Jedno ko' nijedno, dvoje ko' jedno

A da, znam, pomislit će te evo još jedne pronatalitetne priče. Ali, varate se. Trenutno mi takvo što nije ni nakraj pameti. O nečem drugom bih.
Autor: Zrinka Milanović Photo: wwwlibertyfriends.blogspot.com subota, 05. rujna 2015. u 08:18

Ne baš tako davne nedjelje bilo je čitanje Pavlove poslanice Efežanima u kojoj govori o ljubavi između muža i žene i sve to stavlja u paralelu s Kristom koji tako ljubi svoju Crkvu. Osobito me nešto pokrenula ona zadnja rečenica čitanja: „… dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.“ I ja bih mogla kao pjesnik reći – možda je pao trak istine u me – a možda su sanje – ali – ovako je to otprilike išlo.

Pade mi napamet – ovo što kaže – dvoje njih bit će jedno tijelo – ma nije to samo ljubavni čin sjedinjenja. Ima tu, čini mi se više. To je njih dvoje koji postaju jedno u Kristu, kao što je mnoštvo njih koji čine Crkvu jedno u Kristu ! Znate onu pjesmu: Iako mnogi – jedno smo tijelo…… To -jedno u Kristu – može biti i zapravo biva po onom jednom Kristovom duhu – Duhu Svetome – Duhu Ljubavi. Samo po takvoj i tolikoj ljubavi u koju smo uronjeni, u kojoj sudjelujemo, od koje jesmo i nastajemo možemo postajati pa i biti jedno- u tom jednom Božjem Duhu!

I sada – praktičan dio: da li sam ja manje jedno s mužem ako je on mjesecima, tjednima – što već toliko godina traje – uvijek negdje daleko, da li sam ja uopće s njim u braku ako nismo fizički blizu i ako stoga ne dijelimo tjelesnu bliskost. Pa onda dalje: da li sam s prijateljem manje prijatelj ako nismo često u kontaktu, ako se ne družimo ili ne komuniciramo toliko koliko bi po nečijem tuđem kriteriju trebali, a da bismo se uopće smjeli nazivati prijatelji. I nasuprot tome – koliko sam jedno s tolikima u crkvi – koje svaki dan viđam, s kojima svaki dan jesam u misi, a da im zapravo niti imena ne znam…. Što je to tjelesno presudno da bismo bili jedno. Mi jesmo prvenstveno duhovna bića i sva događanja u toj stvarnosti su bitna za obilježje našeg postojanja pa i bračnog postojanja. Poanta je ljubav! Ne umišljam se i zapravo, iskreno rečeno,  nemam ja toliku i takvu ljubav ni za supruga niti za ikog da bi svaku našu posebnost, da bi svaku našu osobitost ujednačila, poništila, da bih s ikim bila u stanju postati jedno – u ijednom smislu. No, stvarnost naše ljudskosti je takva – sve naše ljudsko, pa i  ljubav je takva. I zato je sve naše potrebno Boga koji je sve u svemu.

I onda sam opet pogledala supruga pored sebe… Mi nismo isti, dapače različiti smo do te mjere da smo sebi i mnogima razlog čuđenja kako smo uopće, toliko različiti, opstali zajedno. Razlike su to koje se prepoznaju na mnogim razinama i područjima  ali eto, mi jesmo… ali ne po sebi – nego po Kristu. Čak i onda kad ga svatko na svoj način nije bio svjestan, kad ga je svatko u sebi na svoj način negirao i odbijao, kad smo ga udaljili iz svog života – on je bio taj koji nas je spojio, koji nas je održao, koji nas je vodio, a ja ga, kao u nekom tko zna kojem repriznom  odmotavanju filma bračnog života tek sada nazirem i tek sada dijelom prepoznajem. I koliko je time ono naše bračno – dvoje njih bit će jedno – koliko je time ono olakšano, koliko je srodnije onom pravom i potpunom koje tek treba biti u Bogu, u vječnosti, koliko nam je time bolova i patnji prišteđeno i uskraćeno. Koliko je Bog dobra donio osobnom životu – bilo koje razine. Koliko me On više osposobio da bih prepoznavala dobro raznih sadržaja u sebi i drugima. Koliko me učinio otvorenijom i spremnijom vidjeti, priznati dobro, neko novo dobro u suprugu, koliko je taj Duh učinio da mijenjam stav pa i odnos prema njemu. I vidim tu razliku kod mnogih mojih koji žive probleme obiteljskog i bračnog života u kojem jedan vjeruje Bogu, a drugi ne. Koliko se iz tog temeljnog, a različitog stava množe i drugi problemi i ostaju nerješivi. I to ozbiljno nerješivi.

Krist kojeg suprug i ja pokušavamo živjeti – nije samo taj koji „uvjetuje“ naše zajedništvo, makar se danima i tjednim ne vidjeli, On daje i kvalitetu i sadržaja našeg odnosa. On postaje razlog i temelj na kojem pokušavamo živjeti svoj međusobni odnos i odnos prema drugima, i daje stav prema problemima kojih ne samo da ima – nego se geometrijskim nizom umnažaju, ali i to je u skladu s onim što je Krist rekao: „ U svijetu ćete imati muku“ ali je i nadodao: „ Ne bojte se, ja sam pobijedio svijet.“ Dakle – što smo više u Njemu – to se manje bojimo – i vladavina straha, panike, paraliziranosti i nemoći sve manje ima udjela u našem životu. Postajemo u duhovnom smislu  sve sličniji, ali ne i isti – nego više ujednačeni, srodniji. Kao da se obistinjuje ona evanđeoska prispodoba koja govori o napretku sjemena gotovo naizgled – samog od sebe. Da mi je prije netko rekao kako me razlike neće više tako jako boljeti, a i još više- da će postati sve manje, naravno da mu ne bih povjerovala. No događa se, tu je, živim s tom prepoznatom istinom. Nije li to čudo? Nije li čudo da se sve manje zatičem u brojenju i nabrajanju što ja jesam, a on nije ili obrnuto, da sve manje primjećujem koliko i što dajem i koliko me to košta, nije li čudo da gledam njega tražeći i nastojeći ga vidjeti – ali njega! – osobu – a da u isto vrijeme ne istražujem gdje sam ja u toj priči ili gdje me nema i koliko.

Ako se ovim ispisom možda i javno ispričavam suprugu ili možda i pravdam – nismo li svi zbog nečeg, zbog mnogog, potrebni i isprika i opravdanja. Važno je samo da se ne varam. No, više od svega -raduje me, silno me raduje!, jer Duh Sveti puše, ne posustaje, jer ljubav – ma kako neznatna, ma kako puna slabosti, ma kako bila ljudska i ma kako bila silno potrebna Božje – pokazuje – mi jesmo jer Ja jesam.

 

Da biste komentirali, prijavite se.