Križ života

Križem je označen život krštenika, križem je obilježen kome pripada i križ je sadržaj života onoga tko hoda putem Onoga kojem krštenjem pripada.
Autor: Zrinka Milanović Photo: Josip Ninković/Laudato srijeda, 17. lipnja 2015. u 16:28

Neki dan sam bila na sahrani člana obitelji. Umro je suprugov ujak. On je cijeli život proveo u malom mjestu u središtu  Istre i tamo na koncu bio pokopan. Ne znam kako drugi uspostavljaju i održavaju odnose s muževljevom rodbinom i nisam sigurna da bi u takvoj priči mogli govoriti o nekim tipiziranim obrascima – jer u pitanju su ljudi koji kao i inače zbog mnogo čega odnose olakšavaju ili otežavaju i čine raznolikim.

No, u mom slučaju, kad je pokojnik bio u pitanju – mogu reći da smo imali odličan odnos, da smo baš iskazivali neprikrivenu radost kad god bismo se susreli i pokazivali naklonost jedan prema drugome uvijek, ali baš uvijek. Od samog upoznavanja učinio mi se dobar, skroman, mudar i baš nekako mio pa sam ga kao nekog rezervnog oca ili makar nekog tko bi mi mogao biti otac – takvog ga svrstala, prihvatila i sve vrijeme ustrajala u tom odnosu. I eto, godine i bolest učinili su svoje.

Na mjesnom groblju okupilo se neočekivano mnoštvo ljudi i stoga su potrajale one uobičajene predradnje izražavanja sućuti… Ipak, sve se odvijalo po redu. Pred kapelicu s lijesom pojavila su se dva svećenika- jedan mlad, tek ove godine zaređeni svećenik, visok, naočit, izazivajući komentare okupljenih - i uz njega drugi, ostarjeli, pred odlazak u mirovinu, malen, stisnut i nekako uvučen u svoje sitno, mršavo tijelo…Razlike u izgledu su bile i više nego očigledne i naravno izazivale žamor i različite primjedbe... Pogreb je vodio ovaj mladi, visoki i iako, rekli bismo tek na vježbeničkom stažu, izgledalo je kako dobro vlada obredom. Nakon uvodnih molitvi okrene se okupljenom mnoštvu i glasnije izgovori: „Križ naprijed – ostali stoj! – dok se lijes i rodbina ne formiraju u kolonu koja će se kretati uobičajenom putanjom.“

Nitko nije ni trepnuo na tu izjavu jer – bila je to očigledno redovna uputa koja je vrijedila za sve ovakve istovjetne prilike. No, u meni je pokrenula neka razmišljanja koja nisam do sada povezivala tako zorno i očigledno. Na koliko sahrana smo nazočili i na koliko ih se istim redom sve odvijalo - uvijek isto – križ, pa onda lijes, pa onda svećenik, pa rodbina i potom okupljeni, pristigli na ispraćaj pokojnika. I sve je već bezbroj puta odgledano - ali – kao da mi se na neki način, meni moguć, otkrivala simbolika i možda dublje značenje tog rituala. Uostalom, velika je vjerojatnost da će nešto slično ili potpuno isto biti i na mojoj sahrani.

Ne znam ima li ikog tko je imun na takve misli osobito u ovakvim događanjima. Jedna od rođakinja mi je u trenutku kretanja kolone prišapnuta na uho: „Joj, sada će ga staviti u zemlju. Kako je to grozno“ - i uzdahnula i zanijemila. To je to - došli smo zbog pokojnika, ali proživljavamo i svoju neminovnost. I taj križ koji se kreće na čelu, i svećenik koji hoda odmah za lijesom: kao da se u tih nekoliko metara zatvorio i opisao potpuni krug ljudskog, vjerničkog života. Umro je onaj koji je po krštenju iz svećeničkih ruku bio uronjen u Krista – u njegov život i njegovu smrt, ali i u Njegovo uskrsnuće.

Križem je označen život krštenika, križem je obilježen kome pripada i križ je sadržaj života onoga tko hoda putem Onoga kojem krštenjem pripada. Hoćemo-nećemo život je težak. Koliko, kako, u čemu – svatko zna. Neusporedivi su naši križevi i suvišno je odmjeravati dužine greda i oštrice čavala; čak je i malo vrijedno to što nađemo i ponekog predaha makar to bilo onda kad nas križ priljubi na zemlju, kad padamo jer je prethodno bilo preteško, nepodnošljivo. Suvišno je i gotovo bezvrijedno tumačiti sebi i drugima kako je svima slično – jer tuđa rana i tuđi križ ne olakšava vlastiti.

Jednostavno – teško je i težina križa svakog života je neizbježna. I bilo bi sve fatalno i potpuno suludo kad bismo u križu samo odmjeravali logiku, muku, bolnost, kad bismo križem obilježili sadržaj života i u tome ne pomakli pogled na gore i ne vidjeli na tom istom, svom vlastitom križu – ne stigli prepoznati Krista. Potpuna je besmislica križ bez Krista – jer s njime se sve mijenja i sve ima značaj, vrijednost.

S Kristom na križu – život više nije samo nanizani redoslijed bolova i grozota koje izdržavamo: na našem je križu i On raspet, u našem životu On je s nama i dapače, još i više: u nama, u našoj muci On izdržava veći dio, u našim ranama njegove do kraja krvare, u našoj boli i muci On vapije i u naše ime, za nas, u našoj smrti – On umire ali i pobjeđuje – jer – križ ide do groba i više ga nema, od tuda se vraća natrag. Iza groba – ima Uskrslog koji nas u iskustvu svoje grobne tišine i muka – ne napušta nego izvodi u proslavljeni život. I zato ovaj život – ovakav – kojim god križem bio obilježen – ima smisla. I Krist na križu čini i daruje da se hoće i može – i još više: da se s nadom utemeljenoj u vjeri ustrajava u želji i nastojanju - Neka bude! U tom posljednjem hodu križ ne odustaje od nas – on ostaje i mi uz njega i Krist na križu pobjeđuje -  i mi s Kristom bivamo uvedeni u novi život. Tako je to kad se hod života ne odvija po gledanju nego po vjeri – jer bez vjere sve je ovo magleno maštanje, tek puko priželjkivanje, nesuvislo pričanje i bajka tješiteljica.

Pokojnik je trebao umrijeti, trebao je onaj pomalo čudan uzvik – „Križ naprijed – ostali stoj!“, trebao je život umrlog da mi kao slikovnica bude dano u slici i prilici smisao simbola i značaj onoga što cijeli život živimo i bezbrojnim riječima pokušavamo pojasniti sebi i drugima. A sve je tako jednostavno i tako zorno za one kojima je križ i Krist na križu okosnica i bitnost udisaja i izdisaja, koraka i posrtaja, dana i večeri- u križu života – kojih god dimenzija s koliko god čavala i s koliko god pokušaja. In hoc signo vinces!

 

Da biste komentirali, prijavite se.