Redovnik, čovjek Božje sutrašnjice, već danas

Stojim pred ogledalom. Gledam čovjeka nasuprot sebe. Oči mi otkrivaju da mi je taj čovjek poznat, ali da ga ipak ne poznajem. Pokušavam zaviriti u njegovu nutrinu. Vidim da mi nešto skriva, ali da je voljan otkriti mi svoju tajnu. I napokon, poznati neznanac reče razgovijetno i odlučno: To sam ja!
Autor: dominikanci.hr/fr. Ivan Gavranović, OP/Laudato Photo: dominikanci.hr četvrtak, 02. veljače 2017. u 12:15

Bajke su priče koje čovjeka uvode u svijet mašte gdje se događaju čuda. No, ovo nije bajka. Priča je to koja proizlazi iz vlastitog iskustva. U njoj je jednako uočljiva tuga i nada. Tuga, stoga jer ne poznavati sebe znači nesposobnost prodiranja u bit bivovanja vlastite osobnosti. Nasuprot tuzi, nada se izdiže poput jarbola s kojeg mornar nazire kopno u daljini, spasonosno kopno, svoga bližnjega koji je putokaz do Puta, konačne Istine i naposljetku Života kao posljedica prvih dviju. Prepoznati sebe u Njemu konačni je cilj ljudskog hoda.
 
Kada je riječ o redovništvu, tada je na redovniku da postane svjestan svoje uloge. Uloga redovnika u životu Crkve je da Krist bude njegov identitet, da pod Kristovim stijegom korača i na koncu, da bude Kristov u potpunosti. Krenuti za Njim znači upustiti se u avanturu ludosti križa. Križ nije popularan u današnjem mentalitetu. Stoga, redovnik nije više pozvan biti samo svijeća u tmini ovoga svijeta, već sunce po uzoru na mlado Sunce s visine (Lk 1, 78) kako bi mogao obasjati svaki kutak tmurnih i hladnih međuljudskih odnosa i odnosa čovjeka s Bogom.
 
Svaki redovnik ide prema vertikali i horizontali koje dobivaju smisao jedino u osobi Isusa Krista. U križu je snaga, a u snazi je spas. In crucem salus et vis est! Nadalje, biti redovnik znači biti Kristovo oruđe bezuvjetno. Povlašteni je to stalež. Crkva treba redovnike, prave redovnike, svete redovnike. II. vatikanski koncil čezne i vapi da redovnici budu skrbno pozorni da Crkva putem njih i vjernicima i nevjernicima iz dana u dan bolje pokazuje Krista, dok na gori razmatra ili mnoštvu kraljevstvo Božje naviješta, dok bolesne i ranjene ozdravlja, a grješnike na bolji život obraća, ili dok djecu blagoslivlje i svima čini dobro, uvijek poslušni volji Oca koji ih je poslao. (LG 46) To je idealna realnost, odnosno teška zadaća za svakog redovnika, ali jedini način da svoju svrhu redovništva, usklađenu s Kristom, ispuni.
 
Redovnički život podrazumijeva zajedništvo u kojem uvijek postoje lijepi i oni manje lijepi trenutci, ali koji uvijek moraju rezultirati uzajamnom ljubavi i bratskim oproštenjem. Dakle, nesuglasice ne smiju nikako biti preprjeke za redovnike. Naprotiv, nesuglasice i nepravilni izrodi trebaju biti još veći poticaj za zauzetije i revnije vršenje redovničkog života. No, jedno je bitno: zlo nikako ne opravdava zlo; manje zlo da se izbjegne veće zlo nije nikako moralni postupak. Svaki teški trenutak, svaka patnja, svaka napast, svaki ukor za redovnika je Veliki petak, ali u kojem nije sam.
 
U tim trenutcima na redovniku je da vjeruj u Kristovo sutra. Već se s križa nazire uskrsno jutro. Nadalje, najgore se upuštati u ogovaranje koje je otrov na dvosjeklom maču: prlja dušu i kvari ugled osobe. To je jako česta pojava u samostanima. Lakše je govoriti o slabostima braće nego li o njihovim plemenitim podvizima. To je nekako u ljudima, poput obrambenog mehanizma. Udruživati se u klanove također je pogibeljna situacija. Ukoliko se ne može živjeti zajedništvo kao jedno tijelo (usp. 1 Kor 12, 12) s braćom, koliko li će teže biti živjeti zajedništvo u Kristu i s Kristom. Jer kod Krista čekaju ista ona braća koju se marginiziralo i odbacilo jer ne pripadaju klanu. Krist je glava tijela (Kol, 1, 18) i ne može se odbacivati i zanemarivati ostale udove iz osobnih razloga ili razloga jednog djela. Redovnik je čovjek koji mora biti siguran u Božje sutra već danas, a znajući da je bilo i jučer!


 

Da biste komentirali, prijavite se.