Diktatura iz kutije

U vrijeme neoliberalnog kapitalizma u kojem rastu tržišni monopoli, a gdje zakon češće ide uz ruku korporacijama i proizvođačima nego potrošačima, mediji su postali sredstvo promidžbe kao i sudionici u nemilosrdnoj borbi za profitom. Napose kada se uzme u obzir da je jedna od posljedica ovakve politike privatizacija u kojoj su mnoge medijske kuće izgubile teleološki karakter potom i kredibilitet jer je uređivačke politike preuzeo vlasnik uređivajući ih sukladno svojim interesima.
Autor: Domagoj Matić/Laudato/M.P. Photo: alejoari.deviantart.com ponedjeljak, 30. ožujka 2015. u 15:17

Globalizacija i ubrzan životni ritam često ne ostavljaju dovoljno vremena za informiranje stoga su tu ulogu u potpunosti preuzeli privatni odnosno državni mediji. Imajući na umu sve prednosti i mogućnosti medija koje se svakodnevno povećavaju i unaprjeđuju, ne može se dovoljno naglasiti alarmantna potreba za kritičkim promišljanjem medijskog sadržaja.  Dvadeset i prvo stoljeće vrijeme je medijske invazije koja za zadaću ima redefiniranje društvenih struktura, normi, morala i društvenih uloga. Važno je znati da danas, s uznapredovalom globalizacijom, tehnologijom i ostalim modernizmima, vrijeme teče daleko brže nego prije pojave istih. Primjerice, između devetog, desetog i jedanaestog stoljeća i nema tako značajnih promjena. Govorimo o periodu od tri stoljeća. Dok s druge strane, između 1969. (nastanak interneta) i 2015. godine, govorimo o relativno kratkog vremenskom periodu, dogodili golemi zaokreti u svim područjima društvene sfere napose u svijetu tehnologije. Uzrok tome je upravo globalizacija. Svijet nikada nije bio povezaniji, informacije nikada nisu bile dostupnije, a čovjek nikada nije bio izmanipuliraniji.

Pošto su današnji  mediji privatno sredstvo oglašavanja elite i lobija koji ih na koncu i posjeduju, propaganda postaje uobičajena metoda oglašavanja. Stručnjaci tvrde da za potpuni preodgoj društva treba  oko 50 godina medijske lobotomije. Kako bih konkretizirao prethodno rečeno, osvrnut ću se na primjer propagandi od strane LGBT-a. LGBT zajednice su od tabua do svakodnevne teme evoluirale u manje od 40 godina. Imamo primjer referenduma o braku iz 2013. godine. Oni koji su definirali obitelj kao zajednicu muškarca i žene bili su prozivani fašistima i sotonama, dok su ovi drugi bili prikazivani kao borci za slobode, humanisti, filantropi itd. Retorika medijskih kuća bila je jasna i lako se moglo uvidjeti koji je poželjan model mišljenja i svjetonazora. Svi mediji bili su složni u linčovanju većine stanovnika Republike Hrvatske na korist manjine. Ovdje se također pojavljuje i moralni prijestup HRT-a kao nacionalne televizije koju plaćaju svi građani RH i koje je ta ista televizija vrijeđala. Ni Vlada RH nije ostala neutralna po pitanju istog referenduma. Tako je primjerice ministrica Vesna Pusić izjavila u informativnoj emisiji jedne privatne televizije kako bi definiranje braka isključivo kao zajednice muškarca i žene bio korak unatrag. Promatrajući svjetske medije i temu LGBT-a, vrlo jasno je uočljivo što postaje tabuom. Dakle, sama obitelj, ona naravna i jedina moguća postala je tabu tema, kao i sam pojam „normalne, prirodne obitelji“. Mnogi mladi su nastradali u tom medijskom pothvatu preodgoja, na koje se i najviše cilja obzirom na da su oni generacija koja preuzima štafetu. Nijedna serija ili film više ne može proći bez minimalno jednog simpatičnog i pozitivnog homoseksualca kojega svi obožavaju osim nazadnih konzervativnih dinosaura koji su posljedica umirućeg judeo-kršćanskog svjetonazora.

Ovdje se primarno radi o metafizičkoj krizi, a potom i o antropološkoj krizi dehumaniziranja čovjeka i pretvarajući ga u sredstvo političkih ciljeva. Autocenzura je svojevrsni pokazatelj snage i moći propagande, što je George Orwell tematizirao u svojim romanima kao i Aldous Huxley. Autocenzura predstavlja finalni krah ljudske slobode i predanosti propagandi. Najbolji primjer toga su bili sljedbenici komunističke partije kao i nacisti.

Nedostatak kritičnosti pojedinca upravo i jest ono što omogućava propagandu, a propaganda uništava kritičnost istovremeno. Stoga bi bilo potrebno, kako bi se umanjila moć propagande, u škole uvesti nešto poput „uvoda u kritičko mišljenje“ ili „malu školu filozofskog promišljanja“.
 

Da biste komentirali, prijavite se.