Za cimera biram beskućnika - II. dio

„Više puta smo iskusili Božju providnost, da smo u Njegovim rukama. Svaki puta kada imamo novi projekt, stigne novac, stignu volonteri i Bog daje! To ne znači da nije teško. Kao da Gospodin prostre crveni tepih i kaže: „Hajde, malo stado! Samo naprijed!“ i onda idemo naprijed, činimo što možemo.“
Autor: Ivana Šimunić/Laudato Photo: Ombeline Tamboise četvrtak, 17. listopada 2013. u 08:55

Étienne Villemain i Martin Choutet začetnici ideje o zajedničkom životu s čovjekom s ulice, u drugom dijelu razgovora, govore o volonterima, ljudima s dobro uređenim životima koji se odlučuju na suživot s bivšim beskućnicima te svjedoče o promjenama u svom životu.
 
„Više puta smo iskusili Božju providnost, da smo u Njegovim rukama. Svaki puta kada imamo novi projekt, stigne novac, stignu volonteri i Bog daje! To ne znači da nije teško. Kao da Gospodin prostre crveni tepih i kaže: „Hajde, malo stado! Samo naprijed!“ i onda idemo naprijed, činimo što možemo.“

Pokušavamo graditi mostove između ljudi koji imaju sve i onih koji nemaju ništa

Tko su ljudi koji dijele suživot s bivšim beskućnicima?

Étienne Villemain: Jean Vanier je jednom govorio o cesti, desno su bili bogati, a lijevo siromašni. Tragedija je bila da nitko nije prelazio cestu ... Ono što pokušavamo skromno činiti je omogućiti osobama koje imaju sredstava da provode vrijeme s osobama koje su siromašne, i to u obliku nedjeljnih ručkova ili jednostavno zajedničkog stanovanja. Kroz zajednički život pokušavamo graditi mostove između ljudi koji imaju sve i onih koji nemaju ništa.

Martin Choutet: Dolaze različite osobe: ljudi koji nemaju apsolutno ništa, doseljenici, ilegalni doseljenici, ljudi bez ikakvih primanja, ljudi bez stalnog boravka, ljudi s jako malim primanjima, minimalcem, ljudi kojima je teško krpati kraj s krajem, ljudi koji imaju malo više novaca, ljudi iz kvarta koji dolaze samo radi druženja s ljudima ili ljudi, kako je rekao Étienne, koji uopće nemaju novčanih problema, ali se odlučuju odreći obiteljskog ručka kako bi jednostavno došli dijeliti ručak. Kao što kaže Evanđelje, kad pripremate ručak nemojte pozvati samo prijatelje. Pozovite siromašne i bit ćete blagoslovljeni. To je istina, blagoslovljeni smo radošću koju međusobno dijelimo.

Ideja je da ljudi budu pomiješani: jedan volonter i jedna osoba s ulice

Koliko ljudi možete primiti?

Martin Choutet: Na ručak dolazi tko želi. U jednom trenutku je bilo previše ljudi te smo morali postaviti granicu i počeli smo dijeliti pozivnice. Ali naš cilj nije pod svaku cijenu ispuniti određeni broj.

Étienne Villemain: Međutim, vezano uz stanovanje gledamo da bude otprilike jedna osoba s ulice i jedan volonter. Ponekad, ovisno o stanu, ima više ljudi s ulice. Uglavnom, naša je ideja da ljudi budu pomiješani: jedan volonter i jedna osoba s ulice.

Iz osamljenosti izoliranog smještaja u malu kućnu zajednicu

Zbog kojih se razloga ljudi s dobro uređenim životom odlučuju živjeti na takav  način?

Étienne Villemain: Ljudi dolaze jer imaju želju slijediti Isusa i upravo takve tražimo i primamo. Oni su naučili puno lijepih stvari u Crkvi, vole Evanđelje, ali ne znaju kako to konkretno provesti u djelo. Pružamo im način. Jednostavno ih pitamo: „Hoćeš li doći živjeti s nama?“ Vide mnogo sretnih ljudi koji žive na takav način i koji dolaze kod nas na različite aktivnosti te se pitaju: „Zašto ne bih i ja? Mogao bih i ja tako činiti dobro oko sebe.“  

Martin Choutet: Živimo u društvu koje je prilično individualističko, koje je ponekad grubo ili nasilno. Ljudi imaju potrebu naći mirno ozračje gdje se mogu sresti u malim kućnim zajednicama. Vjerujem da će takav pojam zajednice ponovno postati aktualan jer to odgovara današnjim potrebama. Ima ljudi koji promišljaju: „Rado bih živio s drugima; prema tome, zašto ne iskusiti život s isključenima, zašto živjeti samo s prijateljima iz mog društva?“ Tom odlukom maknuli bismo ih iz osamljenosti izoliranog smještaja i domova sadašnjeg sustava zbrinjavanja, te im time omogućili pristup njima nedostižnom načinu života. To je na tragu izbora s kime ručati; ne samo s bliskima, već i s onima koji su sami i nemaju mogućnost.

Bitna je prisutnost obitelji

Volonteri su samci ili...?

Martin Choutet: Osobe koje žive u stanovima su samci, ali također tu su i obitelji koje nam daju potporu, uključene su u projekt i žive u blizini stanova.

Étienne Villemain: Ideja je da muškarci i žene žive odvojeno. Prisutnost obitelji nam je dragocjena. Često imamo stan za muškarce, za žene i za obitelj. Držimo da je prisutnost obitelji bitna. Takav način života nikako se ne može usporediti sa socijalnim centrom. Ako različiti ljudi dijele zajednički život, to je prilika za stvaranje normalnog života. Obitelj s djecom omogućava da zajednički život ne dijele isključivo ljudi u poteškoćama, ili isključivo samci. Kako možemo pomoći ljudima koji žele imati normalan život ako ih stavimo u socijalne centre gdje će biti samo sa slomljenim ljudima – iz iste sredine, s ljudima koji imaju probleme s alkoholom, koji su sličnih pogleda? Ideja je: unajmiti stan, živjeti normalan život sa svakidašnjim obavezama i kućanskim poslovima. Dakle, sasvim običan život.

Dobrohotnost, otvorenost te međusobna briga i pažnja

Koja je njihova uloga?

Martin Choutet: Prva uloga volontera je dobrohotnost, otvorenost te međusobna briga i pažnja. Cilj je živjeti tu zamisao koja se temelji na gradnji dobrohotnih, prijateljskih i bratskih odnosa. Kako bismo to živjeli, volonteri se posebno obvezuju na zajednički molitveni život. Zajedno mole svako jutro. Naglasak stavljamo na jednostavnost. To je ono o čemu je govorio Étienne kad je rekao da jako skromno pokušavamo. To je zaista pokušaj. Zajednički život nije jednostavan. Sudaramo se stalno s vlastitim ograničenostima, vlastitom sebičnošću, tuđim poteškoćama. To ne sliči na gotov model savršenog zajedničkog života. To je stalno učenje. Zanimljivo je učiti živjeti zajedno, svladavati poteškoće s kojima se suočavamo, veseliti se lijepim stvarima i susretima koji su plod tog suživota.

Étienne Villemain: Prisiljeni smo učiti praštati. To je ono što je važno. I to je dobro. To je slično onome što se događa u obitelji; učinimo neku glupost, nismo ljubazni prema nekome, molimo za oproštenje i nastavljamo dalje s ponovnim izborom te osobe. Ponovno učinimo glupost i ponovno molimo za oproštenje i pokušavamo ustrajati u tom prijateljstvu koje se gradi.

Sve više i više volim Gospodina, i cimere također

Kako se vaš život promijenio od te odluke?

Martin Choutet: Za mene je ta odluka značila rast u predanju, neka vrsta povjerenja, prihvaćanje činjenice da ne mogu potpuno svladati određene stvari. Morao sam pustiti predodžbe o drugima: on mora biti ovakav ili onakav, ja moram biti takav. Iskustvo zajedničkog života potiče nas da pomalo zanemarimo velika pravila, i da se više vježbamo u vjernosti, prihvaćajući sebe i drugoga onakav kakav je. Potiče nas da pokušamo biti strpljivi sa sobom i s drugima, da se divimo Gospodinu koji nas blagoslivlja usprkos našim slabostima i grijesima. Brzo možemo izgubiti nadu i ne htjeti početi jer uvijek nađemo dobre razloge da ne djelujemo. Sami smo preslabi, ali ako ujedinimo naše talente i gledamo prema Gospodinu, vidjet ćemo kako nas blagoslivlja i kako nam malo-pomalo sve daje. Primjer je nedjeljni ručak. Taj naš nedjeljni ručak je uvijek bio oskudan. Počeli smo nekako bojažljivo, no da smo previše čekali, nikad ne bismo započeli. Krenuli smo misleći da ćemo samo pripremati jelo iz limenki, ali u biti imali smo odlične kuhare koji su došli kuhati i kojima su ljudi s ulice pomagali, dolazeći pripremati obrok za druge. Bilo je to izuzetno svjedočanstvo ljudi koji nemaju stalni smještaj, ali koji usprkos tome služe drugima. To je ljubav na djelu.

Étienne Villemain: Slažem se s Martinom. Dodao bih još nešto: siromašni smo, ali Crkva je stručnjak u ljudskosti. I budući da Crkva od početka ima povjerenje u nas, povjerava nam tu zadaću i poziva da i mi budemo takvi stručnjaci. Mi smo samo nedostojni sluge, činimo što smo dužni činiti i vidimo stvari koje nas nadvisuju i koje nam ne pripadaju. Ono što vidimo nije naše, to je stvarno Božje djelo. Primjećujemo da smo uistinu i stalno blagoslovljeni od Boga, da nam Bog stvarno daje u izobilju. Jako volimo ovaj dio iz Evanđelja: „Promotrite gavrane! Ne siju niti žanju, nemaju spremišta ni žitnice, pa ipak ih Bog hrani. Koliko li ste vi vredniji od ptica!“ (Lk 12: 24) Više puta smo iskusili Božju providnost, da smo u Njegovim rukama. Svaki puta kada imamo novi projekt, stigne novac, stignu volonteri i Bog daje! To ne znači da nije teško. Kao da Gospodin prostre crveni tepih i kaže: „Hajde, malo stado! Samo naprijed!“ i onda idemo naprijed, činimo što možemo.

Mislim da se moj život promijenio. Sve više i više volim Gospodina, i cimere također.  Sve više i više uočavam svoju krhkost i samo mogu reći: Gospodine, baš sam nesposoban, ali uz Tvoju milost sve je moguće.

Da biste komentirali, prijavite se.