Postmodernistička zbrka ili gdje je nestao čovjek?

Postmoderna izaziva krizu humanističkih znanosti koje, udubljene u parcijalnosti, gube vrijednosti te se tako čini da na kraju samo podupiru opasni relativizam i krizu vrijednosti. Pod sumnjom uzroka čovjekova otuđenja danas nije više samo religija nego u prvom redu i znanje. Znanje naime, ne povećava pouzdanost čovjekove orijentacije već ga brzim zastarijevanjem umanjuje.
Autor: Domagoj Matić Photo: ovs-oas.org ponedjeljak, 23. ožujka 2015. u 13:03

Nakon vrlo burnih rasprava u francuskoj filozofiji, postmoderna unosi još veći nemir u poimanje čovjeka kao osobe. To je filozofija koja se zanima za površine. Dijalektika velikih subjekata moderne kulture: država, religija, partija, zamjenjuje se agnostikom malih subjekata (civilno društvo, manjine, društvene skupine).

Može se reći, kako je Koprek uvidio, „da se u filozofiji postmoderna dijeli na dva ogranka: neokonzervativni s idejnom putanjom koji potječe od Hiedeggera odnosno Nietzschea do J. Derridae kao destrukcija okcidentalne metafizike; a potom onaj anarhistički s idejnom putanjom J. Baudliarda i M. Foucaulta preko G. Vattima, M. Cacciaria i U. Ecca do R. Rortyja i P. Sloterdijka.“ Oba pravca imaju svoju temeljnu i idejnu podlogu u krizi racionalnosti i nihilizmu. Ključni pojam postmoderne tako postaje destrukcija odnosno dekonstrukcija.  Činjenica je da danas na mjesto religije nije stupila prosvijetljena, liberalna etika, već posvemašnji oportunizam. Za dobro i zlo više ne postoje opća mjerila-koja su već ranije uzdrmana prosvjetiteljstvom i empirizmom.  Tako imperativ filozofije – traganje za istinom, gubi značaj.

Postmodernistička groznica prošla je kroz čovjekovu svijest i savjest. Njezine posljedice oblikovale su novi model ljudskoga života. Oslobođenje je također pojava ovog procesa i bitan element feminističkih zahtjeva. Ipak najočitija je duhovna kriza prepoznatljiva u shvaćanju etike i morala. Govori se o relativiziranju trajnosti istine i stalnosti etičkih načela kako u privatnome tako i u društvenom životu. Takav čovjek ulazi u prostor u kojemu nitko nije spreman na apstraktno i teško razmišljanje. Takvo mišljenje postaje slabo i varljivo. Moral, etika i ljudsko dostojanstvo, Koprekovim riječima „stavljeni su pod giljotinu ciničnih, zapravo neodgovornih arhitekata genoma i alkemičara gena.“ Upravo je zato čovjek na početku 21. stoljeća opijen relativizmom, individualizmom, strastima, došao do mutne spoznaje o vlastitoj slobodi bez odgovornosti. Postmoderna zagovara vrednote prolaznosti, nepostojanosti i napose poželjnosti. Razonoda je iznad dužnosti, a sloboda iznad solidarnosti.

Destruktivna misao filozofije prenosi se u antropologiju. Postmoderna podupire ideje antihumanizma, što je posebno vidljivo u dvjema znanstvenim disciplinama, eugenici (npr. selektivni pobačaji djece s oštećenjima, kao i sam pobačaj kao takav) i informatici (npr. transhumanizam). Postmoderna je u filozofskom smislu vrijeme poliperspektivizma slika. Umjesto simetrije i hijerarhije, što je karakteristika moderne, postmoderna govori o ekscentričnosti, diferenciji, desimetriji i distanci. Takva promjena kategorijalnog skupa najrazvidnija je, kako Koprek primjećuje „u suvremenome talijanskome filozofskom mišljenju postmoderne, osobito u određivanju takozvanog 'il pensierodebolre' (slabo mišljenje) G. Vattima. Vattimova paradoksalna filozofija povijesti' kao 'kraj (filozofije) povijesti' znamenuje rastakanje, slabljenje, konačnost povijesti pod vladavinom subjektno-usredotočene metafizike.“ Još radikalnije krilo postmodernih ideja može se prepoznati kod Richarda Rortyja. Takve struje (od Foucaulta do Sloterdijaka) završavaju u antihumanizmu (reproduktivna prava).

Postmoderna u svijesti današnjeg čovjeka podržava novi interes za iracionalnost i mitove. Mitske predodžbe tako preuzimaju ulogu apstraktnih pojmova. Mitska struktura razmišljanja omogućuje neprekidnu manipulaciju. Djelotvorna impresijska narav mita jest promidžba (reklama). Postmoderni čovjek stoga postaje „potrošač mitova.“ Mitsko je mišljenje zapravo raskid s linearnim načinom razmišljanja. Svijest postmodernog čovjeka ušla je u nesigurno stanje što oslikava slika mita. Jer mit je „priča koja se nije nikada dogodila, a uvijek jest.“

Politička se promjena uočava u širenju demokracije kao političkoga oblika upravljanja. No, demokratski izabrane vlade ne uspijevaju ispunjavati očekivanja birača, odnosno ne mogu držati budnim politički interes koji je nužan za demokraciju. Veoma je lako uočiti simptome propadajućeg društva: kriminalitet, konzumiranje droga, porast asocijalnosti, rastakanje obitelji, korupcija, nepravda, itd. Ideja istine u klasičnom smislu riječi više nije živa. Istina je izgubljena u slobodi. Istina je morala umrijeti kako bi čovjek bio slobodan činiti što ga je volja. Čovjekovo dostojanstvo nedvojbeno je neodvojivo od zapadne baštine, no ipak moderno doba u tom pogledu donosi novitete. Nakon rušenja društvene, političke i vjerske strukture, potkraj srednjeg vijeka, moderno je doba izdvojilo ljudsku slobodu iz okvira prirode i vjerske tradicije. Sloboda je prestala biti shvaćena teološki. Sloboda u to vrijeme nije više bila integrirana u golemu metafizičku i teološku cjelinu, ona više nije bila, kao u Sokrata, ono što teži najboljemu, ili kao kod Platona, sposobnost činjenja dobra, postala je autonomna, neuvjetovana i definitivna.

Većina ove moderne ideje slobode izvan svake je rasprave. Ljudska prava, tolerancija, jednakost, liberalne  političke institucije koje poštuju ljudsko dostojanstvo, sloboda znanosti itd., trajne su stečevine toga doba. Moderna subjektivna sigurnost nije od početka bila ništa više nego znak jedne nezadovoljene potrebe koju modernizam nije mogao ispuniti samospoznajom i samoopravdanjem. Ta subjektivnost sve više se trudila preuzeti ulogu Boga što se u svom nastojanju iscrpilo. Slobodu koju je iznjedrila moderna upravno je zbog toga pratila tjeskoba. Nije se radilo, kako je uvidio Kirkegaard, o tjeskobi u odnosu prema nečemu, nego o tjeskobi kao načinu postojanja.

Taj „kompleks Boga i svemoćnosti“, koji je bio plod te zbrke, konkretizirao se u volji za moć, u onome u čemu su Nietzsche i Heidegger vidjeli osnovnu crtu zapadne, napose moderne misli. Lyotard, jedan od postmodernista, opravdavao je raskid s modernizmom njegovom totalitarnom naravi i prevlašću razuma, a dijalektiku prosvjetiteljstva analizirali su ranije Adorno i Horkhemeir. Veličanje čovjekova statusa kao subjekta imalo je za posljedicu ne samo objektivizaciju prirode, već i pretvaranje čovjeka u objekt. Logika nekontrolirane volje za dominacijom pokorila je i samoga čovjeka pretvorivši ga u puko sredstvo.     


Strasti kao vrijednosti

U začetku nove koncepcije ljudskih prava nalazi se redukcionističko shvaćanje čovjeka. Sadašnja hiperliberalna klima dovodi individualizam do vrhunca. Proživljavamo, dakle, antropološku revoluciju: čovjek više nije osoba, biće otvoreno za druge i za onostranost već je pojedinac koji bira svoju etiku, istine; čovjek je jedinstvo snage, interesa i užitka. Ta sasvim materijalistička antropologija povlači za sobom i posve empirijsko značenje vrijednosti. Nestaje prostora za objektivne moralne norme, zajedničke svim ljudima. Nove vrijednosti koje Gerard-Francios Dumont naziva izokrenutim vrijednostima, rezultat utilitarnih računica kojima upravlja konsenzus.

Uz takvo shvaćanje čovjeka i vrijednosti, ljudska prava se svode na poticajan katalog potraživanja pojedinaca koja se postižu uzastopnim konsenzusima i tako održavaju aritmetiku interesa. S obzirom da objektivne vrijednosti ne postoje i da nisu predmet razuma, vrijednosti tako postaju ono što zadovoljava ljudske strasti. Shodno tomu, temeljno pravo čovjeka je „zadovoljavanje svojih individualnih strasti, a pozitivno pravo bi to moralo i sudbeno potvrditi.“ Sreća više ne ovisi o zajedničkom, općem dobru, budući da postoji samo pojedinačno dobro, a društvo koje ne stremi ka općem dobru ne može se nazivati etičkim društvom. Tako smo se našli u antitezi tradicionalnog humanizma po kojemu sreća ovisi o zajedničkome dobru. S raspadom univerzalnosti ljudskih prava, sreća postaje užitak kao takav, pa pretpostavlja čak i pojedine užitke.

Tako Nietzsche u svojoj knjizi Tako je govorio Zaratustra izdvaja tri poroka koje smatra najuzvišenijim vrlinama: pohotljivost, vlastoljublje i sebičnost. Za prvu vrlinu kaže da je to „nešto što je nevino i slobodno, zemaljski vrst sreće… veliko okrjepljenje srca i vino nad vinima čuvano s mnogo poštovanja.“ Vlastoljublje definira kao „ono što se penje zamamno i do onih koji su čisti i samotni… ono što je žarko poput ljubavi, koja zamamno slika purpurna blaženstva na zemaljskom nebu. O trećoj pak kaže: „Blagoslovljena sebičnost, iscjeljujuća, zdrava sebičnost koja izvire iz moćne duše.“ Poput Nietzschea, Helen Gurley Brown, posebno se dičila izokretanjem vrline u porok i obrnuto.

Augustin je u svojim Ispovijestima upozorio na tri temeljna poroka koji razaraju dušu: „požuda tijela, požuda očiju i oholost života.“ Po mišljenju Brown, ne treba se plašiti požude, pohlepe i oholosti, štoviše, valja ih prihvatiti kao najviše vrline. Ukoliko bi to preveli kao „seks“, „novac“ i „uspjeh“, one čine neophodne sastojke za uspješan život. Nasuprot Nietzscheove pjesničke i uvjerljive retorike nalazi se krajnje površna popularizacija njegova mišljenja, što Koprek jasno uviđa: „Mnogi u Nietzscheovu smislu u Dionizu prepoznaju šifru orgastičkoga zadovoljavanja naslade. Dioniz je zapravo poziv da se pojedinac zaboravi, da se utopi u bezlično 'mi'. On pozivom na nadomjestke pomaže oslobođenje od tereta svijesti.“ „Filozofija seksa“ za koju se Brown zalaže klasični je primjer redukcionizma: „Seks se svodi na to da se osjećaš dobro, … štoviše, vrlo dobro.“ Za novac pak kaže: „Novac je važan… on vam pomaže da sačuvate dostojanstvo i omogućuje vam da se pod stare dane zabavite.“ Uspjeh opisuje kao glavni smisao života.


Besmisao kao smisao

Cijeli se postmodernizam može obuhvatiti knjigom Propovjednika, Koheleta koji je sakupljač i u stilu postmodernoga čovjeka pabirči mudrost dovodeći je do apsurda i nesklada. Propovjednik je svojim radikalnim postavkama sablažnjiv, postmoderan i u tome privlačan. Nijedna starozavjetna knjiga ne daje toliko jasan uvid u čovjekovu konačnost i prolaznost, navodi Koprek, kako to čini upravo ta: „Ona je pjesma nad pjesmama skepse, agnosticizma, svojevrsnog hedonizma i nihilizma.“ Propovjednik nastupa kao predstavnik umornoga svjetonazora i zagovornik skeptičnog i ciničnog naraštaja. Njegovo pitanje nije ni religiozno ni teološko već pitanje o smislu života uopće odnosno egzistencijalno.

Poput Joba ne traži odgovore na pitanja patnje, „on svoja pitanja postavlja iz sitosti patnje.“ Upravo se tu  hrani njegov destruktivni poriv, cinizam i radikalni relativizam čovjekova mjesta u kozmosu.
 

Da biste komentirali, prijavite se.