Za cimera biram beskućnika - I. dio

Za mnoge začudna ideja: živjeti u zajedničkom stanu s čovjekom s ulice, dotada beskućnikom, za mlade profesionalce Étiennea Villemaina i Martina Chouteta je stvarnost. S njima smo razgovarali u svetištu Presvetog Srca Isusova, u Paray-le-Monialu, malom gradu Burgundije. Intervju donosimo u tri dijela.
Autor: Ivana Šimunić/Laudato Photo: Ombeline Tamboise srijeda, 09. listopada 2013. u 19:33
Jedan od pokretača, Étienne Villemain, u prvom dijelu razgovora, prisjeća se početaka i rođenja same ideje, opisuje zajednički život te predstavlja osobe koje se odlučuju živjeti zajedno.  

„Naš cilj je živjeti s ljudima, sasvim jednostavno zajedno živjeti i omogućiti ljudima da otkriju da su voljeni, da ih se može voljeti i da ih dragi Bog voli“

Ako izvučeš Majku Tereziju, stanovat ćeš s beskućnicima

Kako je sve počelo?

Prije sedam godina bio sam na duhovnoj obnovi, u jednom trenutku rekli su nam da u košari pokraj oltara izaberemo papirić na kojem je ime nekog sveca. Međutim, zapravo ne izabirete vi, nego vas izabire svetac. U tom trenutku nisam bio baš dobro raspoložen, ustao sam i u srce mi je došla riječ: ako izvučeš Majku Tereziju, stanovat ćeš zajedno s beskućnicima. Uzeo sam papirić i bilo je napisano „Majka Terezija“. Rekao sam samom sebi: „U redu, Gospodine, ako ti to želiš, živjet ću zajedno s beskućnicima“. Zatim sam se vratio u Pariz i preko jednog prijatelja upoznao Martina. Razgovarali smo i u pet minuta shvatili da smo imali istu ideju. Nekoliko dana kasnije smo Martin, još jedan dečko i ja te troje beskućnika koji su prije bili na ulici unajmili mali stan.

Kada je to bilo?

To je bilo 31. prosinca 2005. godine, a stan smo unajmili početkom siječnja 2006.

S kime ste odlučili osnovati udrugu?

U početku nije postojala udruga, nego smo samo zajedno unajmili stan. Tako smo živjeli dvije godine, a onda se javila želja da otvorimo još više takvih mjesta te smo uz pomoć pariške biskupije unajmili drugi stan i dalje se širili. Osnovali smo Udrugu za prijateljstvo (Association pour l'amitié, APA) što nam je omogućilo da primimo najprije šest, pa 24 osobe, a kasnije se taj broj popeo na 60. S istom idejom sam ja osnovao udrugu Lazar, ali za područje izvan Pariza.
 
Naš cilj je živjeti s ljudima

Koji je cilj udruge?


Jednostavno, cilj nije resocijalizacija. Resocijalizacija znači da uzmemo nekoga tko živi na ulici i kažemo mu da za tri ili šest mjeseci mora biti „takav i takav“. Dakle, primimo osobu i ne prihvaćamo je onakvu kakva ona je, već prema onome što će postati jer znamo da će postati netko drugi. To nije naš cilj. Mi ne radimo resocijalizaciju. Naš cilj je živjeti s ljudima, sasvim jednostavno zajedno živjeti i omogućiti ljudima da otkriju da su voljeni, da ih se može voljeti i da ih dragi Bog voli; naučiti voljeti jedni druge kao braću, kao što nam govori Evanđelje.

Kako ste izabrali prve cimere? Prema kojim kriterijima?

Na početku nam je župnik predložio da primimo jednog mladića. Martin je radio u Caritasu te je poznavao još dvije osobe. Organizirali smo se i počeli primati sve koji su nam se javljali. Malo-pomalo primili smo manji broj alkoholičara jer je ideja bila primiti sve u čitavoj njihovoj krhkosti i slabosti. No, s vremenom i iskustvom smo shvatili da nismo sposobni primati ljude koji su previše nasilni, koji imaju prevelike psihičke probleme te koji su previše ovisni o alkoholu.

Kako je organiziran vaš dan?

Jednostavno. Ujutro se budimo u 3.45, imamo dva sata misu, tri sata klanjanja, četiri sata krunice, dva sata... Ma ne, šalim se.
Obično se budimo u 7.30 ujutro: molimo 20 minuta časoslov, imamo 30 minuta klanjanja. I nakon toga nastavljamo sa svojim uobičajenim obvezama. Pokušavamo tako živjeti.

Svi volonteri se sastaju na jutarnjoj molitvi i nakon toga svatko ide na svoj posao

Svi radite?


Neki ponovno nađu posao, ali za nekog tko je bio deset godina na ulici nije lagano ponovno početi raditi i brzo uhvatiti ritam. Ali svakako, svi volonteri se sastaju na jutarnjoj molitvi i nakon toga svatko ide na svoj posao. Jednom tjedno, obično ponedjeljkom, sastajemo se ili u stanu muškaraca, ili u stanu žena, ili obitelji. To je vrijeme kada izmjenjujemo iskustva, pokušavamo govoriti o onome što nam je lijepo, što nam je teško, gdje Gospodin djeluje u našem životu. To zovemo tjedni susret kućne zajednice. To je za nas jako važno jer tada govorimo o onome što se događa, o onome što ne ide, pokušavamo govoriti. Upravo takvi trenutci sprečavaju napetosti i svađe. Često petkom navečer pozivamo sve one koji žele doći, a ponekad nedjeljom navečer imamo večeru samo za nas iz kuće. Inače, muškarci imaju svoj stan, žene imaju svoj, obitelji isto. Živimo odvojeno, a tijekom vikenda tražimo načine da provedemo više vremena zajedno.

Imate svakodnevno klanjanje?   

Da, svaki dan osim vikendom, imamo jutarnje klanjanje, uz biskupovo odobrenje. U svakoj kući imamo Presveti Sakrament.

Ljudima s ulice također predlažemo molitvu

Koje mjesto zauzima molitva?


Svi volonteri su pozvani moliti, a ljudima s ulice također predlažemo molitvu, no bez obaveze. Bilo bi nepravedno reći: „Ti nisi kršćanin. Ako postaneš kršćanin, ponudit ćemo ti smještaj.“ Molitva zauzima središnje mjesto jer ako primimo Isusa kroz molitvu, vidimo mala čudesa. Svjedoci smo lijepih stvari koje Gospodin čini jer On je taj koji liječi, a mi smo samo siromašni radnici u Njegovoj službi.

Kako dijelite troškove?

U Francuskoj osobe koje žive na ulici primaju pomoć od države (RSA) u iznosu oko 480 eura po osobi. Od tog iznosa tražimo od njih za smještaj i hranu 220 eura, dok volonteri u Parizu plaćaju 470 eura. Crkva nam je najmodavac, dakle njoj plaćamo smještaj, a ostatak novca nam ostaje za hranu tijekom cijelog mjeseca.  

Zajednički život nije lagan, ali je ujedno i radostan

Koje su prednosti i nedostatci zajedničkog života?

Prednost je to što se učimo mijenjati, no prije svega Gospodin je onaj koji nas mijenja. Učimo biti pažljivi prema drugima. Na početku mislimo da ćemo mi mijenjati druge, no s vremenom shvatimo da se mi mijenjamo. Pokušavamo sazrijevati, prihvatiti ljubav drugoga, opraštati jedni drugima, jednostavno učimo živjeti zajedno. Pokušavamo napredovati i primiti Isusa u naš život.
Ne znam što bih rekao za nedostatke. Teško je živjeti zajedno jer ponekad se ne slažemo, svađamo se, i moramo učiti praštati. Zajednički život nije lagan, ali je ujedno i radostan.

Poput obiteljskog života

Tko su volonteri koji žive sa osobama s ulice?

Najčešće su to mladi profesionalci koji imaju između 25 i 35 godina, ali mogu biti i stariji. To su ljudi dobre volje, koji govore da im se život svodi na onu: kuća – posao, posao – kuća, te bi željeli da njihov život ima dublji smisao, da bude u skladu s Evanđeljem.
Živeći s drugima primjećujemo da je život sve ljepši i ljepši jer se dajemo drugima. To je slično odnosu s djetetom. Dijete traži ljubav. Ono stvarno traži ljubav. Pritom mislimo da nismo sposobni dati toliko ljubavi, a isto je s ljudima s kojima živimo, oni traže ljubav. Što više ljubavi dajemo, više je imamo jer ta ljubav dolazi od Boga.
Nedavno smo proveli anketu među ljudima s kojima živimo, ljudima s ulice. Nakon što smo poslušali svaku osobu, primijetili smo da se jedna riječ stalno pojavljivala, riječ obitelj. Ljudi koji ovdje dolaze imaju osjećaj kao da su u obitelji. U Francuskoj većina ljudi koja je na ulici nema kontakt sa svojom obitelji od svoje šesnaeste godine. Život ovdje je poput obiteljskog života. Ponekad se svađamo, ali i praštamo jedni drugima. Slično kao i u obitelji, ne odabiremo jedni druge jer ne znamo tko će nam doći, ali nastavljamo živjeti zajedno. Stvaramo veze, jake veze, jače od prijateljstva, poput veza između braće i sestara.

Jeste li povezani s drugim udrugama, dobivate li podršku?

Da, povezani smo s brojnim udrugama i institucijama, pokušavamo biti partneri, ali od države ne primamo ni pomoć ni novac. Želimo ostati slobodni kako bismo živjeli svoju vjeru i dijelili ono što živimo. Ne želimo da nas zarobi administracija, pa da zbog toga ne vidimo ljude i zanemarimo suživot s njima.

Iz Pariza u druge gradove

Kako napreduje vaš projekt? Kakve projekte imate za budućnost?


Trenutno nas u Parizu ima oko 110 (55 osoba koje su bile na ulici i 55 volontera). Otvorili smo kuću u Nantesu s tridesetak osoba, također jednu i u Lyonu. Projekt, dakle, napreduje, razvija se korak po korak. Sve se mora razvijati prema Božjem srcu. Ako je sve po Božjem srcu, zadovoljni smo. Htjeli bismo razvijati projekt u drugim gradovima Francuske, nastaviti s organizacijom boravka, zajedničkih vikenda i duhovnih obnova.
Puno ljudi koji žive na ulicama nemaju priliku otkriti Gospodina te zbog toga organiziramo duhovne obnove poput ove u Paray le Monialu ili na nekom drugom mjestu. Tim projektom nastojimo tim ljudima dati priliku da otkriju Gospodina.
Tri su stvari koje pokušavamo ponuditi: smještaj za mali broj onih koje možemo primiti; kratki boravak na moru, planinarenje, trenutke odmora za ljude s ulice koji nam dolaze vikendom i predlažemo vjeru, ono najljepše što kao kršćani imamo.

Tko su ljudi s ulice koji dolaze živjeti s vama?

Dolaze vrlo različiti ljudi. Ne dolaze samo mlađi, ima ljudi različite dobi, npr. došla je jedna žena koja ima 84 godine. To su ljudi koji žele živjeti s drugim, koji prihvaćaju pravila: nema televizije, nema kanabisa, alkohola, droge i sličnih stvari. Svatko ima neki zadatak i svatko plaća najam te se jednom tjedno sastajemo da razgovaramo. Dakle, trebaju prihvatiti ta pravila.

Što se događa s onima koji odlaze?

Ljudi mogu ostati koliko žele. Ako nakon nekoliko godina nađu posao i stan, odlaze. No, imamo i druge koji se nažalost vraćaju na ulicu jer kod nas nisu zatvorenici. Slobodni su odlučiti kako žele živjeti. Mi ih u tome pokušavamo pratiti i pomoći u njihovom daljnjem životu.
 
Da biste komentirali, prijavite se.