A nije bilo od jabuke?

Trenirati nam je: okretati pogled srca prema istini sebe i Boga. Moliti nam je da se srce otvori milosti u kojoj će Bog otrti svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti.
Autor: Zrinka Milanović/Laudato Photo: pixabay.com/free photos četvrtak, 04. veljače 2016. u 14:36

I bez šireg i dubljeg uviđanja lako ćemo potvrditi kako mi ljudi nikad nismo posve zadovoljni. S nevoljama i nedaćama sve je jasno, samo po sebi, ali i kad se događa dobro - e tu smo baš pravi mi. U biti, razlike nema, prigovaramo uvijek i stalno, neumoljivo. Ne postoji toliko i takvo dobro koje bi nas dopalo, a da mu ne bismo mogli naći zamjerku i to bez napora. Ide nam to, odlični smo u tome. Krasno je rekao Petar Preradović u pjesmi ''Ljudsko srce'': Ljudskom srcu uvijek nešto treba,/ Zadovoljno nikad posve nije: /Čim željenog cilja se dovreba,/ Opet iz njeg sto mu želja klije...  

Pred neko vrijeme na našim malim ekranima bili smo u prilici gledati reklamu u kojoj se muž sav polomi, izubija, pregrmi svakakve nedaće da bi onako iznuren donio svojoj ženi sok od naranče, a ona, snuždena, komentira: 'A nije bilo od jabuke?' Bilo je više verzija tih prikaza, s raznim likovima obitelji koji su svi okončavali s istim pitanjem… Krenuvši pisati ovaj tekst shvatila sam da je i prije mene bilo onih koji su ponuđeni reklamni predložak koristili kao podlogu za svoja umovanja i plasiranje poruka koje bi trebale nekim magičnim samoinicijativnim nastojanjem izmijeniti te ljudske misli i postupke, zapravo narav. Možda je moguće narediti sebi i zadati si novu shemu misli i tako temeljito promijeniti stav. Možda postoje psiho-tehnike ili druge metode i razne -logije koje bi nas rasvijetlile i okrenule osunčanoj strani života da bismo zauvijek postojali s vječnim osmjehom na licu, onim od uha do uha.

Kojim god se pomagalom služili, kojom god štakom života se potpomagali ni kod onih koji se vole zvati prosvijetljenima i onih koji su ''radili na sebi'', niti kod onih koji su zauzeli stav kako su se dosta u životu ''namorali'' i da više ništa ne moraju i ne žele raditi, a da im ne pričinjava zadovoljstvo (mada i opet tako upadaju u zamku moranja) ma kako god i bez obzira na sve i svih, niti kod njih niti kod ikog drugog ne vidim da se okreću životu lica ozarena zadovoljstvom. Nekako nas uvijek porazi ljudskost i narav i prije ili kasnije ispriječi se i opet ''jabuka'' spoticanja. Nedostaje ta jabuka, uvijek nekako, negdje, uvijek baš ona. A kad sve to prebacim u naš odnos s Bogom, opet isto. Jesu li autori reklame možda i sami mislili na onu kobnu iz Edenskog vrta, onu jabuku koja je očitovala našu ljudskost i s kojom je sve krenulo nizbrdo. Možda pretjerujem ili možda ne…. Pa ipak pitam se o opravdanosti naših nezadovoljstava. Samo se pitam bez iluzije da će odgovor kojeg ionako svi dobro znamo u času i sam po sebi nešto bitno i dugoročno promijeniti. Jer, što ima što nam Bog nije dao, što ima što Krist nije učinio za čovjeka, što je to što je odbio, što je uskratio? Nismo zadovoljni! Kako li su sunarodnjaci s njim vodili razgovore, kako prema njemu postupali, što li su ga čuli i razumjeli, a sve se nadajući sad će ta ''nesretna jabuka'', sad će ono što im neodgodivo treba da bi bilo sve. Pa i kad je baš sve dao, sve ispunio, sve ostvario i opet nije ih baš dojmio. Ni nas. Jer što li je vječnost prema trenutku koji je sada, što li je nebo prema zahtjevu zemlje, što li je nada prema muci sadašnjosti, što li ljubav savršena prema neodgodivoj čežnji srca, odmah i sada.

Pa ipak, ima jedan moj prijatelj koji, kad god povedemo razgovor i kad komentiramo događanja i stanja njegovog života, na koncu odgovara: ''Ja sam zadovoljan.'' Išao mi je na živce: ''Pa kako može tako?''. Objasnio je čovjek: ''Zadovoljstvo nije moj proizvod, nego milost. To je zbog toga što nastojim u svojoj bijedi dati koliko mogu i svjestan sam da to niti je dobro niti dostojno Onoga kojemu služim. Ja sam samo duboko svjestan svojih slabosti i nemoći da stvari mnogo promijenim''... I u pravu je čovjek, sve više ga razumijem: nema nama zadovoljstva, nema nama odustajanja od ''jabuke'' koja uvijek nedostaje dok se ne prepoznamo u stvarnoj poziciji, u istinitosti svojih mogućnosti, dok nas ne osvijesti i u srcu ne zaživi istina naših ograničenosti koje nijednim jurišom na druge, sebe ili i na samog Boga nismo u stanju realizirati.

Potpunost, cjelovitost, zadovoljenost, punina - stanje u kojem ništa više srce neće pitati i negodovati, jer mu ništa više neće biti potrebno je stanje raja kojeg nam je već sada ''trenirati'', prilagođavati se i dopustiti Bogu da sve nesavršeno, nedorečeno, nepotpuno On učini cijelim i savršenim, svetim onda i onako kako On hoće. To je mjera našeg postojanja koja Bogu i nama otvara vrata izlaska iz začaranog kruga vječnih nedostatka i uvodi nas na put bivanja u zadovoljstvu, postojanja u Bogu: u miru, u sigurnosti, u izuzetnoj bezbrižnosti, u jedinoj sigurnosti koja može zadovoljiti glad i žeđ srca i dati odgovore na sva pitanja. Trenirati nam je to: okretati pogled srca prema istini sebe i Boga. Moliti nam je da se srce otvori milosti u kojoj će Bog otrti svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer - prijašnje uminu. Samo (!) da konačno dopustimo preobražavanje nas prijašnjih u nova stvorenja. Dobro je napomenuti da Bog ne ispunja sve naše želje, ali ispunjava sva svoja obećanja, a ona su puno veća i bolja od svih naših ''jabuka'' smutnji i spoticanja. Eto, ipak se može i bez jabuke.
 

Da biste komentirali, prijavite se.