Anita Matak: „Sve što je najljepše, besplatno je!“

Anita Matak majka je osmero djece - majka hrabrost. Kako Bog u konkretnim situacijama vodi njenu obitelj u hodu kojim su se uputili u Misiju ad Gentes? Zašto i kako kušnje znače pobjedu?
Autor: Ines Grbić ponedjeljak, 13. svibnja 2013. u 00:00

Anita i Alen Matak iz Zadra, roditelji osmero djece, uputili su se na put za i s Gospodinom ne na jedan vikend, izlet, zabavu. Njihov odlazak u Missio ad Gentes u Makedoniju odgovor je na Božju ljubav koju su iskusili. Djeca tih roditelja hrabrosti su: Anamarija (19), Josip (17), Lucija (14), Leonarda (10), Pavao (7), Anastazija (5), Petar (3) i Antonio (10 mjeseci). Prije opisa kako ju je besplatno liječio vrhunski ginekolog u Makedoniji, jer te obitelji poslane Božjom milošću podizati kršćanske zajednice u svijetu gdje katolika nema, doslovno žive od sredstava koje im Providnost podari, Anita otkriva kako je nekad razmišljala. U čemu se i danas griješi, u navještaju Božjeg spasenja i ljubavi.

Konkretna očitovanja kako Gospodin vodi!

Bog ne napušta čovjeka. Srce mi je puno! Roditelji su me učili: 'Budi dobra, slušaj i bit će ti dobro'. Uvijek sam bila dobra, nisam pravila probleme. I mislila sam da se dobro vraća dobrim. Roditelji mi nisu prenijeli vjeru. Prenijeli su mi ono što su imali. A imali su moralizam - to da moram činiti dobro i da ću se spasiti ako budem dobra. Ispada da Kraljevstvo nebesko zaslužuješ sam - Budi dobar i Bog te neće kazniti. Budeš li zločest, Bog će te kazniti. To sam primila. To se i danas prima – Moraš biti dobar, moraš slušati. Ja sam sve to činila, i mislila sam da sam dobra, kaže Anita i nastavlja:

Bog me stavio u stvarnosti svime što mi je poslao

Na kraju, kad sam vidjela što mi se u životu dogodilo – brak mi se raspadao, otac je umro mlad a bila sam vezana uz njega. Pitala sam se, gdje je tu Bog. Kad mi je katehistica Grazia rekla: 'Oprostit ćeš mužu kad vidiš da si gora od njega', mene je to 'ubilo'. Jer sam mislila da ja nisam gora od njega. Ali, Bog voli sve ljude jednako! Isus je došao zbog bolesnih. I spasenje dolazi besplatno! To me zateklo. Jer sam imala sasvim nešto drugo u glavi. Vidjela sam: Sve što mi je Bog poslao, nije mi poslao da me uništi, nego da me otrijezni, da vidim gdje sam, da me stavi u stvarnost! Jer sam bila ohola, mislila sam da mi Isus nije potreban, da ću svoje spasenje sama zaslužiti. A gdje je tu mjesto Isusu? Pomalo sam uvidjela: Ja se nikad ne bih spasila, da nisam imala takvog muža. Ustvari, jedan drugoga vodimo spasenju. Ja njega, i on mene.

Bog ide ispred nas!

I onda, kad smo to otkrili, pomalo, iz zahvalnosti prema Bogu, mogli smo doći u Makedoniju. Jer nam je Bog dao sve besplatno! I kad sam okusila tu besplatnost, to me spasilo! Da se ja više ne moram truditi biti nekom dobra, da ne moram kupovati ničiju ljubav, da je ljubav besplatna. Sve što je najljepše, besplatno je. Bog daje svima! Ne onome tko je dobar, tko se pravi dobar. Bila sam farizej, licemjer. Što su radili farizeji? Stavljali su terete na leđa drugih, a sami ih nisu nosili. Ja sam bila takva. A sada ne. Vidim da je Bog taj koji sve nosi, umjesto mene, umjesto ikoga. Moje je samo da primim Njegove darove. U misiji vidim koliko primam. Bog stvarno ide ispred nas. Kad smo tek došli, bili smo sami, nije bilo ničega. A Bog nam je stavljao ljude na put. Kad smo došli u Skopje, jedan čovjek me pitao odakle smo. Kažem, 'Iz Zadra'. Kaže on, 'Poslali su me ovdje iz Konstruktora, da budem direktor par mjeseci'. Zvao se Špiro. Odveo nas je onda na ručak. Bio je čak u neokatekumenskoj zajednici u Splitu. Rekla sam, 'Bog te blagoslovio, Špiro. Ja vidim da je Bog tebe tu poslao ispred nas, da nas dočekaš. Nije nas Bog ostavio same'. Mislila sam da smo sami. A vidim da smo zaštićeni. Bog nas šalje u određene situacije, ali smo zaštićeni. Bog uvijek ide ispred nas. Naše je samo da idemo, kako kaže i papa Franjo. Da damo ono što imamo. A to je ništa. Ali idemo. Da damo svoju raspoloživost. A sve drugo Bog čini.

Pad visoke temperature – Bog će providiti!

U tom restoranu sin je upao u vodu. Dobio je visoku temperaturu, dobro da se pritom nije i udavio, hvala Bogu. Na euharistiju smo išli iz Kumanova u Strumicu. Vozili smo svaku subotu 180 km, jer u Kumanovu nije bilo ničega. A sin ima 39,5 temperaturu. Kažem suprugu 'Alene, što ćemo'. Tek smo došli taj tjedan. Alen kaže: 'Nemamo ni ovdje ni tamo liječnika. Idemo tamo, Bog će providiti'. I mi se zaputimo. Baš sam bila u panici. Dođemo u Strumicu, dam djetetu sirup, subota je, ništa ne radi. Žena koja je sjedila do mene u zajednici pita me što je bilo. Kažem 'Sin je dobio visoku temperaturu'. Kad ta žena je liječnica! I povede nas kod sebe, pregleda dijete, da mu antibiotik. Odmah sutradan mu je bio bolje. U Strumici, žena sjedi do mene i pita me što je. Ja ne bih bila ni pitala, ima li koja doktorica. I ona kaže, 'Pa ja sam doktorica'. Eto, kako Bog radi!

Čast mi je upoznati osmorotkinju – Nisam znao da katolici tako žive!

Bog mi je u Kumanovu na put stavio i ginekologa koji je šest godina radio u vrhunskoj bolnici u Houstonu u SAD-u. Tamo je specijalizirao, jedan od najboljih stručnjaka. Ide  na usavršavanja u London. I ja dospijem baš kod njega na pregled, i niti kune ne platim. Rekao je: 'Ne, ne, ne! Meni je čast da ste vi kod mene, cijenim to što radite za Katoličku Crkvu, tako što se 'bacite' za Gospodina. Toga ja ne vidim ovdje. U svojoj liječničkoj praksi još nisam imao osmorotkinja. Imao sam peterotkinja'. Upitao me, 'Jeste vi mormoni, znam da oni tako negdje odu'. Kažem 'Ne, mi smo katolici'. Rekao je: 'Nisam znao da katolici tako žive. Baš vam hvala što ste me oplemenili, što ste došli kod nas u Makedoniju. Tako mi je rado što ste došli kod nas, u našu sredinu'. Bog nas neprestano prati sa svojim znacima žive prisutnosti.

Kad god mi je kriza, Bog pošalje lahor

Na početku su mi falili ljudi. Ja sam afektivna, navezana na ljude. Mislila sam da će to na mene i fizički djelovati, kako se nemam kome obratiti, htjela sam popiti kavu s nekim. A nikoga ne poznaš. Pomoglo mi je kad bi bogoslovi ručali kod nas. Spašavalo me to zajedništvo s bogoslovima i među nama. Pa je došao vlč. Juan, dvadeset dana nakon što smo došli u Kumanovo. Onda su došle obitelji, počela se zajednica okupljati srijedom na katehezi i subotom na euharistiji, pripreme za zajednicu. Uvijek je netko dolazio u posjet. Kad god mi je kriza, Bog pošalje lahor. Kad god imam afektivnu krizu, Bog nekoga pošalje. Bio nam je u posjeti svećenik iz Zadra, moja sestra, braća iz zajednice, s. Antonieta, katehisti. Uvijek nam pošalje nešto. Kiko to zove 'slijetanje', dok se prilagodiš. Sad ima više progonstava. Sad ćemo dobivati druge napasti. Ali, sad sam jako mirna. Kad smo prvi put prešli granicu, kad smo iz Makedonije išli u Hrvatsku, malo prodišeš u Hrvatskoj. Kao da uhvatiš zraka, pa onda opet ideš roniti. Tako je bilo na početku. Ali, sada više ne. Sad sam u svojoj sredini. Sad mi već fali susjeda u Kumanovu. Jednom sam došla, nisam joj se javila, i ona je odmah došla. Već mi fale ovi ljudi. Čak i više nego moji susjedi u Zadru.

Zašto su progoni dobri?

Uvijek imam malo straha. Ali znam da je Bog išao i prije. Zašto bi nas sad ostavio? Anitin suprug, Alen Matak, kaže: Čovjek ne može živjeti bez kušnje. Zašto Bog daje kušnju? Da bi te stavio u stvarnost. Jer bi se čovjek uljuljao. Čovjek će do kraja života imati kušnje. Kušnje vode u život, a napasti vode u smrt. Ako padneš u napasti, ideš u smrt. Jer si sagriješio. A kušnja je dobra. Kad pobijediš kušnju, ideš u život. Čovjek do kraja života neće ostati bez kušnje. Zato što ga Bog s kušnjom drži u jednoj dinamici. Jer čovjek se uljulja. Kažu da je sotona pas kojeg Bog drži na lancu. Ali Bog je jači! Bog je pobijedio sotonu. Sotona kuša onoga koji ide s Bogom. Čovjeka koji je u vlasti sotone ovaj ne kuša. Jer je već njegov. Što će ga kušati, kad je njegov. Uvijek postoje kušnje. Svaki dan. Zablude su kad kažu 'Obratio sam se tog i tog dana'. Obraćati nam se do kraja života, u svakoj situaciji koja traži odluku za Gospodina, život po Njegovoj riječi. Svaki dan, do kraja života, je borba. Bog te stavlja u dinamiku, u borbu, svaki dan. Znači, nema opuštanja. I kad dobiješ, uz pomoć Boga, imaš mir, kaže Alen.

Crkveni naučitelj sv. Albert Veliki, zaštitnik Misije

Svaka Missio ad Gentes ima svog zaštitnika. Na susretu neokatekumenske zajednice s Kikom, kad se odlučuje kojem svecu je posvećena misija, kaže se, npr.: 'Missio ad Gentes, Makedonija'. Stavlja se ruka u posudu, Kiko izvlači i kaže: 'Evo, imate moći od toga sveca'. Missio ad Gentes u Kumanovu posvećena je sv. Albertu Velikom. Kapela sv. Ivana Krstitelja se otvorila tri mjeseca nakon što su Matakovi došli u Kumanovo, na Alenov i rođendan sv. Augustina, 13. studenog. A 15. studenog se slavi sv. Albert Veliki. U kapeli u relikvijaru su moći sv. Alberta koje im je Kiko dao prigodom odlaska u misiju u Kumanovo. Zajednica u toj misiji posebno se moli tom svecu.

Kad je dominikanac i profesor Albert Veliki izabran za njemačkog provincijala, napustio je parišku katedru želeći biti stalno uz povjerene mu redovničke zajednice. I njega, kao i misionare Ad Gentes, karakterizira hod u ljudskoj neizvjesnosti i Božjoj sigurnosti. Svoju veliku provinciju od Sjevernog mora do naših krajeva obilazio je pješice. Putem bi prosio hranu i molio za skromno prenoćište. Kao biskup želio je ostati siromašan redovnik, nenavezan na dobra koja je biskupskom službom mogao imati. Životopisci kažu da u njegovim riznicama nije bilo ni jedne škude, u bačvama ni kapi vina, a u hambaru ni pregršti žita.

Albert (1206., Lauingen, Bavarska – 1280., Köln) sa 16 godina na studiju u Padovi upoznaje redovnički život, a 1223. g. pristupa dominikanskom redu. Zbog velike nadarenosti, poglavari ga šalju na svjetska učilišta gdje je dokazao znanje u mnogim znanostima, biologija, medicina, matematika, fizika, astronomija. Ima naziv doctor universalis - sveopći učitelj. Papa Pio XII. proglasio ga je 1941. g. zaštitnikom prirodnih znanosti. Studenti su toliko pohodili njegova predavanja u Parizu da je predavao i izvan učilišta, na trgu, koji sad nosi njegovo ime, Maubert - dolazi od Magnus Albert, što znači Veliki Albert. Njegov najpoznatiji pariški učenik je sv. Toma Akvinski; umro je prije svog učitelja Alberta kojeg je iznimno poštovao. Albert je jako plakao za Tomom i branio je njegov nauk za kasnijih napada. Papa Aleksandar IV. Alberta je 1260. g. imenovao biskupom u Regensburgu. Nakon tri godine traži da ga se, zbog poodmakle dobi, razriješi dužnosti. Želi poučavati i redovnički živjeti. Pokopan je u sarkofagu u kripti crkve sv. Andrije u Kölnu. Blaženik je od 1622 g., a papa Pio XI. proglasio ga je svecem 1931. g.

Misli sv. Alberta Velikog, kojima su vođene i obitelji u Missio ad Gentes:

Najkorisnije je ono što koristi oproštenju grijeha i punini milosti u životu. Krist, koji je sebe po Duhu Svetom Bogu neokaljanog prinio, očistit će našu dušu od mrtvih djela da služimo živom Bogu. Ništa ugodnije ne možemo činiti. Što je ugodnije od onoga u čemu Bog pokazuje svu svoju nježnost prema nama?

Euharistijsko otajstvo je plod Stabla života. Tko ga blaguje s pobožnošću iskrene vjere, za vječnost neće okusiti smrti. Ništa ljupkije nije bilo moguće narediti. To otajstvo tvori  ljubav i sjedinjenje. Nastavak je vječnog života u tome što Bog svojom ljupkošću sebe ulijeva u one koji blaženo žive.

Da biste komentirali, prijavite se.