Fra Zdravko Jakobović: „Kad je brat sretan, sretan sam i ja, zaboravim sve muke“

Fra Zdravko Jakobović franjevac je Hrvatske franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda, od 1993. godine živi u franjevačkom samostanu na zagrebačkom Kaptolu, po zanimanju je krojač i već dvadeset godina obavlja dužnost provincijskoga krojača. Koje tajne krije franjevačka krojačnica na Kaptolu, kako se kroje habiti, koliko treba za izradu jednoga habita i koje sve vrste krojeva postoje doznajte iz razgovora s fra Zdravkom.
Autor: Laudato/A.D. Photo: AD utorak, 30. lipnja 2015. u 09:54

Fra Zdravko Jakobović franjevac je Hrvatske franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda, od 1993. godine živi u franjevačkom samostanu na zagrebačkom Kaptolu, po zanimanju je krojač i već dvadeset godina obavlja dužnost provincijskoga krojača. Rođen je 1972. godine, već je u mladosti osjetio redovnički poziv, a svoju želju da uđe u samostan, ali ne kao svećenik nego kao časni brat, počeo je ostvarivati ulaskom u postulaturu u Samoboru 1989. te u novicijat na Trsatu 1990. godine. Već je na početku svoje formacije krenuo na izobrazbu kod civilnoga krojača, a zanat je do kraja izučio u Zagrebu, gdje i danas vrijednim rukama kroji habite za svoju subraću. Koje sve tajne krije franjevačka krojačnica na Kaptolu, kako se kroje habiti, koliko treba za izradu jednoga habita i koje sve vrste krojeva postoje doznajte iz razgovora s fra Zdravkom.

U franjevačkom redu već ste dulje od dvadeset godina, a glavninu toga vremena proveli ste na položaju provincijskoga krojača. Prije nego što nam otkrijete kako ste se odlučili za taj zanat, otkrijte nam priču o svome redovničkom pozivu.

Davno sam razmišljao o redovničkom pozivu, još kao ministrant. Mislio sam da će me s vremenom ta želja proći. S majkom sam radio poljoprivredne poslove, a s ocem zidarske i pomagao mu na njegovom poslu. Jednog dana, godine 1989. odlučio sam da bih otišao u samostan. Sjećam se jednoga dana kad sam s majkom na livadi prekretao sijeno, a na mjesnom groblju u Starom Petrovom Selu bio je sprovod. Svirala je limena glazba, ja sam prestao s poslom i zamislio se. Majka me pitala: „Sine, o čemu ti to razmišljaš?“ Ja sam odgovorio: „Mama, ja idem u samostan.“ Imao sam 18 i pol godina. Majka je bila radosna, a otac žalostan, vodio sam bitku i rekao da idem probati, pa što bude. Nisam htio krenuti u sjemenište, nisam se osjećao kao budući svećenik, ali znao sam da želim biti fratar. Želio sam služiti, oko oltara, u sakristiji, gdje god, znao sam da ću naučiti raditi ono što budem trebao raditi.

Kako je počeo Vaš krojački rad?

Kad sam došao u postulaturu kod tadašnjega provincijala fra Rajka Gelemanovića, pitao me što znam raditi pa sam mu rekao da imam interes za krojački posao više nego za neki drugi manualni posao. Provincijal mi je rekao da provinciji treba krojač, pa je već nakon novicijata na Trsatu krenulo moje učenje krojačkog posla. Nakon odsluženoga vojnog roka s Trsata sam došao u Zagreb, gdje me fra Anto Žuljević počeo učiti šivati i krojiti habite. Već te zime 1994. ostao sam sam u krojačnici, odnosno preuzeo provincijsku krojačnicu. Imao sam smisla za to, brzo sam učio i brzo zavolio taj posao. Te godine sam napravio prvih osam habita, za sve tadašnje kandidate koji su ulazili u novicijat. Tijekom tog posla, sjećam se, ušao sam jednog dana u samostansku kapelicu i napravio „ugovor“ s mojim Dobrim Prijateljem, Isusom i rekao sam ovako: „Ako mi ti pomogneš, ja ću raditi. Ako mi ne pomogneš, ja idem kući, ostavljam sve jer bez konkretne Tvoje pomoći, ja ne mogu.“ Nakon što sam primio osnove, mislio sam da sve znam, ali kad je krenuo konkretan posao shvatio sam koliko je to teško. „Ugovor“ je bio pozitivan, Gospodin mi je stvarno pomagao. 

Habite šivam po potrebi provincije. Kada bratu, svećeniku u kojem samostanu treba habit, jer je stari habit iznosio, kaže to meni ili svome poglavaru, gvardijanu ili ekonomu. Prilikom ulaska novih kandidata u novicijat, naruči se onoliko habita koliko je potrebno za sve nove kandidate. Još za vrijeme njihove postulature, otprilike za vrijeme korizme, uzmem mjere od svakoga od njih, a krajem kolovoza habiti moraju biti gotovi. Ozbiljan je to rad, kao i svaki drugi rad. Ove godine imao sam i pomoćnike u samostanskoj krojačnici: jednoga brata dominikanca i jednog brata franjevca iz Sarajeva.

Kako izgleda jedan Vaš radni dan?

Ustajem u šest ujutro, odem na molitvu i doručak, a nekada odem i na jutarnju misu u sedam sati jer sam više jutarnji tip, pa mi to bolje paše nego večernja, navečer sam umorniji. To je osnova, jer bez molitve, mise i sakramentalnoga života ne možeš biti redovnik, nema smisla. Moram moliti, moram raditi, to je moj životni moto. Od 8 do 12 sam u krojačnici, pa odem na molitvu. Poslijepodne nastavljam s poslom oko 15 sati, a ovisno o opsegu posla ostajem nekada do 18, nekada do 20 sati, a nekada i dulje. Za jedan habit je nekada potrebno dva dana, nekada manje, ovisno o danu, zdravlju i raspoloženju.
 
Habiti izgledaju vrlo jednostavno, a je li ih tako jednostavno i sašiti? Kako šivate habit?

Prvo uzmem mjere, pitam fratra što želi, na primjer na kojem mjestu želi džepove, ispod pojasa ili na rukavu. To uglavnom mogu birati stariji fratri koji su navikli na određene detalje, a mladi koji tek ulaze ne mogu birati (smijeh), dobiju habit po mojim mogućnostima, svi dobiju isto. Razmotam platno, počnem krojiti prvi dio obruba (tunike), skrojim tuniku, pa skrojim rukave i kapuce, neke dijelove tunike i rukave obrubim. Onda počnem šivati sve zajedno, raspeglavam i obrađujem svaki dio za sebe.
 
Koliko ste habita do sada sašili? Koliko dugo fratru traje jedan habit i kako ga održavati?

Sašio sam oko 800 u dvadeset godina, godišnje otprilike 35 – 40 habita. Ne radim samo nedjeljom i većim blagdanima u godini. Habit traje onoliko koliko ga fratar nosi i ovisno o tome kako ga čuva. Neki fratri imaju habite i po trideset godina, od oblačenja do danas, ali to je i zato što su se nekada koristili deblji materijali. Habiti se danas peru u mašinama ili kemijskim čistionicama, a do šezdesetih su se prali ručno, sa sapunom nakon što su se preko noći namakali.

Svaka redovnička zajednica ima drugačije habite, a u franjevačkom redu postoje i različiti krojevi habita– kakvih sve krojeva ima?

Postoji hrvatski kroj franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, takav kroj nose i redovnici splitske, zadarske i hercegovačke provincije, odnosno oko 70 posto franjevačkoga reda nosi taj kroj. Braća u Bosni imaju malo drukčiji, bosanski kroj. Taj je habit malo uži, sastoji se od dva dijela kao klasična tunika. I u njihov habit ode pet metara materijala, kao i u onaj hrvatskoga kroja. Postoji i talijanski kroj, koji je samo malo drugačija kombinacija rukava i džepova. Osnovna je razlika između hrvatskog i bosanskog kroja izgled tunike. Habit hrvatskoga kroja sastoji se od šest zasebnih komada platna, a bosanski od dva.

Kako izgleda samostanska krojačnica u zagrebačkom franjevačkom samostanu na Kaptolu?

Samostanska krojačnica je lijep prostor, sigurno je mjesto i stalno je netko tamo. S obzirom da je prostorija velika, u njoj ima jako puno starih, vrijednih stvari koje su tamo pohranjene. Zanimljiv je to prostor i ima se što tamo razgledati. Na primjer, nalazi se tamo šusterska mašina koja je pripadala pokojnom bratu Tiburciju Pavleku, koji je po zanima nju bio postolar. Izrađivao je sandale, popravljao je obuću. Napravio je i popravljao obuću i blaženome Alojziju Stepincu.
Krojačnica je javni prostor u smislu da je otvorena za svu braću franjevce, ali se nalazi u klauzuri. U krojačnici jedno mjesto posebno plijeni pozornost – to je mjesto gdje stoji krletka s tri mala kanarinca. Kažu da su braća krojači uvijek u prostoriji imali neke ptičice u blizini. Kad nemam suradnika u krojačnici, barem imam ptičicu, vodim brigu o njoj. Zna se da je sveti Franjo propovijedao i pticama, a postoji i legenda da je bratu Longinu Jakopoviću kanarinac pomagao u poslu. Kada ne bi bilo nikoga, on bi ga pustio po krojačnici da se malo proleti. Kad je on otpustio papučicu na staroj švaćoj mašini da okrene platno, ona je doletjela, povukla mu konac kroz igle i tako mu pomogla u poslu.

Imate li trenutačno puno posla, koliko habita trebate sašiti i do kada?

Evo, radim i dalje, krojim, baš sam danas počeo krojiti dva habita bratu Josipu Kešini za Australiju, to mora biti gotovo do polovice srpnja. Završavam habite za novicijat, još trebam završiti započetih šest i novih pet habita, zatim ću krojiti za svečane zavjete koji će biti u rujnu jer braća prije svečanih zavjeta također dobivaju nove habite. Prvo ću obući novicijat, a zatim razmišljati o godišnjem odmoru u Slavoniji.  

Zadovoljan sam, zapravo prezadovoljan. Puno je mlade braće prošlo kroz krojačnicu, puno sam ih naučio, neki su nastavili s tim zanatom, a neki nisu. Naučio sam ih osnove. Iskreno rečeno, kada dobijem narudžbu da skrojim habit svakom po njegovim dimenzijama i potrebama, pa kada vidim na kraju da je brat sretan, onda sam i ja sretan kao malo dijete. Kad je habit gotov, a brat zadovoljan, ja se osjećam kao da je jedno novo dijete došlo na svijet, pa zaboravim sve teškoće i muke. Raditi se mora, stvarati se mora, živjeti se mora, a ja živim da te habite napravim. Netko će ih nositi, netko će napustiti Red, a netko će i umrijeti u habitu, to prepuštamo Svevišnjem. Sretan sam i zadovoljan što s tim svojim radom mogu doprinijeti zajednici, Provinciji i cijelome Redu. Ja to volim, to sam tražio, to sam dobio i sretan sam.

Da biste komentirali, prijavite se.