'Kupljena ti je karta, kreni za Brazil!' – Zbog djeteta u košari

Liječnici su joj rekli da neće moći zatrudnjeti zbog hepatitisa C i svoje ovisničke prošlosti. Usvojili su dijete koje su spasili iz zapaljene kolibe, potom još jedno koje je živjelo u javnoj kući. Onda je zatrudnjela. „Sad imam tri sina. I četvrti, prvi, je moj muž“ svjedoči hrabra hrvatska snaga u Brazilu, Šibenčanka Antonija Caruso rođ. Božina (36).
Autor: Ines Grbić Photo: Laudato utorak, 15. srpnja 2014. u 09:57

Ona i suprug Gioacchino (41), misionarski bračni par, brinu o 68 djece u kući za napuštenu djecu zajednice Cenacolo u Bahiji, osam puta većoj od Italije, jednoj od 26 država Brazila na njegovom sjeveroistoku. Svijet takvo mjesto naziva sirotištem, no Cenacolo to čini istinskim bogatištem.  

„Naše biološko dijete je veliki Božji dar. Liječnici su mi rekli da je mala mogućnost da zatrudnim zbog svega što sam činila u prošlosti. Otvorili smo srce dvojici dječaka. Prvo dijete koje smo prihvatili je Giussivan (4). Majka ga je ostavila u kolibi i zapalila je. Giussivan je gorio unutra. Ljudi nas zovu kad je takva poteškoća. Uspjeli smo ga izvući, bio je u jako kritičnom stanju. Imao je jedanaest mjeseci, šest kilograma. Nije imao snage dignuti ručicu. S dvanaest mjeseci djeca hodaju i govore prve riječi. On nije ništa govorio. Od prvog trenutka sam se zaljubila u tog dječaka. Puno vremena smo proveli s njim u bolnici. Sad je zdrav, ide u vrtić. Propričao je ove godine, uz volju Božju. Prvo što je rekao je mama i tata. Četiri godine, koliko je kod nas, nije pričao. Doživio je šok. Sad je veseo dječak. I previše živ. Ne prestaje pričati. Rekli smo Majci Elviri: 'Mi nemamo svoje djece, ima tu puno djece kojoj možemo biti majka i otac'. Elvira je rekla: 'Antonija, ne treba to doći od tebe. Neka to dođe od Boga. Ako od tebe dođe poziv da usvojiš dijete, nećeš ga uspjeti voljeti. Ako dođe od Boga, sve će biti u redu'. Neko vrijeme smo molili. Želja je porasla. Elvira je rekla: 'Krenite s usvojenjem'. U međuvremenu je u kuću s dvije godine starosti došao Islan (8). Živio je u javnoj kući s majkom i četrdeset žena koje su radile taj posao. Jednog dana je otišla i nestala. Ostavila ga je tamo. Žena odgovorna za javnu kuću nam ga je donijela: 'Napušten je, ne znamo gdje je otišla majka'. Čim sam ga vidjela, osjetila sam ga i rodila mi se majčinska ljubav. Rekla sam suprugu, 'Nama je Isus poslao njega i mi ćemo ga prihvatiti kao sina'. Nismo pričali o tome, a istovremeno smo isto osjećali i rekli da je to došlo od Boga. Kad smo s njim počeli proces usvojenja, ostala sam trudna. Dobili smo Danijela (2). Danijel i Jossivan su rođeni istog datuma, 29. svibnja“ kaže Antonija, u misiji Cenacola u Brazilu osam godina, a njen suprug petnaest godina. Jedini su bračni par i obitelj koja brine o djeci u tom sirotištu, s petnaest mladih suradnika, bivših ovisnika, koji su nastavili živjeti u zajednici i služiti ljudima.

Cenacolova Petica u Brazilu

Kuća u kojoj je podjednaki broj djevojčica i dječaka, po trideset i pet, zove se 'Naša Gospa Pomoćnica'. Zbog brazilskog zakona za takvu ustanovu, u Brazilu se zovu 'Asocijacija San Lorenzo', a ne Cenacolo, koji u Bahiji ima dvije kuće. U drugoj kući, udaljenoj 45 minuta od Carusovih, žive redovnice s osmero djece. Cenacolo u San Paolu ima jednu kuću za djecu, a drugu za ovisnike, sveukupno pet kuća u Brazilu. Prije trideset godina, pok. časna sestra Dolores je upoznala Majku Elviru u Italiji. Vidjela je potrebu djece u Brazilu, podarila im tu kuću, nekad franjevački samostan i zamolila je da pošalje misionare. Djevojčice i dječaci žive odvojeno. Neka djeca su silovana pa imaju strahove. Gradonačelnik im je omogućio autobus s kojim idu u školu u 6,30 sati, a vraćaju se u podne. „Nije lako. Odgovorni smo za 68 života djece. Neka djeca i pobjegnu od nas. Kažu 'Teto, ne želim tu biti. Nekad trčimo za nekima. Nitko ne smije trajno napustiti kuću dok sud ne odredi gdje dijete ide“ kaže Antonija. Dolazak djece u kuću pod nadzorom je brazilskih službi i sve se odvija u okvirima socijalne skrbi. Državne institucije su im zahvalne za taj rad s djecom u najvećoj potrebi.

Žene ne abortiraju, ali napuštaju djecu

„Oko nas ima puno nasilja. Provaljuju u kuće i puno kradu. Nama su jednom uzeli kosilice. No toliko godina smo tamo i već nam vjeruju, pa im je žao. Vide da se trudimo oko djece. Kažu nam 'Vi iz Italije, pa dolazite pomagati u Brazil'. Poštuju nas. Imamo djecu do 21 godine starosti. Uzimamo djecu svaki dan, nemamo određeno vrijeme i dan kad ih primimo. Sve ide preko suda i socijalnih radnika, svatko ima rodni list i dokumente. Naša misija je malo naselje, s desetak kuća. U svakoj kući su dvije tete i u jednoj dva mladića, sa sedam djece, razvrstana po godištu. Sva su pretežno napuštena. Imaju roditelje, ali roditelji nemaju mogućnosti da ih prehrane, školuju. Djeca lutaju po ulicama i prose. Socijalni radnici kažu roditeljima više puta da se pobrinu za djecu. Ako ništa ne učine, uzmu ih i dovode kod nas. Djeca dolaze tužna, teško im je. Imamo i novorođenčadi. Majka rodi u rodilištu, izađe iz rodilišta i baci dijete u smeće. U Brazilu je pozitivno što žene rađaju. Napuštaju djecu, ali ne abortiraju. Dadu život! Jer imaju nadu da će ih netko naći. Ostave ih pred vratima nečije kuće, u košarici, dovedu ih kod nas. Dođe nam i do šestero braće i sestara, od dvije do osam godina. Žive 24 sata s nama. Idu u školu, s njima pišemo zadaće, peremo ih, hranimo. Jedan noću uči, drugi noću piše, spava. Puno puta je teško. Misija ima žrtve i teškoće, ali mi imamo vjeru u Boga. Svi mi misionari tamo, ujutro u pet smo na nogama i svi smo na koljenima u kapeli, prije nego počne naš dan s djecom. Majka Elvira nam je ponudila tu snagu. Koja nije tjelesna, nego duhovna snaga da možemo pomoći djeci i biti im na raspolaganju. Učimo ih vjeri, mole. Ta djeca nikad ništa nisu vidjeli. Imamo jedan bicikl na 68 djece. Svakih petnaest minuta se izmjenjuju u vožnji – 'Aj sad malo ti, aj sad malo ti'. Ali to je njihova sreća. Da imamo puno, bilo bi svađe. Imamo jednu i svi su u miru. Elvira kaže: 'Ako im date svaki dan jesti pizzu, jednom kad se vrate kućama, oni će patiti tri puta više. Jer neće imati pizzu svaki dan'.

'Mi nemamo mamu i tatu, hoćete nam pomoći?'

Damo im potrebno, najosnovnije, hranu, odjeću. Ali njihova najosnovnija potreba je to što nas osjećaju. Zovu nas teta i tetak, zio i zia. U školi ih djeca nekad provociraju, 'Mi imamo mamu i tatu, vi nemate'. Oni kažu, 'Mi imamo mamu i tatu. Imamo puno teta koje nas čuvaju'. To dira naše srce. Jer vidimo da se sav taj posao i trud koji dajemo isplati. Djeca su nas prihvatila kao obitelj. Neki navrše 18 godina i ne žele otići. Netko se želi školovati pa im pomognemo. Jedna djevojka polazi studij za medicinske sestre. Jedna je završila fakultet psihologije. Puno mladića želi izaći i raditi. Nađemo im posao, po trgovinama. Navečer spavaju kod nas. Damo im budućnost! Kažu 'Teto, mi nemamo mamu i tatu, nemamo gdje ići, hoćete nam pomoći'. Pokušavamo dati budućnost toj djeci, da ne misle da su nitko, da nemaju nikoga. Imaju sigurnost u nas. Prije nego smo otišli u Hrvatsku, pitali su, 'Teto, jel' ti nosiš sav namještaj iz kuće?'. Kažem, 'Ma ne, ja se vraćam'. 'Jesi sigurna, teto, da ćeš se vratiti?'. Naviknu se na nas. Nekada sud dodijeli da dijete ide u drugu ustanovu. Nama je teško pustiti dijete koje ostane osam godina, i mora otići. No znamo da to nisu naša djeca, nego sinovi Božji i moramo im dati slobodu da žive. Elvira kaže, 'Nemojte ići tamo i glumiti Europejce, bogatune. Idite i pokušajte da se zaljube u Boga'. To je jedan od najvećih darova koji im možemo dati – da postanu katolici. Elvira kaže, 'Nitko nije napušten. Svi imamo jednu majku na nebu. To je naša Gospa'. I ta Majka će misliti za svakoga od nas i svu tu djecu. Puno puta gledam u oči moje majke i pitam se jel' moguće da je mogla sve preživjeti. Bilo je puno križeva. Pitam 'Mama, odakle ti sva ta snaga?'. 'Pa od Boga', kaže. Ima veliku snagu jer je uvijek vjerovala i molila. To je dalo i meni veliku snagu da promijenim život i da me se ne treba više sramiti. Nego da se ponosi sa mnom, mojim životom i budućnošću“ kaže Antonija.

Kapela je tu, ako želiš doći…

U misiji tjedno imaju misu srijedom, petkom i nedjeljom, iz župe dolaze svećenici, pripreme ih za blagdane, ispovijed. Službeni jezik je portugalski, na kojem se odvija misa, molitva, razmatra Riječ Božja, uči nastava. U misiji su četiri Hrvatice pa pričaju i hrvatski. Sva djeca pričaju talijanski, jezik Cenacola. 'Svi nauče talijanski i poneku riječ hrvatski, ako ih ja naučim. Imamo koliko nam treba. Kažu, Što ste vi bogati Talijani došli nama služiti? Za njih su bijelci ljudi koji imaju novaca. Elvira kaže, 'Ako idete tamo, trebate biti misionari. Siromašni u duhu i u puno stvari. To je vaša žrtva, vi ste odabrali taj život'. Ako kažete Bogu 'Da', mi smo uspjeli privući puno ljudi u Katoličku Crkvu. Vjenčalo se puno parova koji nisu bili vjenčani, krstilo se puno djece. Ima puno protestanata, pravoslavnih, baptista, Jehovih svjedoka. Mnogi vjeruju u crne mise. Naša djeca dođu iz svih tih zajednica. Mi ih ne silimo na vjeru. Kažemo im, 'Kapela je tu. Ako želiš doći…' S djecom koja ne žele ući u kapelu, ostane teta i nešto radi. Djeca trebaju sama prihvatiti vjeru. Svi moramo najprije otvoriti srce Bogu. Pa onda vidjeti da je Bog stvarno dobar i radi velika čudesa. Djeci ponudimo vjeru, pa tko je prihvati. U kapeli dijete ustane i kaže 'Želim pitati oprost, jer sam se posvađao s prijateljem, jer sam ga istukao, ako nešto ukradu, naučili su krasti'. Učimo ih vrijednome za život. Vidjeli su majku koja svaki dan dovodi u kuću drugog muškarca. Sve to iz prošlosti trebamo preobraziti u dobro. Učimo ih da ne mrze roditelje nego da ih vole i mole za njih. Ako su umrli, kažemo im da imaju anđela na nebu koji ih čuva. Majka Elvira nam šalje kateheze. Kaže, Slušajte, slušajte. Svako jutro imamo njene kateheze da bismo se mogli napajati duhovno i da pomognemo djeci. Griješimo i mi, puno puta je teško imati strpljenja. Nije lako, djeca nam znaju reći 'Ti nisi moj otac i majka, što hoćeš od mene?'. Pogotovo adolescenti s 15 godina. Onda se sjetim sebe pa kažem 'He, Antonija, ti si bila još gora'. I to mi pomogne. Moja prošlost mi pomogne. Svoju prošlost koristim u nešto dobro i za nekoga“.
 

Da biste komentirali, prijavite se.