„'Da' koji smo rekli nije samo Brazilu“ (2)

Donosimo završni dio svjedočanstva bračnog para Antonije i Gioacchina Carusa, misionara zajednice Cenacolo koji su nedavno boravili u Hrvatskoj. Za susreta s vjernicima u Zadru, opisali su kako Božjom milošću i pod brižnim vodstvom Majke Elvire, podižu živote od dna ljudske bijede do vrhova Božje pažnje i ljubavi.
Autor: Ines Grbić Photo: Laudato srijeda, 16. srpnja 2014. u 08:10

Križevi ovdje, čekaju nas – da ih ponesemo

Antonija i Gioacchino upoznali su se u Cenacolu u Italiji. U braku su osam godina. „Bio sam mladić kao i drugi, radio sam, volio izlaziti. No Bog mi je dao vidjeti da je to što sam tražio ipak drugačije od toga u svijetu. Nešto mi je nedostajalo. Preko križa droge moga brata, čuo sam puno lijepoga o životu u Cenacolu. Upoznao sam tu zajednicu u Međugorju i pomogao bratu da uđe. Pozvao me da vidim što se tamo živi. Prvi dan, prvi korak u tu zajednicu, osjetio sam 'Ovdje je nešto što mi Bog želi reći, što mi želi govoriti'. Ostavio sam posao, kuću, obitelj i rekao sam Bogu i Majci Elviri da želim ući u zajednicu, biti misionar. Moj život se sasvim promijenio. Zajednica mi je dala uvidjeti koje su stvarne vrijednosti u životu, otvorila mi je oči vidjeti koji su darovi, bogatstva u životu. Elvira mi je rekla, ako želim postati misionar, moram služiti tamo gdje me pošalje. Najprije sam pomogao da se izgradi samostan gdje su živjele časne sestre i mladići koji su se pripremali biti svećenici. Nakon godinu dana, Elvira mi je rekla, 'Ti si zaradio svoju kartu, možeš krenuti u Brazil'. Potpisao sam tu kartu, 2002. g. Mislio sam da ću tamo ostati dvije godine, da ću se vratiti kući i to je to. Ali Bog me pitao više od toga, tražio je hrabrost od mene. Počeo sam u misiji u San Paolu. Nakon godinu dana, Elvira mi je rekla: 'Gioacchino, idi s dva mladića otvoriti kuću za napuštenu djecu u Bahiji'. Rekao sam, 'Evo me, tu sam, idem'. Nisam znao da je od San Paola do Bahije četrdeset sati vožnje autobusom. Tamo nije bilo ničega, sve pusto, ali nas je dočekala časna sestra. To je najljepše što se dogodilo kad sam došao. Vjerujte mi, tamo gdje su redovnice, tu je život, vjera, snaga i sve što čovjek treba. Sutradan smo otišli na teren gdje nas je poslala Elvira. To je bila napuštena kuća, bez vode, struje. Kad smo otvorili vrata, bilo je šišmiša koji su izletjeli. Okrenuo sam se prema mladićima i pitao 'Jesmo sigurni da je to ovdje, da je Elvira mislila na ovu kuću'. Dala mi je novac za put do Bahije, i nisam imao ništa više. Pitao sam se kako ću početi raditi, nikoga ne poznajem, trideset kilometara smo udaljeni do najbližeg grada. S. Dolores koja nas je dočekala nam je pomogla, dala nam je novac da kupimo materijal i svašta nam je donijela. Prespavali smo na podu u kapeli te kuće. Tako je počelo“ svjedoči Gioacchino, svestrani majstor, od građevine do elektrike. „Nije bilo lako. No osobito me dirnulo nešto. Bili smo trojica, a na zidu kapele su bila tri križa. Rekao sam, 'Ovi križevi ovdje, čekaju nas – da ih ponesemo'. Treći dan smo se zarazili, imali smo bol u trbuhu, visoku temperaturu, bojali smo se da nećemo uspjeti. Otvorio sam Sveto Pismo i počeo moliti: 'Gospodine, daj da se probudimo i ozdravimo, da možemo raditi'. Bilo nam je hladno, tresli smo se od groznice, a u Bahiji je 40 stupnjeva. Sutradan smo se osjećali dobro. Ozdravili smo. Shvatio sam, 'Bog postoji, tu je!' Dao nam je snagu da počnemo raditi i krenemo u popravak zgrade. Dva mjeseca smo je pripremali za dolazak Elvire i misionara. Radili smo danju, noću. Tako je krenula naša misija u kojoj sada živi nas devedeset“ svjedoči Gioacchino.

Ne bismo ni izašli iz kapele, a pred kućom kombi pun hrane

Prvog dana kad je kuća otvorena došla je jedna djevojčica, nakon tjedan dana bile su tri. Jedan mladić je pitao: 'Ako bude puno djece, kako ćemo ih nahraniti'? Elvira mu je rekla: 'Ti budi ovdje. Radi što trebaš. Ja ću kleknuti na koljena, moliti za vas, nemojte se za drugo brinuti'. Djeca su počela dolaziti, deset, dvadeset, trideset... S. Marija koja kuha kaže da nemamo za jesti. Idemo u kapelu, molimo Isusa da nam pošalje da nešto jedemo. Skupimo se svi s djecom u kapelu i Providnost bi došla. Ne bismo ni izašli iz kapele, a pred kućom bude pun kombi, krcat hrane i svega. Svi smo se gledali i rekli 'Isus je tako dobar. Ništa nam ne fali'. Isus je toliko dobar da neće dopustiti da nam nedostaje kruh svagdašnji. Središte naše zajednice je Isus u euharistiji. Nikad nismo uzeli novac od države. Elvira nije htjela pomoć od države. Jer je njena vjera toliko velika, ona je totalno povezana s Bogom, s povjerenjem u njega, njemu prepuštena. Sigurna da nam onda ništa neće faliti. Sretan sam što mogu živjeti u misiji. Kad sam bio mlad, govorio sam da želim veliku obitelj, puno djece. I Bog mi je to dao. Osjećam svu tu djecu kao da su moja. U Brazilu postoji izreka: Nije roditelj onaj tko rodi, nego tko odgaja, tko raste, boravi s djetetom, tko daruje ljubav. Molitva je potrebna, molitva može pomoći drugome. Djeca koju prihvaćamo su bila silovana, dođu pretučena, ali Bog ih jako voli. Bog treba naše ruke da ih zagrlimo, utješimo, zamijenimo im roditelje. Puno puta sam se susreo s djecom koja nisu prestajala plakati, jer ih je život trisnuo. Jedino što mogu je odnijeti ih Isusu, da Isus ozdravi te rane. Prvi i najbolji odgajatelj je Isus. Krist je najveći profesor. U nama su pitanja i sumnje, ali svi dogovori su u Bibliji. Djeca dolaze s očima punima ljutnje, iskorištenosti, gorčine, mržnje, od nasilja koje su doživjeli. Ali kasnije, preko karizme Cenacola, molitve koju im svakodnevno pružamo, vidi se osmijeh na licima, vrate samopouzdanje. Učimo ih da ne sude roditelje, nego da im oproste, svi možemo pogriješiti. Ali moramo se truditi postati dobri, više pomagati. Zahvalan sam svima koji pomažu Cenacolo, jer to je povjerenje u ono što činimo. Naučio sam u zajednici da sami ne možemo, ali s Bogom i zajedno, imamo snage. Puno možemo učiniti. Imajmo hrabrosti reći da smo katolici i reći svaki dan Isusu 'Da', pomagati se međusobno“ kaže Gioacchino.

Osjećam se uskrsla

Antonija je počela ovisnost o heroinu s četrnaest godina. S 21 godinu ušla je u Cenacolo.  Njena majka Ika upoznala je Elviru u Cenacolu u Međugorju. God. 1999. postojale su samo muške kuće u Hrvatskoj. Antonija je jedna od prvih djevojaka koja je krenula u Cenacolo u Italiji. U kući je bilo trideset djevojaka iz cijelog svijeta. „Izgubila sam se u svijetu. Roditelji su mi sve dali. Završila sam školu za medicinske sestre. Radila sam u bolnici u Kninu nakon rata, posao koji jako volim. Elvira kaže da je medicinska sestra poziv od Boga. Ne može svatko biti liječnik i medicinska sestra. Sretna sam što me Isus pozvao, jer sam uvijek željela pomagati drugima. Na kraju, došla sam do toga da je netko morao pomoći meni, da bih ja sad mogla pomoći drugome. Društvo me navelo da sam počela pušiti travu, cigarete, probaj ovo, probaj ono. To je počelo da bih bila prihvaćena. Puno puta društvo te odbaci. Imala sam sve, htjela sam biti netko, faca, da svi pričaju o meni. Biti narkoman u ono vrijeme bilo je super, 'Ti si probao drogu, to je dobro'. Tako te društvo povede u to. Trebalo mi je dugo da shvatim da mi treba pomoć. Mama je imala veliku vjeru u Boga i Cenacolo. Odvela me u Italiju. Sjećam se toga 16. studenog, stavila me na vlak i odvezla. Tata Šime je rekao, 'Ja ne mogu. Jer ako odem, ja ću te vratiti kući'. On nije imao snagu, ni da prihvati da ima kćer ovisnicu. Govorio je, 'Dao sam ti sve u životu, zašto'. Njemu je to bilo veliko pitanje. Sada znam da sam preko toga križa došla do svega što danas imam, do misije, Brazila. Isus je nosio križ, pomogli su mu da se podigne, meni su isto pomogli. Danas se osjećam uskrsla. Osjećam da droga nema zadnju riječ. Nego Isus na križu ima zadnju riječ. Sad svima slobodno mogu reći: Ne osjećam sramotu zbog moje prošlosti, niti od onoga što živim danas. Ponosna sam što mogu svjedočiti da sam nekad bila ovisnica, a više nisam. Imam predivnu obitelj. I dio sam Cenacola. Nije bilo lako ući. Put je bio trnovit. Padala sam puno, podizala se. Rekla, 'Ne mogu, idem nastaviti gdje sam bila'. Bilo je teško. Elvira me pratila na tom putu i kad god bi me susrela, rekla bi 'Ja vjerujem u tebe, znam da ćeš ti postati netko'. Ta snaga i vjera u mene mi je pomogla da se ponovno izgradim. Nikad nisam mislila da ću se udati. Nikad nisam mislila da će se mladić koji nije bio ovisnik oženiti za bivšu ovisnicu. Muž me voli. Nikad me nije pitao tko sam bila prije. Nikad nije bacio ljagu na mene. On kaže, 'Ti si sad. Ja ne poznajem Antoniju od prije. Mene to ne zanima'. To mi je bila još jedna velika snaga, da mogu imati budućnost. Znaju reći, 'To je bivši ovisnik'. Ne daju nadu ljudima. Izađe iz zajednice, traži posao, stave ljagu, to je bivši ovisnik, nema nade. Ali ima nade“ poručuje Antonija.

Uzeli smo jednu torbicu i krenuli u svijet

Brat Gioacchina je bio u Cenacolu šest godina. Bio je u misiji s napuštenom djecom četiri godine, vjenčao se za ženu koja nije bila ovisnica. Sad žive u Milanu i brinu za 150 djece, uz dvoje vlastite. U Cenacolu je ostao Gioacchino koji nije imao problema. „U Cenacolo ulaze ljudi koji su u potrazi za nečim više, a to je Bog. Osjećam da me Bog ispunio i da mi je dao veliku nadu u bolji život“ poručuje Antonija. Bila je šest godina odgovorna za četrdeset djevojaka u kući Cenacola u Italiji. Željela je podići kapelu u čast sv. Anti kojem se puno moli. Kad je pitala Elviru dozvolu da to napravi, u Italiju je iz Brazila došao Gioacchino, produžiti putovnicu. Elvira ga je poslala da izgradi tu kapelu, dok čeka povratak u Brazil. „Gioacchino je došao i svanula je ljubav. Počelo je prijateljstvo. Rekao je Elviri da ima osjećaje prema meni, a ona mu je rekla: 'Dobro, vidjet ćemo mi, jel' to prava ljubav. Vrati se u Brazil na godinu i pol, ona će biti u Italiji. Ako ta ljubav ide naprijed, oženite se'. Vratio se u Brazil i nakon šest mjeseci mi je poslao prvo pismo, Elviri, sve prolazi preko nje. Pozvala me i pitala, 'Jel' još razmišljaš o ovom Talijanu'. Rekla sam, 'Pa znaš što, možda je bolje da se udam za Hrvata, nego za Talijana'. I otvorila mi je njegovo pismo gdje piše da još ima osjećaje za mene i da bi bilo dobro da dođem u misiju na iskustvo. Elvira je rekla da nema šanse da odem. Rekla sam, 'Dobro, ako ona misli da to nije to'. Nakon nekog vremena, zove me i kaže, 'Kupljena ti je karta, kreni za Brazil'. S Gioacchinom sam učinila iskustvo od šest mjeseci, vratili smo se u Italiju i oženili. Elvira nas je pitala 'Zašto vi kao bračni par ne idete u Bahiju i ne budete otac i majka svoj toj djeci'. I mi smo rekli 'Da'. Ostavili smo obitelji, roditelje, prijatelje, sve napustili. Uzeli smo jednu torbicu i nas dvoje smo krenuli u svijet. Nekad idemo u favele, odnesemo pomoć, gdje možemo. Tu je pretežno droga, dileri, zovu ih trafikanti. Ima i katolika, ali moraju biti u tišini, jer u favelama zapovijedaju velikani. Imaju najveće kuće na vrhu, niti policija ih ne smije dirati.

Ako nam Elvira sutra kaže 'Krenite za Afriku, idemo i u Afriku'. Mi smo rekli naš 'Da'. 'Da' treba biti za sve. U Liberiji u Africi smo otvorili zadnju kuću, tamo je nekoliko djece. 'Da' koji smo rekli nismo rekli samo Brazilu, nego gdje god treba. Elvira pretežno šalje obitelji, da mogu više pomoći. Obitelj je drugačije, stabilnije, jače, nego mladić i djevojka. U svaku kuću Cenacola stavlja obitelj. Naš sin se rodio, a moja mama ga je vidjela prvi put nakon njegove dvije godine. To su male žrtve. Baka i djed prvi trebaju vidjeti unuke. Ali kad gledam očima Boga i preko vjere, to je sigurno na drugačiji način. Patimo, nije lako. Teško mi je rastaviti se s mamom i tatom. Stariji su i njima je potrebna pomoć. Zapitam se, je li u redu to što radim. Ali, Isus me pozvao i Isus će dati mir svima nama“ zaključuje Antonija Caruso.
 

Da biste komentirali, prijavite se.