Adamov krik

Prosjaci mog grada, makar onoliko i onako kako ih ja zamjećujem imaju svoje kvartove i svaki u tom definiranom prostoru svoju specijaliziranu zonu,a poneki i točno određenu, nepromjenjivu lokaciju. Većinom se služe provjerenim metodama i u principu ostaju im dosljedni. No, ovaj – koji kleči u srcu grada – taj me svaki put ponovo učini posebno osjetljivom.
Autor: Zrinka Milanović/Laudato Photo: mostarski.net petak, 13. studenog 2015. u 21:35

Gospode, sve su mi čežnje pred tobom,
I vapaji moji nisu ti skriveni.

Da vidite čovjeka koji klečeći prosi- da li bi vas prizor iznenadio? Baš to sam vidjela: u centru grada, pred robnom kućom, na glavnoj špici. No, ne prvi put. Moglo bi se reći da se radi o profesionalcu koji tamo ima svoju poziciju i svako malo se postavi na svoje „radno mjesto“. 

Prosjaci mog grada, makar onoliko i onako kako ih ja zamjećujem imaju svoje kvartove i svaki u tom definiranom prostoru svoju specijaliziranu zonu,a poneki i točno određenu, nepromjenjivu lokaciju. Većinom se služe provjerenim metodama i u principu ostaju im dosljedni. No, ovaj – koji kleči u srcu grada – taj me svaki put ponovo učini posebno osjetljivom. Dati ili uskratiti, procjenjivati ili povesti se za impulsom srca – što vam reći…. Obično srce odredi postupak unatoč spoznajama o mnogima koji možda i nisu u takvoj materijalnoj situaciji da bi baš istinski bili prisiljeni na takav način opstanka. Uvjerena sam da u svakom gradu postoje znalci koji ustrajno plasiraju priče o tim lakomim prevarantima s Midovim bogatstvom kojeg su stekli bezočnim prosjačenjem. Naravno, ne mislim vas uvjeravati da tu i tamo zaista ne postoje takvi, ali iako mi posao kojeg obavljam daje ponešto bolji uvid u možda nešto veću istinitost stvarnih  životnih prilika tih ljudi, prestala sam se obazirati na ono što mi govore informacije, pisane, službene, ili tek one druge vrste koje se čuju u prolazu i kao komentari koji im se dobacuju.

Zapravo posve postaje nebitno. Znate zašto, jer tko god pristane i privoli sebe doći na ulicu, ispružiti ruku i dati sliku svog života koji ovisi o sadržaju ruke onog drugog – taj je u potrebi. Taj zaista nešto treba, iz ruke drugog, iz novčanika ili  zapravo, kad se sve svede na bitno – iz srca drugog. Ovaj moj, kojeg viđam na koljenima, e taj – taj me – unatoč svim mojim informacijama, procjenama, svim kalkulacijama – taj me uvijek zaustavi i ne samo mene. Biti na koljenima je stav pred kojim nije moguće samo tako zatvoriti oči, zadržati vlastiti cool stav ili se praviti da ga uopće nema. Čak ne treba tražiti asocijacije ili analogije, ne treba ponirati u istraživanje dubljeg ili nekog skrivenog smisla, ne izaziva na promišljanje ili analiziranje – on jednostavno sam za sebe sve govori – slikom i pojavom. Na koljena! – ni riječi, ni poziva, ni ogoljena sakatost, ni ispaćena lica, ni  uspavana djeca zaprljana u dronjcima – samo čovjek na koljenima. Pa sada, kako tko, kako koliko, i da li itko i da li išta…. On mi dođe kao zvonik katedrale, kao pucanj iz tornja, kao vrh sante, kao podnevni alarm, kao … kao konačni prikaz života koji to prestaje biti, koji vrišti i krikom svog bića vapije – neka ne bude tako! U pregršti sitniša je nada, spas, iskupljenje poniženosti, poraženosti, naknada za prezir, očaj, tugu… Što je prevaga između biti i ne biti, koliko teži uteg između očaja i nade: samo nekoliko kovanica? Možda, ali samo možda i samo ponekad bude u igri i onaj Petrov i Ivanov pogled upućen hromom siromahu na vratima hrama – ako ga tko ima i ako ga tko vidi… Nažalost, naši pogledi nisu takvi, niti po našoj milostinji ljudi ozdravljaju pa hodajući, poskakujući i hvaleći Boga ulaze u hram zahvaljivati. Mala je i lako promjenjiva razlika između prosjaka pred vratima naših hramova, na ulicama i trgovima i nas koji prolazimo pored njih ako nas razlikuje samo količina zveckavih moneta koje prebiremo po rukama….

Židovska predaja kaže kako su Adam i Eva počinili prvi grijeh u šabat. Bog je bio milostiv i dopustio je da taj dan provedu još u Edenu. A kad je Bog zazvao čovjeka: „Gdje si?“, kažu da je Adam tako jako kriknuo pa se odjek njegovog krika prolamao i ječao u nesagledivoj širini i visini... Kažu – taj krik odjekuje i sada- i traje…. Evo, ga traje, nešto ga bolje čujem u ovome što nasred grada satima prelomljen u tijelu stoji, nešto bolje nego kad slušam beskrajne priče i naravno žalopojke tolikih koje me ne mimoilaze. Bolje ga čujem i od svojih vlastitih krikova koje sam kao i drugi prestala istiskivati iz sebe – jer tko danas kriči: još samo djeca i oni njima nalik.

Možda tamo, u Edenu dok se čovjek izvlačio iz kolijevke svog postojanja – još dok se živo prisjećao svog postojanja u punini – tada je još znao krikovima zasuti nebo i ispuniti zemlju. Danas –  i odjeke slabo prepoznajemo i gotovo ih uopće ne čujemo. Bučniji su neki drugi zvuci, neki koji zasiplju prostor i nas – pretvorene u svoju suprotnost. Gotovo. Skoro. Pa onda ovaj što kleči podsjeti- i to jako, zasječe prisjećanje pravo u srce da čovjek, pa i na koljenima, ipak jest čovjek koji i bez glasnih krikova nije prestao biti – jer eto- čezne i treba. Podsjete ljudska koljena i u urlicima boli, da i u slomljenosti, na koljenima čovjeku treba čovjek i više od toga jer treba, jer ne može sam, jer ne može više, ne više tako, ne više toliko. I ponadam se da će se svi krikovi, sva slomljenost, svaka prelomljenost koja nas je bacila na koljena, pa i niže stopiti s onim Kristovim krikom na križu – jer da njega ne bi – zemlja bi ugušila samu sebe od progutanih tuga, od očaja osamljenosti i bezizglednosti života. Ako su tako glasni krikovi onih koji su polumrtvi, što li je s onima koji se računaju da su živi? Čujemo li ih? Sve zlo ovoga svijeta saželo se u te krikove nijeme i glasne, one zaglušujuće i one koji se ustrajno gutaju. Mogu li priče nešto promijeniti? Samo utoliko da nas sjete onog presudnog krika Kristovog koji je zauvijek promijenio nebo i predao srce zemlji. A iza toga šutnja…. I zvuk i slika i misao – za one koji su se dali Onome koji im je dao!

Zemlja je prepuna neba,
A svaki grm plamti Bogom,
Ali, samo onaj koji vidi izuva cipele
Ostali sjede uokolo i beru kupine


 

Da biste komentirali, prijavite se.