Komu, čemu, što - meni, meni…

Naše je, vjerničko je, pravedno je da se preispitamo kome smo predali sebe i kako se dajemo. Kad se razluči u srcu tko je car, a tko Bog, kad se ono prikloni onome kojem pripada i kad se odrede prioriteti – postanu nekako jasnija, pa i lakše razumljivija carstava i kraljevstva.
Autor: Zrinka Milanović Photo: godspace-msa.com ponedjeljak, 27. listopada 2014. u 20:31
Pred par godina bila je u našim medijima  hit pjesma koja je sadržavala u svom refrenu gotovo iste riječi naslova ovog teksta.  Ali, i bez poticaja tog tipa sve više ili pak potpuno je jasno kako smo – iz raznih ili pak samo jednog razloga- tako jako okrenuti sebi – i sve ima smisla i značaja ako se zove moje. I ono što ne mogu nazvati svojim vlasništvom – gotovo da me ne tangira osim ako ne spada u domenu čežnje ili makar htijenja – naravno – posjedovanja. I od one - čovjek je mjera svih stvari -ispada da su stvari – njihovo posjedovanje - uzele mjeru čovjeku.

A s druge strane zna mi se često dogoditi da „ispušem“ poneko evanđelje koje me kao knock down-om osvijesti – na kvalitetan način prizove drugačijoj svijesti. Tako mi se nedavno dogodili da sam nasumce ispuhujući otvorila Evanđelje – baš ono o kojem je bila riječ ove nedjelje. Caru carevo – Bogu božje. I vjerojatno ne bih pisala ovaj tekst da me odslušana propovijed nije nagnala na to. Naš se župnik zaista trudio pojasniti odslušanu Riječ i nije mu loše išlo, ali mene su misli- i doma i jučer u crkvi – odvele malo drugačijim smjerom. Kako živimo u svijetu kojeg, čini mi se, gotovo da i ne treba objašnjavati – jer svi smo se specijalizirali u dijagnosticiranju – samo mi je sinulo – kako je i Isus tako jasno dao razgraničiti vjersko i profano – pa čak i u društvu kao što je bilo u njegovo doba, u državi – kako god cjelovitoj – u okružju deklariranih i mahom svih, po rođenju, pripadajućih vjerskom opredjeljenju. U čemu je problem današnjih prigovora kad se javnost hrani izjavama o potrebi izdvajanja Boga i države. Pa to je jasno – samo po sebi. Po svojoj biti – to su nespojivi pojmovi.

Svatko za sebe je okrenut drugačijem središtu i ciljevi su im usklađeni upravo proporcionalno onome  čemu teže. Pa kad je to Isus tako jasno, još onda rekao, čemu onda zbrka, čemu zbunjenost i uopće rasprava oko toga. Koliko je funkcioniranje države nespojivo s postojanjem po principima Boga – pade mi napamet – pa On nije pokazani denar niti uzeo u ruke! A što mi sve prevrćemo po svojima i koje su nam čežnje da današnjih denara bude – više, meni, meni…. i kako ih teško otpuštamo iz ruku. A On kaže – dajte! Ma ne, još uvijek nisam postala levitirajuće biće pa da živim od asimilacije na suncu i da osmozom upijam tekućinu – živim i ja od suvremenih talira i novčića – i baš zato znam kako to biva…Ali, eto, bivamo poučeni i kako bi trebalo biti. Ali, nije to sve. Uvijek mi se čini da Isus igra neku igru skrivača, da svojim riječima prenosi poruku koju tek treba otkriti ili nam biva dano otkrivljenje – za neko vrijeme, za neko doba života, za neku situaciju. I tako, čitajući doma, pa opet, jučer slušajući tu istu Riječ – misli su mi ipak zapele na opet istom – dati caru carevo, a Bogu Božje. Što je to što pripada današnjim carevima? Ako nam i nije jasno – osvijeste nam to ona bijela pisama, izduženih omotnica, strojem ispisana, koje obično čitamo s osobitom pozornošću na kraju – gdje se zacrni neka svota, a uz nju datum do kada sve treba biti pomireno i plaćeno.

Toliko je toga da ispada da je cijeli život posvećen namicanju sredstva da bi se zadovoljili carevi sadašnjice. I uvuče se ta svijest pod kožu, ovlada do u dubine ljudskog postojanja – pa se i sami prosuđujemo po tome – koliko smo dali i koliko još moramo dati. Sve nam je u tome i za to. Cijeli smo u tome – i drhtimo i strahujemo i radimo i govorimo – gotovo samo za to i o tome. Onaj drugi dio izjave – dati Bogu Božje – ispada da toga nema ili u najboljem slučaju – lako ćemo s tim… Uostalom, nema se više što dati Bogu kad smo sve svoje već dali i zadužili se pa u ratama otplaćujemo dugove i hranimo careve – kojeg god imena bili. Ali, ipak – pitala sam se – što je to što je kod mene a što pripada Bogu. Što mu ja to moram dati? Platiti neku misu, dati milodar na misi, uključiti se u neku akciju i opet izbrojati novac. Kao da izvan novca i ne znamo razmišljati – kad je davanje u pitanju – dajemo uvijek i samo novac – jer to je mjera našeg postojanja i razmišljanja.  Pa i ona sirota udovica što je davala u hramsku riznicu – davala je dva novčića….

Sve je nekako obučeno i uokvireno u monete – papirnate, kovane… ali, ne ide mi to,  zaudara, nekako, ne sluti istinom… baš mi nije dalo mira… što je moj dug, što moram dati, što Bogu treba dati? Po obrascu udovice – dva novčića – pa nije moguće da se Isus divio nad svotom – jer bilo je to neznatno. Ali – objašnjenje je u onom – dala je od svog žitka sve – dala je sve svoje – dala je i svoje tijelo i duh – to su novčići koje je ubacila tamo gdje se prikuplja i što ide Bogu! Znate što je Njegovo kod mene, a što meni ne pripada, što je Božje?  Ja, ja sama, moj život, moje postojanje, ja cijela i sve ono što imenujem sobom – uopće nije moje, moj život – ja nisam vlasnik sebe, moji udisaji i izdisaji, moji talenti i sposobnosti, moja koracanja i posrtanja, moji uspjesi i porazi – moje cipele i naočale koje nosim, sve ono što izjavljujem – ovo je moje – nije- nije moje – sve je Božje.

Njemu treba dati sebe cijelog. Dopustiti ponovno preslagivanje pojmova pa ponovo pregledati račune davanja i zaduživanja. Zaroniti malo dublje u srce i vidjeti što to grčevito držim i bez čega mislim da ne mogu.

Pospremiti i prekontrolirati čime sam napunila posude svojih čežnji i htijenja, za čim tako jako ginem, što to ne ispuštam iz ruku i čime bih da su mi ne posude nego sobe postojanja ispunjene. Pa kad drugi puta izjavim da sam vjernica – da makar malo utišam glas, da se malo tiše i samom Bogu obraćam, da se povučem makar za jedan red bliže dnu crkve – da se pokušam sjetiti carinika koji je molio u hramu. Jer tako je lako prepustiti se inflaciji riječi koje gotovo ništa ne koštaju i zbog kojih nam ne cure kune i monete među prstima, a tako je teško vidjeti istinu sebe i preživjeti je.

Naše je, vjerničko je, pravedno je da se preispitamo kome smo predali sebe i kako se dajemo. Kad se razluči u srcu tko je car, a tko Bog, kad se ono prikloni onome kojem pripada i kad se odrede prioriteti – postanu nekako jasnija, pa i lakše razumljivija  carstava i kraljevstva. I bude mir, onaj koji ne daju denari i taliri, kune i euri, bude mir – da jest Kralj kraljeva, da jesmo Njegovi, da Njemu pripadamo pa i praznih ruku, ali punog srca i da sve ovo zemno je otpuh praha  - osim Njega i nas u Njemu.     
 
Da biste komentirali, prijavite se.