Za cimera biram beskućnika - III. dio

Prije sedam godina profesionalci Étienne Villemain i Martin Choutet za svoje cimere izabrali su trojicu bivših beskućnika. U trećem dijelu razgovora opisuju bratske odnose s cimerima, govore o napredovanju u zajedničkom životu te poručuju: „Zbilja je siromaštvo, ali zbilja je također i bogatstvo svake osobe.“
Autor: Ivana Šimunić/Laudato Photo: Ombeline Tamboise četvrtak, 24. listopada 2013. u 17:54

Suživot s bivšim beskućnicima zasigurno je prepun neobičnih situacija. Biste li mogli izdvojiti detalj?

Étienne Villemain: Pozvao sam svoje roditelje na večeru. Bio je to njihov prvi susret s mojim novim načinom života. Moj cimer Rabbah tijekom večere stalno se obraćao mojim roditeljima: „Oče, hoćeš li još malo? Majko, hoćeš li vode?“ te malo kasnije, „Oče, hoćeš li kruh?“. Nije prestajao govoriti: „Oče, majko“. Odjednom se okrenuo prema mom ocu i upitao: „Znaš li zašto te zovem ocem?“ te prema mojoj majci i pitao: „Majko, znaš li zašto te zovem majkom?“ Nakon što su ga moji roditelji upitali zašto to govori, okrenuo se prema meni i rekao: „Jer je on za mene brat.“

Gospodin nas je pripremao s puno tankoćutnosti

Možete li usporediti vaš život prije i nakon odluke da unajmite stan s ljudima s ulice?

Étienne Villemain: Da, moguće je razlikovati život prije i poslije, no postoji i kontinuitet. Gospodin nas je pripremao s puno tankoćutnosti. Koračamo od milosti do milosti, od radosti do radosti, od zadivljenosti do zadivljenosti. Istina je da ima i teških trenutaka, kada se nešto mora pustiti, kada je potrebno obratiti se. Ponekad je to teško jer smo narod tvrde šije. Bog nas blagoslivlja i kaže: „Nemoj se brinuti, to tebi ne pripada, ti si u mojim rukama. Ponekad smo potpuno istrošeni, potišteni, no Gospodin kaže: „Privio sam te uz svoje srce, prestani se brinuti, ti si moj.“ I to je to.  

Martin Choutet: Ponajprije bih govorio o radosti, pokušaju napredovanja u zajedničkom životu. Koliko krhak bio hod, koliko kompliciran bio put, kolike god bile poteškoće, ne bih dao svoje mjesto ni za što na cijelom svijetu jer volim baš taj put sa svim poteškoćama i krhkostima. Više volim, redovito padajući, biti na tom putu, nego li birati drugi.

Što trenutno radite? Još uvijek ste novinar tjednika „Famille chrétienne“?

Étienne Villemain: Ne, davno sam ostavio posao. Radim u udruzi Lazar kako bih i dalje vodio projekt osnivanja domova izvan Pariza, po cijeloj Francuskoj. Nisam više tamo stanar, oženio sam se prije godinu dana. Čekamo bebu i sa svojom ženom razmišljam o mogućnosti povratka, no ovog puta kao obitelj.

Martin Choutet: A ja radim u istom području kao koordinator u drugoj udruzi. Bavim se više administrativnim poslovima. Zaposlen sam na pola radnog vremena, a to mi ostavlja prostora za udrugu Lazar.

Recept je jednostavan: pronađemo smještaj i gradimo zajednički život

Kakva su vaša iskustva? Što je temeljno za vaše djelovanje?

Martin Choutet: Bez puno razmišljanja bih rekao: jednostavnost. Ponekad nam se čini kako je teško, nejasno, ne znamo što činiti, kako pomoći osobi bez doma. Mogli bismo gomilati planove, ali u udruzi je sve sasvim jednostavno. Imamo sasvim jednostavno rješenje: živeći zajedno, učimo prepoznati svoju braću. Riječ je o učenju, vidimo ograničenosti i sve ostalo, no recept je jednostavan: pronađemo smještaj i gradimo zajednički život.

Étienne Villemain: Da, to je jednostavnost: živjeti zajedno i pokušati živjeti Evanđelje. Pokušavamo! Ne uspijemo uvijek, ali pokušavamo!

Gdje nalazite nadahnuće za tu djelotvornu ljubav?

Étienne Villemain: U molitvi, klanjanju, ali također i u ljubavi koja potiče na ljubav. Ponekad učinimo djelo ljubavi, no kad vidimo kako su mnogi oko nas velikodušniji i daju ljubav bez mjere, potaknuti smo da i mi želimo isto. Dakle, bilo kritika, bilo ohrabrenje, potiče nas na rast.

Martin Choutet: Slažem se. Za mene je nadahnuće Evanđelje.

Ekonomsko siromaštvo ne znači i siromaštvo međuljudskih odnosa

I na kraju razgovora, što biste rekli tko je siromah?

Étienne Villemain: Svi mi. Ti, ja, svatko od nas. Svi smo siromašni. Ne licu beskućnika možda se to može jasnije uočiti jer mu nedostaje jedan zub ili odaje dojam alkoholičara. Ali ja, s maskom malog buržuja, mogu skrivati svoje pravo lice. Ono što je lijepo u našem suživotu je činjenica da nema maski. Kroz život s cimerima malo po malo naše maske padaju. I vidimo kako smo isti. Nismo bolji od njih, samo smo drugačiji. Kao i oni i mi smo bez kompasa: krhki smo, nespretni, nesposobni za ljubav. No, ne trebamo se tako gledati.  Ono što je bitno je ne zaboraviti da smo voljeni, okrenuti se prema Isusu i reći: „Gospodine, Ti si gospodar naših života“. Činjenica da nekome nedostaje zub, ili da sam ja dezorijentiran, ili da se ljutim i trpim zbog toga, ili da drugi trpi, je nebitno. Važno je da smo ljubljeni, da smo u Božjim rukama i da napredujemo s povjerenjem prema Njemu. Ne smijemo ka zlu, već prema dobru.

Martin Choutet: Da nastavim, svaki čovjek je također bogat. Istovremeno smo siromašni i bogati. Nitko nije toliko siromašan da nema svoje dostojanstvo, da ne zaslužuje biti ljubljen i izraziti svoje talente. U našoj grupi ima mnoštvo ljudi s različitim talentima. Ekonomsko siromaštvo ne znači i siromaštvo međuljudskih odnosa. Često vidimo osobe koje imaju poteškoće sa smještajem, sa osamljenošću, ali uočavamo također da imaju riznicu ljudskih kvaliteta. Zbilja je siromaštvo, ali zbilja je također i bogatstvo svake osobe.

Da biste komentirali, prijavite se.