Ipak nije sve tako relativno, čak ni u relativizmu!

U posljednjim desetljećima mogli smo primijetiti mnoge promjene u našem društvu. Svjedoci smo redefiniranja čovjekova života, smisla i tradicije. Odmak od naravnog zakona vidljiv je upravo u neoliberalnim propagandama.
Autor: Domagoj Matić/Laudato Photo: www.wisegeek.com ponedjeljak, 09. ožujka 2015. u 17:38

Umjesto čovjeka koji je zadan, čija su bit i narav nepromjenjivi i njegova su bitna odrednica, imamo čovjeka koji se „oslobodio“ samoga sebe. U tom samooslobođenju čovjek se antropološki srozao na biće iracionalnoga karaktera čije htijenje mora biti zadovoljeno pod svaku cijenu. Ukoliko to htijenje ostane neostvareno čovjek se osjeća ne-slobodnim i sputavanim od strane društva.

O toleranciji kao tamničenju istine

Poljski filozof Ryszard Legutko pokazuje kako je relativizam ostvario i ostvaruje svoju vladavinu.(1) Ključnu ulogu pritom igra pojam tolerancije. Od podređene kreposti nastao je bojovni pojam za uspostavljanje „diktature relativizma“. Na ljestvici vrednota duha vremena tolerancija stoji na samom vrhu. Ranije se toleranciju smatralo poželjnom vrlinom jer je netolerancija vodila do nasilja. U svome spisu Rasprava o toleranciji, Voltaire brani toleranciju kao vrhunac morala, ali za razliku od današnjih relativista – istinu kao takvu nije smatrao represivnim pojmom.(2) Tolerancija se tako preobrazila u društveni program koji je trebao isključiti sve filozofije, religije i društvene norme koje tvrde da posjeduju istinu. Više se nije radilo o tomu da se nešto ne čini, naime da se ne tlači one koji misle drukčije, nego da se nešto čini odnosno da se čovjek bori za stvar slobode. To Legutko naziva „pozitivnom tolerancijom.“ On piše o postmodernim filozofima: oni misle „da mi možemo i trebamo iskorijeniti intelektualni temelj netolerancije i da smo to već počeli činiti (…) Istina kao takve je, neovisno o stupnju oholosti ili poniznosti s kojom je se obzdanjuje, odgovorna za netoleranciju.“ Svaka istina, dakle isključuje drugu. „Ako primjerice ustrajete u svojoj heteroseksualnosti, moglo bi vas se okriviti da time mislite kako je homoseksualnost objektivno pogrešna, a to bi opet značilo prigovor da okrnjujete dostojanstvo homoseksualaca i da, slijedom toga, potičete diskriminiranje tih ljudi. Slijedom toga, od istine vodi ravan put do progona.“(3) Postmodernisti zahtijevaju  da se napuste metafizika i svaka vrsta spoznaje koja se može izvesti iz istine. „Ovaj program oslobađanja znači uklanjanje filozofije kakva je postojala dvije i pol tisuće godina.“(4) S pojmom istine isključuju se i drugi pojmovi: bit, narav, dihotomija subjekt-objekt, um, dobro-zlo. „Richard Rorty to izriče ovako: demokracija ima prvenstvo nad filozofijom.“(5) Zamisao pozitivne tolerancije svakomu priznaje vlastito gledište, ali sadržava paradoksalni zahtjev da se sva druga gledišta moraju prihvatiti kao ravnopravna. Legutko to ilustrira ovako: „Da, ja sam kršćanin, ali ja sam, unatoč tomu, dobrohotno otvoren kada neki umjetnik mokri na raspelo.“(6) Ovakva teorija je naravno ludost i nije održiva bez političkih i medijskih propagadni.

„Cilj je homoliberalis, čija je prva i najvažnija lojalnost u javnosti i u privatnome životu poredak pluralnosti, a ne određena ispovijest vjere. Homoliberalis je jedino utjelovljenje čovječanstva koje može udovoljiti zahtjevima i uvjetima tolerancije. Izvorna je zasluga tolerancije bila u tomu da protestant nije bio prisiljen nijekati svoj protestantizam, da židov nije bio prisiljen nijekati svoje židovstvo. Sada se čini da možemo biti ubrojeni među tolerantne samo ako svi postanemo homoliberalis i u skladu s time promijenimo i svoj pogled na svijet, i to ne zbog toga što se taj pogled pokazao pogrešnim, nego zbog toga što ga se smatralo društveno i politički sablažnjivim. Kratko rečeno, tolerancija je program dubokosežnoga preodgajanja.“(7)

Neke od posljedica

Kakvim posljedicama vodi relativistička teorija postaje jasno kod Kelsena koji u liku Pilata vidi savršenog demokratu. To što je u Kristovom slučaju ubijen nevin čovjek, Kelsena ne brine. „Za nj ne postoji nikakva druga istina osim istine većine.“(8) Najvažnije bojište relativizma je ipak spolnost. Spolno ponašanje u životinja uređeno je nagonom koji ne dopušta nikakvu slobodu te zbog toga ne zahtijeva nikakav vrijednosni sud. Za razliku od životinje, čovjek može upravljati svojim nagonom. Svaka kultura ima norme ponašanja. Antropolog J. D. Unwin proveo je veliko znanstveno istraživanje u kojemu je proučavao odnos spolnosti i kulture.(9) 1930-te htio je provjeriti tezu Sigmunda Freuda po kojoj se kultura temeljila na „sublimaciji seksualnog nagona“. Istraživao je osamdeset „neciviliziranih društava“ i vrlo razvijene kulture Sumerana, Babilonaca, Rimljana, Engleza, Atenjana i Anglosasa kako bi shvatio razjasnio pitanje o tome kakav utjecaj imaju seksualne norme društva u odnosu na stupanj razvijenosti pojedine kulture. Istraživanje se može sažeti vrlo jednostavno: Što je seksualno ograničenje veće i razina kulture je viša, što je niže i kultura je niža. Unwin tvrdi: „To pravilo nema iznimaka. Kulture stupaju na pozornicu povijesti onda kada jako ograniče mogućnost zadovoljavanja nagona… U povijesnim analima nema nijednog društva koje je u nekom razdoblju imalo visoku društvenu energiju i istodobno nije bilo potpuno monogamno.“(10)

Položaj (naravne) obitelji

Povijest i antropologija nas uče da je obitelj zasnovana na monogamnome braku. Obitelj je skupina koja je vezivanjem proizašla iz supružnika koji su sjedinjeni brakom.(11) Obitelj je stoga institucija zasnovana na braku. Poput braka, obitelj je javna stvarnost, različita od svake stvarnosti svakoga od članova koji ju sačinjavaju. Upravo je zato obitelj subjekt kako prava, tako i posebne politike koja joj je posvećena. Kada tvrdimo da je obitelj naravna ustanova, time označujemo da političko društvo ne stvara obitelj i da obitelj nije kreacija pravnika. Ona je starija od političkog društva. Pozitivno pravo organizira prirodnu stvarnost obitelji, ali nije uzrok njezina postojanja.

Obitelji se tradicionalno pripisuju dvije svrhe: prokreativna, u okviru obitelji zasnovane na braku prenosi se život. Svojom kreativnom svrhom, obitelj društvu omogućuje trajnost. Sadašnje osporavanje prokreativnoga smisla obitelji za sobom povlači ne samo posljedice koje poznajemo na razini obitelji kao takve, nego dovodi u opasnost preživljavanje samoga društva. Odgoj primljen u obitelji početna je točka svakog odgoja i socijalizacije. Druga svrha jest ona unitivna: supružnici se sjedinjuju dugoročno i međusobno si iskazuju ljubav.

Povijest i antropologija isto tako pokazuju da je obitelj bila osporavana. Uobičajeni način osporavanja obitelji sastoji se u razdvajanju onoga što tradicionalno zovemo dvama ciljevima: prokreativni i unitivni. Platon je primjerice htio da Grad strogo nadzire broj stanovnika, kao i odgoj, epikurejci su razvili individualistički i hedonistički moral. Stoga je za Platona važna prokreacija, a za epikurejce užitak. Nešto bliže našem vremenu, obitelj je osporavao Leon Blum u svom djelu o braku, Dumariage., koje predstavlja veliku apologiju slobodno ljubavi. Totalitarni režimi 20. stoljeća također su željeli uništiti obitelj. Od samoga početka sovjetske revolucije uspostavljeno je zakonodavstvo koje cilja na uništenje obitelji. S obzirom da sovjetski režim nije uspio uspostaviti totalni kolektivizam, pokušao je obitelj podčiniti državnim interesima kako ih uređuje partija, i zaključio je da supružnici mogu viti razdvojeni ukoliko država to zatraži.(12) Ni nacizam nije ostao suzdržan. Njega je zanimalo da obitelj proizvodi „čistu“ djecu, te u dovoljnom broju za potrebe države. U oba slučaja, obitelj je u potpunosti podređena interesima države.

Nama kršćanima, obitelj posjeduje i dimenziju svetosti jer je odraz Svete obitelji: Marije, Josipa i Isusa. Relativizam stoga možemo zaključiti sa dvije tvrdnje:

1)    Relativizam je utopija u kojoj svatko mora odbaciti svoje stajalište kao istinito. Jer zastupati da su 1+1=2 i istovremeno slagati se da su 1+1= 3 je nelogično i neodrživo.

2)    Relativizam ipak nije relativan nego se radi o ideologiji koja poznaje pojam nepodobnih i etiketira ih (homofob, ksenofob, klerofašist itd.)

_________________________________________________________________________________
(1)    Legutko, Ryszard: The Trouble with Toleration, PartisanReview, vol. 61, n. 4, 1994.
(2)    Kuby. Gabriele: Nova ideologija seksualnosti: Izazovi i opasnosti gender revolucije, Verbum, Split, 2010.
(3)    Legutko, Ryszard: The Trouble with Toleration, PartisanReview, vol. 61, n. 4, 1994., str. 170.
(4)    Isto, str. 171.
(5)    Isto, str. 171.
(6)    Isto, str. 175.
(7)    Isto, str. 176.
(8)    Ratzinger, Joseph: O relativizmu i vrjednotama, Verbum, Split, 2009., str. 27.
(9)    Unwin, J. D., Sex andCulture, OxfordUniversityPress, 1934.
(10)  Isto, str. 369.
(11)  Schooyans, Michel: Skriveno lice UN-a, Split, 2006., str. 176.
(12)  Usp. Schooyans, Michel: Skriveno lice UN-a, Split, 2006.
















 




 




 

Da biste komentirali, prijavite se.