Gospodin na g.o.

Odmori se tijelo od ma kojeg tjelesnog napora, obnovi se snaga za odrađivanje i izdržavanje i ovog i onog – ali snaga života kojom nam se nositi sa sobom – ona je potrošna i neobnovljiva ukoliko ne zakucamo na prava vrata, ukoliko ne pristignemo pravom izvoru životu – Bogu – naravno.
Autor: Zrinka Milanović Photo: Laudato srijeda, 22. srpnja 2015. u 12:15

Trebalo bi nešto lagano, nešto u light varijanti, osvježavajuće i pitko za ovo vruće ljetno vrijeme. Još iz školskih vremena ostalo nam je nekako svima ljeto zadano za odmor. Ne sumnjam da će svi oni koji ikako mogu i igdje imaju priliku pristići – da će naravno – to i učiniti. Tamo – negdje – već će se potruditi – pa makar to zahtijevalo i veći napor od pretpostavljenog – ostvariti nešto od onog što se podrazumijeva da u jednom pristojnom godišnjem odmoru mora postojati.

Znam kako to često biva: iscrpimo se do ludila, optrčimo i ishodamo sve što se ima ishodati, budemo gotovo na više mjesta istovremeno, izmučimo se u priskrbljivanju stvari, ljudi, mjesta i događaja, posvađamo se više puta dnevno sa svojima i – naravno – potrošimo više od planiranog (kartice toliko toga podnesu) – i vratimo se kući nakon tjedan – dva. Pa na pitanja: „Kako je bilo?“ – odgovaramo: „ Ma odlično, super, poslužilo nas vrijeme, koja ljepota od prirode, koji ljudi, koja mjesta. Savršeno nešto, uostalom – znaš ti nas – nama je bilo dovoljno i samo mjesto promijeniti, nama malo treba – što reći – jednom riječju odlično!“

Koliko puta sam bila svjedokom tih muljanja kojima se, prije svega, sebe same pokušava uvjeriti: ne može biti odmor – a da nije dobro, ne može biti ljeto – a da nije super. Naslušala sam se tih i sličnih izjava – i sama ih po potrebi izgovarala. A zapravo jedva se čeka ponovo započeti s ustaljenim ritmom – jer ma kako on bio zamoran i mučan, ipak je naš, znamo ga, stopio se s našim tkivom, podvukao pod kožu.

U tom svakodnevnom danu znamo kad nam je disati, kad nam je dopušteno biti živima, kada smijemo jauknuti i uzdahnuti, kad otvaramo, a kad zatvaramo oči, kad šutimo, kad govorimo… Postali smo istoznačni s redovitošću života koja nas određuje i više od imena i prezimena. Ugurali smo se u okvire slike kakvu nam je životna stvarnost zadala i koju smo izabrali ma kako se trudili tumačiti da smo na nju uvjetovani. Tek u toj uobičajenoj realnosti prepoznajemo sebe. Sve drugo nismo mi. Norme, kalupi, forme, rokovi, trebanja i moranja – sve nas to guši, a bez toga – nismo svoji, ne znamo se.

Ali, neovisno o Celzijusima i okružju – znamo li se – tko smo mi. Pitanje i nije baš laganica u ovoj vrućini postojanja. Odgovor ipak biva važan – koliko god možda bio pretežak podrazumijevajući ma koju god razinu i dubinu promišljanja. Tko sam ja? – traži izjavu koja bi trebala započeti: „ Ja sam ….“ E to – što s lakoćom ili s mukom pomislite ili to što stojite nijemi pred nastavkom kojeg se očekuje – to je najvažniji dio. Ili je nastavaka puno, ili malo, ili … Eto, to nam se dogodilo – ne samo u ovoj radnoj godini, nego u cjeloživotnom vremenu postojanja u kojem smo toliko toga pronašli, razriješili, ostvarili, požalili što nismo uspjeli, odtugovali nesreće i nezgode, preživjeli sve što nam se događalo – a sebe sebi nismo uspjeli odgovoriti ili smo na odgovor zaboravili ili – tko zna što se dogodilo. A zna – svatko za sebe zna – i šuti, i drži jezik za zubima.

I  znam kako se reagira na ta dubinska i svemirska pitanja: „Ma koga je briga, tko se time još zamara, nemam ja vremena za ta mudrovanja, uostalom tako i treba biti – jer kako bismo inače...“ Kada i kako da si izgovorimo odgovor, da bude istinit, a da ostanemo isti. Ne može to biti. Nismo mi za takvo što kadri. Nema tog ogledala pred kojim bismo stali i pogledali u sebe, a da se ono – što od muke, a što od stida – ne raspukne. Ne možemo mi to sami pred sobom i sa sobom.

Ovih dana vrti se objava na Facebook stranicama: „Treba mi odmor da pobjegnem i od sebe samog.“ Neda nam se biti u vezi sa sobom jer ono što je u nama – ne čini nas niti zadovoljnima, a kamo li sretnima. Teški smo si. Rado bi se odmorili baš od tih težina i od tog umora. Kud otići i ostaviti sebe, kamo i kako se udaljiti, a da nema onih istih nas, onog našeg ja od kojeg nema uzmaka. Svaki vid reklamiranog i stoga poželjnog godišnjeg odmora pretpostavlja neki bijeg koji u korijenu priče asocira i podrazumijeva upravo bijeg od sebe. Što više i što ekstremnije ponašanje postaje poželjnije samo zato jer tako silno odudara od nas – sebi poznatih. I taj lažnjak od bijega je isto tako i lažnjak odmora.

Ono što nas može odmoriti, ono po čemu jesmo bitno mi i po čemu smo umorni je umor duha. Duh je onaj koji nas čini živima ili mrtvima, duh je onaj koji nas pokreće i koji daje boju, miris i raspoloženje, snagu svakom danu i cijelom biću. Duhom se odmoriti ili još bolje – resetirati – znači presložiti cijeli život – za koju god i kakvu god stvarnost – i moći! Odmori se tijelo od ma kojeg tjelesnog napora, obnovi se snaga za odrađivanje i izdržavanje i ovog i onog – ali snaga života kojom nam se nositi sa sobom – ona je potrošna i neobnovljiva ukoliko ne zakucamo na prava vrata, ukoliko ne pristignemo pravom izvoru životu – Bogu – naravno.

Nama treba Bog! Blago nama što mu vjerujemo i još bolje što On vjeruje u nas. Blago nama što nas zove – „Dođite – ja ću vas odmoriti.“ Doći k Njemu znači doći k sebi. Inače nismo svoji, ali onda čiji smo? Prepustiti se Božjem aranžmanu i tretmanu znači biti na godišnjem odmoru cijeli život. Ali treba mu doći odlukom, željom, potrebom ili vapajem – jer On dolazi uvijek i to prvi. Dobro je znati da Gospodin ni u ovo ljetno vrijeme nije na g.o., da nam daje i dopušta i odmicanja, ali i primicanja, i odlaske i dolaske – jer to ide u paketu. Od čega i koga se svojim bićem odmičemo i kamo i kome se primičemo određuje bitnost dana našeg života sve do u vječnosti. Petar je to shvatio i na koncu odabrao: „Gospodine, kome ćemo otići? Ti imaš riječi života vječnoga.“  Isus je došao uvesti čovjeka u pravi odmor, bez suza i muka. Ako nam nije svejedno što je  još neki broj dana pred nama koje nam je moći živjeti i što vječnost jako dugo traje – onda nam je ustati i krenuti, zakoračiti i pristići Bogu, u njemu ostati – i  naći spokoj dušama svojim. Kako – neka to On kaže i učini! Sve mi se čini kako govori: „Čekam te!“

Sretan vam put: i odlazak i dolazak i nalazak!
 

Da biste komentirali, prijavite se.