala hoće li neka pacijentica tražiti od mene neku uslugu koju joj nisam u mogućnosti pružiti ili ne, i na koji način ću ja to riješiti, a da je ne povrijedim. To je bio strašan pritisak. Nakon sedam godina rada i specijalističkog usavršavanja mene kao ginekologa i opstetričara, ja sam se, u principu, na neki način i odrekla moje specijalizacije, budući da više ne radim u struci, jer nisam mogla konzumirati  pravo priziva savjesti na svom radnom mjestu. Mislim da to nije baš lagana odluka. To sam učinila nakon dugog promišljanja i bolesti.

Smatrate, temeljem prakse, da je nemoguće da obje strane istovremeno konzumiraju svoja prava – liječnik pravo na priziv savjesti, a pacijentica pravo na pobačaj i druga abortivna sredstva, od strane ginekologinje koju izabere - kada ginekolozi rade u primarnoj zdravstvenoj zaštiti?
Da. Lakše je konzumirati pravo na priziv savjesti kad specijalist radi u bolnici, jer tada dio posla koji ne radi, učini druga osoba, kolega. U ambulanti primarne zdravstvene zaštite, pacijentice su opredijeljene jednom ginekologu. Nemoguće je na tom radnom mjestu istovremeno ostvariti pravo na priziv savjesti liječnika i pravo pacijentice na prava koja imaju po planu i programu zdravstvene zaštite, a uključuju i kontracepciju i sve vezano uz to. To je prostor u kojem je to praktički nemoguće izvesti. U ordinaciji radi liječnik s prizivom savjesti, žene koje njemu dolaze su za njega opredijeljene. Kad se žena opredijeli za određenog ginekologa, vezana je za njegov tim godinu dana. Ako žena želi nešto od postupaka koji se kose sa savjesti liječnika, liječnik joj to ne može omogućiti, a ona je vezana za njega i njegov tim. Tada se obično pacijenticama savjetovalo da prijeđu u drugi liječnički tim, no za to treba određeno vrijeme. To nije moguće tek tako učiniti. Da bi se to ostvarilo, pacijentica se mora žaliti na rad liječnika i liječnik se o tome mora očitovati. Onda se, na neki način, 'nasilno' i prijevremeno izlazi iz tima. Ja sam sa svojim pacijenticama puno razgovarala i dogovarala u miru. Tada nije postojala mogućnost mirnog izlaska iz tima, da bi otišle kod ginekologa koji nema priziv savjesti. Kad se osoba opredijeli za primarnog liječnika, opće prakse, ginekologa, stomatologa, osoba je za tog liječnika i njegov tim vezana godinu dana. I može izaći iz tima jedino ako se osoba žali na rad liječnika ili da se liječnik žali na osiguranu osobu. U mom slučaju, savjetovala sam pacijentice da se žale na mene, jer nisu drugačije mogle izaći iz mog tima. Ja se nisam htjela žaliti na pacijentice. To je bila neugodna situacija u kojoj se nisu ugodno osjećale ni pacijentice, niti ja kao njihov liječnik.
 
Kod ginekologinje u ordinaciji o pobačaju

Kad je pacijentica izrazila želju za pobačajem, a Vi to ne želite učiniti, što biste joj rekli?
Pacijentice su bile upoznate s činjenicom da radim pod prizivom savjesti. Znalo se dogoditi da se pacijentica, iako je upisana kod mene u tim, nakon nekog vremena predomisli. Žena ima pravo na to. Želi obaviti prekid trudnoće. Tada bih s njom razgovarala na način da bih joj prvo objasnila sve štetne medicinske posljedice koje proizlaze iz tog zahvata po nju i njeno zdravlje. Ako bi pacijentica i dalje u tome ustrajala, rekla bih joj da joj ne mogu u tome pomoći. Tada nastaje problem.

Pacijentice su poštovale Vašu odluku i nisu se htjele odreći Vaše cjelokupne usluge ginekologinje, iako ste odbili činiti pobačaj?
Da, ali problem je bio taj što su one za mene bile opredijeljene i vezane godinu dana. Dakle, nisu mogle izaći iz mog tima, odnosno, mogle su izaći samo na način da se žale na moj rad. A kada bi otišle drugom liječniku u drugi tim, ne bi više mogle meni dolaziti na preglede.

Od tadašnjeg ministra zdravlja Rajka Ostojića dobili ste rješenje o prestanku prava obavljanja svoje privatne prakse u koncesiji. Ministar je uzeo u obzir Vaše pravo na priziv savjesti?
Radeći u koncesiji, nakon nekog vremena sam vidjela da je nemoguće da se istovremeno ostvaruje pravo pacijentice i mene kao liječnika na tom radnom mjestu. Putem e-maila tražila sam mišljenje Hrvatske liječničke komore je li s takvim stavovima moguće raditi kao ginekolog u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Putem e-maila odgovoreno mi je da je moj upit proslijeđen u Povjerenstvo za medicinsku etiku i deontologiju Hrvatske liječničke komore. Nikada nisam dobila pismeni odgovor, pa sam osobno otišla u Zagreb u Hrvatsku liječničku komoru. Usmeno mi je u Povjerenstvo za medicinsku etiku i deontologiju Hrvatske liječničke komore rečeno, citiram, da „s takvim stavovima ne mogu raditi kao ginekolog". Odlučila sam zatražiti sporazumni raskid ugovora o radu s Vukovarsko-srijemskom županijom. O načinu na koji radim obavijestila sam sve institucije, HZZO, Vukovarsko-srijemsku županiju, Ministarstvo zdravlja RH. Na odgovor sam čekala šest mjeseci. Budući da odgovora nije bilo šest mjeseci, kad je došlo vrijeme da obnovim svoj ugovor s HZZO-om o provođenju plana i programa mjera zdravstvene zaštite koji uključuje i pružanje kontraceptivnih usluga pacijenticama, ja ga nisam obnovila. Unaprijed sam obavijestila nadležne institucije da to neću učiniti, budući da mi nije odgovoreno u razumnom roku na moj sporazumni raskid ugovora o koncesiji. Na osnovu toga, dobila sam od ministra zdravlja rješenje o prestanku prava na obavljanje privatne prakse, temeljem koncesije u specijalističkoj ginekološkoj ordinaciji.

Važno je istaknuti da se pobačaj, u općoj bolnici i u privatnoj klinici, ne obavlja na teret zdravstvenog osiguranja, nego ga žene koje to žele učiniti, plaćaju izravno?
Da. Ali, pacijentici za zahvat treba nalaz krvne grupe i ponekad neke dodatne pretrage, a nakon zahvata antibiotici i drugi lijekovi. Također je bio problem kada su žene željele "spiralu". Pacijentica želi spiralu, a ja sam uložila priziv savjesti i na spiralu, budući da je ona abortivno sredstvo, unutarmaternični kontraceptivni, ali i abortivni uložak. Pacijentice same nabavljaju unutarmaternični uložak u ljekarni, a liječnik je postavlja. Nisam im mogla omogućiti ni tu uslugu.

Uz pobačaj i spiralu, na što se još može uložiti priziv savjesti, što ste Vi i učinili?
Priziv savjesti se može uložiti na provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, ali se pacijenticu mora uputiti kolegi liječniku iste struke koji nema priziv savjesti na te postupke. Ja sam uložila priziv savjesti na sve ono što je abortivno i protivno životu od njegovog začeća. To je uključivalo namjerni prekid trudnoće, postavljanje unutarmaterničnog uloška, propisivanje kontracepcijskih tableta, postkoitalnu kontracepciju 'dan poslije', sterilizaciju i sudjelovanje na postupcima potpomognute oplodnje, izvantjelesne oplodnja (IVF). AIH nije sporna.

Što je liječnik dužan reći pacijentici o negativnim posljedicama pobačaja? U javnosti samo čujemo, žena je vlasnik tijela, ima pravo na odluku.
Pacijentice uvijek moraju biti svjesne da nijedan medicinski zahvat nije u potpunosti oslobođen rizika. Komplikacije su rijetke, ali moguće. Najčešće komplikacije tijekom samog zahavata su: perforacija maternice, krvarenje, pretjerana abrazija stjenke maternice. Uslijed dilatacije cervikalnog ušća (proširenja ušća maternice), u rijetkim slučajevima posljedica može biti da žena kasnije ne može zadržati trudnoću zbog slabosti cervikalnog ušća. Što može biti povezano sa sklonošću spontanim pobačajima i prijevremenim porodima u kasnijim trudnoćama. Također je moguća komplikacija upala te zaostala posteljica. Mnoge žene se ne mogu nositi s osjećajem krivnje koji se javlja nakon prekida trudnoće.

U praksi ste imali i slučajeva da se žene predomisle od pobačaja. Zašto se odlučuju na pobačaj?
U mlađoj životnoj dobi, to je najčešće ne-podrška mladića, partnera i obitelji. Zna biti i strah od budućnosti glede školovanja i fakulteta. U starijoj životnoj dobi, kod većine žena su ekonomski razlozi, boje se da neće imati dovoljno sredstava da othrane još jedno dijete. Nekad zna biti i 'sram' od trudnoće što će okolina reći , kod žena starije životne dobi. U mojoj praksi dosta je žena odustalo od pobačaja, nakon što sam im objasnila moguće komplikacije i posljedice po njihovo zdravlje. Većina žena bi nakon razgovora, kada bi uključili partnera (koji je jednako odgovaran za trudnoću, kao i žena), a u slučaju mladih osoba i obitelj, odlučila zadržati trudnoću. Mnoge mlađe osobe kažu da nisu znali za negativne posljedice. Za osobe koje nikad nisu rađale rizik je još veći.
Otkud porast priziva savjesti?

Dio javnosti pita gdje liječnicima bude priziv savjesti prije dobivanja specijalizacije, u smislu da se hoćete okoristiti sredstvima, a onda u praksi ne želite činiti određena djela? Sve više ginekologa ne želi vršiti pobačaj i želi konzumirati pravo na priziv savjesti. I Vi to primjećujete u struci?
Možda je prije više bio prisutan strah i kolege su se bojale. I ja, kad sam počinjala sa specijalizacijom, nisam imala problema s time niti sam o tome razmišljala. No, tijekom specijalizacije se dogodila promjena. Uobičajena je praksa da mladi specijalizant prvo savlada "male zahvate" koji uključuju namjerne prekide trudnoće te rad u rađaonici. Kako je odmicala specijalizacija, sve sam više vremena provodila i na drugim poslovima, između ostaloga i na ultrazvučnim pregledima. Kad proučavate nastanak ljudskog života, od začeća do rođenja, kad radite ultrazvučne preglede i pratite trudnoću te sudjelujete na porodu, vidite da se radi o živom biću - kod mene se promijenila ta svijest.

Je li moguće da je slučaj Jage Stojak kod mnogih bio 'okidač' da se ohrabre u korištenju tog prava?
Vjerujem da je. O tome se govorilo u našim krugovima, kao hrabrosti da se netko to pravo usudio koristiti. Vjerujem da je mnoge ta žena ohrabrila da koristimo ono na što imamo zakonsko pravo.

Netko korištenje tog prava pripisuje utjecaju Crkve. No, Vi kažete da to mnogi rade bez obzira na svoj vjerski svjetonazor.
Da, mnogi se pozivaju na priziv savjesti iz medicinskih razloga i osobnih uvjerenja, ne bih to nužno povezivala s vjerskim uvjerenjem. Savjest se često povezuje s vjerskim uvjerenjem, ja bih ovdje radije govorila o moralnoj savjesti (Kant), koja je bliska svima. Meni je baš specijalizacija bila ključna, da se promijeni moja svijest o vrijednosti ljudskog života od njegovog začeća. Kad gledate ultrazvučno razvoj djeteta od začeća do rođenja, a s druge strane kad radite prekid trudnoće, logika vam nalaže da to ne ide jedno s drugim.  Kad sam držala predavanja studentima prvenstveno sam se vodila medicinom i argumentima. Bili su jako sretni i zadovoljni; 70 % vremena smo pričali o nastanku života, 30 % o metodama kontracepcije i pobačaju. Poslije su mi rekli da su danima pričali o predavanju. Temeljno je i većina će se ljudi s time složiti, bez obzira na svjetonazor – da život počinje začećem, spajanjem muške i ženske spolne stranice. Fertilizacijom ili oplodnjom, spajanjem muške i ženske gamete (oocite i spermija) u jednu stanicu, zigotu, s diploidnim brojem kromosoma, uspostavlja se genotip novog individuuma. Uspostavlja se genotip jedinstvene i neponovljive osobe. Pokrenut je proces razvoja te nove osobe. Stoga možemo reći da je embrij osoba u potenciji, što bi značilo da već u početnoj fazi svoga nastanaka ono već latentno u sebi sadrži sve ono što je nužno za njegovo ozbiljenje, njega kao ljudske osobe, u punom smislu te riječi. Pitanje statusa ljudskog embrija i s njim povezanog pobačaja je kontroverzno pitanje, zato rasprava o pobačaju nije ograničena samo na znanstvenike, nego uključuje čitavo društvo. Neosporno je da zagovornici i protivnici prava na abortus podržavaju stavove koji su bliži ideologijama i svjetonazorskom uvjerenju, nego argumentiranoj znanstvenoj raspravi. Svi se slažu da život počinje začećem, svi se slažu da se radi o ljudskom individualnom životu, što nam svjedoči činjenica da začeti život nosi upravo ljudski genom. Treća razina pitanja je pitanje osobnosti, na kojoj se lomi većina rasprava.
 
Razlozi hrabrog istupa u javnosti

Posao ginekologa ne iscrpljuje se samo u vršenju poroda ili pobačaja.
Postoji još niz drugih poslova koji se mogu obavljati. Netko bi možda pomislio, kad sam uložila priziv savjesti, da ništa nisam radila. Ali, nije tako. Radila sam čitav niz poslova na unaprijeđenju zdravlja i prevenciji bolesti za koje sam osposobljena i educirana: liječenje i sprječavanje kolpitisa, infekcija, upala, ranog otkrivanja karcinoma i drugih bolesti, liječenje steriliteta, edukacija trudnica, nadzor i praćenje trudnoće, edukacija mladih osoba o spolno odgovornom ponašanju i zaštiti od spolno prenosivih bolesti, liječenje žena u generativnoj dobi i menopauzi, održavanje predavanja za medicinske sestre i liječnike. Liječnik s prizivom savjesti koji radi u bolnici, uz sve navedeno obavlja i porode te razne operativne zahvate. Dakle, postoji cijeli niz poslova koji se mogu obavljati, unatoč prizivu savjesti.

Opisali ste opseg rada ginekologa, no ispada da ste se svega odrekli zato što Vam se onemogućuje priziv savjesti?
Da, nisam mogla raditi na način da mi je to omogućeno. Bilo je puno pacijentica koje su željele biti u mom timu i htjele su moj način rada. U tom periodu što sam radila kao ginekolog, upisalo se oko 1400 novih žena u moj tim, koje su znale za moje stavove. Puno ih se više upisalo, nego što je izašlo iz mog tima. Dakle, interes je postojao. Ali je jednostavno bilo neizvedivo da nastavim raditi i u koncesiji zbog sporadičnih slučajeva, kad bi se pacijentice predomislile i htjele usluge koje im ja nisam bila u mogućnosti pružiti. Jedino da su žene imale mogućnost istog trena izaći iz mog tima i upisati se u drugi tim, kod drugog ginekologa, koji bi im to omogućio. A zakonski nije bio moguć trenutni izlaz iz mog tima.

Što Vam je želja postići ovim medijskim istupom, izlažete svoju osobnost i praksu za slučaj koji možda i drugi žive, ali se ne usude to javno reći?
Želja mi je uputiti na problem korištenja prava na priziv savjesti ginekologa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. U praksi je to neizvedivo, a zakon to liječnicima jamči.

To znači da u praksi vjerojatno postoje primjeri za koje mi ne znamo i tko zna kako se to rješava?
Da.

Spremni ste suočiti se i s negativnim reakcijama? 
Nije mi  nimalo ugodno. I prije sam nailazila na sporadične slučajeve nerazumijevanja i ismijavanja, ali mislim da trebam govoriti o ovome. Tužba Doma zdravlja Vukovar protiv mene je posljedica mog odlaska iz Vukovara, jer na tom radnom mjestu nisam mogla raditi kao liječnik ginekolog s prizivom savjesti u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Ne samo da nisam mogla raditi, nego me se želi i financijski kazniti. Osjećam se kao građanin drugog reda. Kao da su moja prava manja od prava drugih osoba, da nisam u jednakom odnosu i tretmanu, kao druge osobe. Smatram se obespravljenom. To je činjenica.
 
Uspije li tužba vukovarskog Doma zdravlja – odlazak u inozemstvo

Imate li saznanja o toj praksi u Europi?
Poznato mi je da u Irskoj i Portugalu prekid trudnoće nije zakonski dopušten. Pitala sam mog kolegu ginekologa prije nekoliko godina koji radi u Njemačkoj, kakva je tamo situacija po pitanju priziva savjesti. Rekao mi je da uopće nije čuo za takve probleme i takve slučajeve. Pacijentica bira izabranog  ginekologa svaka tri mjeseca i odlučuje se gdje će se liječiti. Bolnički specijalisti koji ne žele raditi prekide trudnoće ne moraju ih raditi.

Što ćete učiniti ako budete morali platiti 620.589,57 kn potraživanja po sudskoj tužbi Doma zdravlja Vukovar?
Naravno da razmišljam o tome. Vjerojatno ću morati ići raditi u inozemstvo. Što drugo? Već radim na prikupljanju dokumentacije za nostrifikaciju diplome. Ako Županijski sud donese pravomoćnu presudu, ona odmah postaje ovršna. Sad je slučaj na Općinskom sudu u Vukovaru.

Mnogi Vaši kolege liječnici su otišli u inozemstvo.
Da, jer su nezadovoljni uvjetima rada. Ljudi odlaze teška srca. I ja bih otišla teška srca. Ja bih voljela živjeti i raditi u Hrvatskoj. Ljudi odlaze radi uvjeta rada i egzistencijalnih razloga. Nikad nije bio takav odljev zdravstvenog kadra kao sad. Liječnička struka je jako loše percipirana, a većina liječnika požrtvovno i savjesno radi svoj posao. Kod nas pacijenti imaju visoku razinu zdravstvene zaštite. Budući da imam kontakte u inozemstvu, ali i iz vlastitog iskustva, mogu reći da hrvatski zdravstveni sustav osigurava vrlo visoku razinu zdravstvene zaštite. U ordinaciju su mi dolazile trudnice i pacijentice koje su živjele u Irskoj, Velikoj Britaniji, Kanadi, Švedskoj. Došle su kod mene na pregled, jer u inozemstvu preko 'socijalnog osiguranja' nisu mogle doći na red za ultrazvuk i do 'pravog liječnika'. Bile su rodom iz Vukovara ili na neki način vezane za Vukovar, pa su za boravka u Vukovaru došle i kod mene na pregled. Pacijentica iz Velike Britanije je na prvi ultrazvučni pregled, citiram, rekla, "bila sam naručena tek u 16-tom tjednu trudnoće". U Švedskoj, citiram, "trudnoću vode više medicinske sestre-primalje. Liječnik obavlja samo tri standardna ultrazvuka i vodi pacijenticu samo u slučaju komplikacija". Pacijentica iz Švicarske je rekla da su "kod njih svi liječnici jako ljubazni, a kod nas u Hrvatskoj su malo neljubazni, ali zato postavljaju točne dijagnoze i dobro liječe". Ovim putem, htjela bih zahvaliti svim pacijenticama koje su meni bile opredijeljene, kao i svim pacijenticama koje sam susrela tijekom svoga rada kao ginekolog i opstetričar; ali i mojim kolegama liječnicima i medicinskim sestrama na podršci i razumijevanju - osobito mojim kolegicama ginekologinjama iz primarne zdravstvene zaštite s kojima sam blisko surađivala.
***
Dr. Đuran, rodom iz Osijeka, liječnica je petnaest godina. Državni ispit je položila u studenom 2000. g., prije toga godinu dana je stažirala. Njen prvi posao je bio liječnica opće prakse i obiteljske medicine u Domu zdravlja Beli Manastir. Nakon rada u Vukovaru, neko vrijeme je radila kao ginekolog u privatnoj poliklinici. Zbog priziva savjesti u ginekologiji i opstetriciji, izašla je iz struke. Potom je radila na Hitnoj medicinskoj pomoći u Osijeku. Od studenog 2013. g. zaposlena je na drugom radnom mjestu.

Kolege znaju za njen slučaj, neki je čudno gledaju, neki joj žele pomoći. Tumor je pobijedila. Preostaje neizvjesnost od nekorektnog potraživanja i kako se ophoditi sa sustavom koji omogućuje liječniku priziv savjesti, a da istovremeno zadovolji i želje pacijenta, kojeg god moralnog predznaka. Rad u ginekološkoj struci joj nedostaje.

 
Da biste komentirali, prijavite se.