Memento vitae

Kaže Gospodin da nisu pogodni za Kraljevstvo nebesko oni koji se osvrću unatrag. Što je bilo – bilo je, cilj se postiže stalnim kretanjem, hodanjem- naravno naprijed.
Autor: Zrinka Milanović/Laudato Photo: rifewithlife.wordpress.com ponedjeljak, 30. lipnja 2014. u 13:20
"I ja ću se danas vratiti kući ... I kad se budeš tješio (čovjeku je uvijek potrebna utjeha), bit ćeš radostan što si me upoznao. Uvijek ćeš biti moj prijatelj... I ponekad ćeš otvoriti svoje prozore, samo tako, iz zadovoljstva... I bit će kao da sam ti umjesto zvijezda poklonio mnoštvo zvončića koji se mogu smijati." (Mali princ)

No, nisam jedina koja u stvarnom i duhovnom životu radi retrospektivu, evocira uspomene, baca poglede unatrag. Doduše, duhovnici od formata, duhovni naučitelji su na neki način dopuštali takve poglede unatrag kako bi se uočile pogreške, možda evidentirao napredak, ili bilo koji pomak – u pozitivnom ili pak negativnom smislu. Taj pogled u retrovizor života imao je svog smisla uglavnom kao korektiv i poticaj na stabilnije, na istinitije, na dublje, na vjernije i dosljednije koracanje – za budućnost. No, ono što se meni, a vjerujem i drugima, događa kad se osvrćem na prošlost – nije u potpunosti ispunjeno duhovno dopustivim stavom.- često su to neka nostalgična lelujanja, neko prisjećanje koje pokrene osjećaje i vrati doživljaje, obnovi pamćenje na zgode i ljude, pa se ponekad probudi žaljenje, tugovanje i ono najpogubnije – samosažaljenje. Svjesna sam zamki takvih prepuštanja i nastojim koliko mogu  izbjeći tim mrežama. Dogodi se zaista da se prepoznam ulovljena, da postanem plijen nekih stanja u kojima zaista pogubim kontrolu – osobito u duhovnom smislu – i tako se teško vratiti na početne pozicije. Razumljivo je to – ovakvo i slično srozavanje i gubljenje konaca nad životom ide po inerciji ljudske sazdanosti. Jednom sam pročitala aforizam – Kad vam ide jako dobro, pazite da vam se zapravo ne događa kretanje nizbrdo. U tome gotovo da nema problema. Sve ide nekako prirodno, sve sa dozama ugode i biva tako lagano. Pristizanje na dno ili u njegovu blizinu je otrežnjujuće – uglavnom – i kad se prepozna – uoči se prijeđeni put – koji je zapravo stranputica. Povratak znači uspinjanje, znači dosezanje do početnih pozicija ili možda sadrži tek neki mali pomak jer ipak se u nama osvijesti iskustvo koje je od značenja za neko buduće hodanje. I tako, neminovno – zbog svoje ljudskosti- nekom više, a nekom manje – događa se ono što ne bi smjelo. Osvrćemo se unatrag sa krivim stavom i sadržajem pogleda, razmišljanja, doživljavanja i tada se tim klizanjem udaljavamo od Kraljevstva.

No, meni se prošlog vikenda dogodio povratak koji nije bio samo misaoni, doživljajni, emocionalni, duhovni…. Bilo je to fizičko vraćanje  na mjesta, u prostore, među ljude – žive i mrtve – koji su bili dio mog života iz doba djetinjstva i prve mladosti. Vratila sam se zavičaju u kojem nisam bila dugi niz godina bila. Čak sam pristigla u neko stanje da nisam ni željela, da uopće nisam osjećala nedostatak, ni čežnju, pa ni ugodnosti koje uvijek idu u nekom paketu pristizanja doma. No, prošlog vikenda trebala sam se fizički pojaviti u kući roditelja. Trebalo je obaviti neke poslove koje su, istini za volju, mogli biti učinjeni i bez mene. Zapravo – suprug je odlučio odraditi neke radove i bilo mi je dano na volju – Ako hoćeš – možeš ići sa mnom. Bilo bi mi drago… I tako, ne sluteći što će se sve u meni probuditi, a više zbog udovoljavanja njemu – pristala sam. Putem je sve izgledalo kao obično putovanje. Nizanje kilometara, poneko stajanje, kava ispijena u vožnji da se ne dangubi, prepričavanje i razgovaranje o aktualnim događanjima života…. Sve je izgledalo obično, već viđeno i doživljeno. I potpuno neprimjetno, bez imalo osobnog napora, bez ikakve usmjerenosti misli – zatekla sam se – kao gromom ošinuta, kao hladnom vodom zapljusnuta – u potpuno drugačijem izdanju. Druge misli, druge riječi, drugi ljudi, imena, potpuno drugačija priča, čak i drugačiji izgovor – sve je nešto potpuno drugo i drugačije počelo istjecati iz mene. Nešto čime nisam vladala i kontrolirala, neka obuzetost kojom sam bila obuhvaćena – bez ikakvog vlastitog nastojanja. Suprug se u jednom trenutku okrenuo i pogledao me s prepuno upitnika u pogledu – tko si ti, što je tebi? Bio je to signal koji me je uprisebio, kojim sam prepoznala svoju promijenjenost. I spazila sam – vozili smo zaleđem planine koja se nadvisivala nad mojim Kaštelima, bili smo baš negdje u razini mog mjesta….  Kad mi se tako nešto dogodilo pred isto dosta vremena – mislila sam da je tek slučajnost, tek neka koincidencija. Naime, putovali smo prema Međugorju – noću. Dobrim dijelom puta sam spavala i nisam uopće bila svjesna na kojoj smo dionici puta. No, u jednom trenutku – kao da me netko probudio i zaista u trenu sam postala svjesna i puta i okoline. Putnik do mene pitao me – Znaš li gdje smo? – i ja potpuno sigurna izvalim – U Kaštelima!. Ma nije prošlo ni 100 metara kad se pojavila oznaka na putu – Kaštela! Bila sam zgranuta – otkud mi ta sigurnost, ma možda sam na brzinu izračunala vrijeme i moguće mjesto gdje bi odgovaralo da smo pristigli… I nisam tome pridavala neko osobito značenje… A sada, sve se ponovilo- samo u drugačijem obliku. Kojim sam to nutarnjim kompasom bila vođena – i tada na putu za Međugorje i sada – ne znam. Kad sam shvatila gdje smo – nešto je eruptiralo, eksplodiralo, nešto iznutra se pokrenulo. Kao naplavina nečeg iznutra, narasla je silina ganuća. Neki kameni uteg nalegao je na srce i tako je teško bilo s njim disati. I gledam ja kroz prozor automobila…. Suprug kao da je ciljano usporio vožnju….. prepoznajem kuće, vidim ljude, Kozjak nada mnom, sve udoline, svaka uzvisina, svako krivudanje i ocrtavanje neba i planine, svaka uvala, svaka lučica sve je tu, sve je na svom mjestu. Otvorila sam prozor do kraja – i ti zapusi vjetra, ti mirisi, ona grmlja žutike – brnistre, one Bogom dane plantaže tog grmlja koje se još od djetinjstva jednako žute po cijeloj planini…. Izmiješali su se mirisi, vjetrovi, boje i slike, sve je nastalo i postalo kao živo stvorenje koje je negdje duboko u meni bilo okovano lancima potisnutog sjećanja. Oživjelo je kao oslobođeno od užadi nepristizanja i sada se uspravlja, osovilo se na noge, rasteže se po meni i u meni- i nekom mekoćom, nekom tihom nježnošću struji krvlju, mislima, tijelom – i nekako čudno- skoro bez razloga – ali tugaljivo žali i jeca. Ugušilo je u meni svaki iskru razuma, ugasila se u meni sadašnjost i stvarnost – i proplakah. Okrenula sam glavu da me se ne vidi, brzo učvrstila naočale za sunce i ukočila se pogledom prema vani. Ne mogu, zaista ne mogu nikom pokušati objasniti – pa često potpuno ni sebi samoj – kako mi je i što je. I nisam mogla ni pomisliti izgovoriti nijednu riječ. Samo sam suzila i pustila – neka idu…. Taj nalegnuti kamen u srcu – kao da je oduvijek tamo, samo sad sam ga prepoznala, to sve što se nizalo pogledu – što sam zaboravom izbrisala – ipak je ostalo sve moje, svaka osoba tamo mi je rod rođeniji, svako ljuljanje mora je kao kolanje moje krvi, micanje mog tijela – sve je iz mog srca izašlo i vraća se tamo budeći neki ugasli život. Što su znali oni ljudi koji su hodali pored našeg vozila u vožnji, što su oni vidjeli- svi oni moji, a ja ničija. Jer – toliko je vremena prošlo da ih se imenom teško sjetim, da ih samo srcem zovem svojima – a ja – ja sam tek suputnik nekog vozila, silueta bezimena bez značaja. Kako su mogli znati da i zbog njih plačem, da me ne prepoznaju, da me ne zovu svojom, a oni – iz dubine mene postoje. Kako pomiriti da kroz prozore poznatih kuća vire neke tuđe glave, da nikog mog iz prošlog vremena ne susrećem, da onih mojih najdraži više nema, da nikad neće više biti onaj zagrljaj susreta, da nema toliko nježnosti i iskaza ljubavi onih koji sada počivaju na brdu, u hladu pod čempresima na pola puta između neba i mora....  

I pristigli smo kući. Otvaramo vrata. Sve je kao poznato, a opet nekako novo i drugačije. Prohodala sam prostorijama. Tišina, muk, sve stoji zakopano na istom mjestu kao nekad, sve je kao netom ostavljeno. Nalegla prašina, paučina, posivjele stvari, prekrilo se sve nekim matom vremena….

Hvala Bogu- umjesto da se rastapam nad prošlošću – uhvatila sam se posla. Zaronila sam u spužve i sredstva za čišćenje. Predala sam se provjetravanju, pranju, ispiranju, brisanju, micanju, pometanju…. Kao sumanuta nisam prestajala do duboko u noć. Tek negdje iza ponoći – zastali smo- i ispili malu čašicu razgovora. Suprug je radio po klasičnoj podijeli one muške poslove – poslove stolarije, instalacije, montaže…. Svatko udubljen u svoj posao, žureći da u što kraćem roku više toga obavimo – nismo  ni jeli ni pili. Ta radna tišina dopuštala mi je potonuća i razmišljanja. Bilo je to ono klizanje u prošlost, izgubljenih i poremećenih kriterija, poljuljanih stavova i smanjene kritičnosti. Posao nije mogao omesti tokove misli. on se gotovo rutinski obavljao, ali, misli, one su pristizale u zapusima. Iznenadila sam se kojim sam to sadržajima ispunila svoj život. Ostaci nekih komada odjeće izmamile su  mi uzvik, suze – jer – bile su to pidžamice djece iz dobi od 1-2 godine, bile su tu neke igračke, figurice, posuđe, žličice, bilo je mojih predmeta još iz srednje škole, bilo je očevih rukopisa, majčinih skupljenih razglednica – pa među njima i neke moje – prigodne za njezine rođendane, Majčine dane…. Bilo je očevo pismo unučici koja je tog, nekog davnog dana primila prvu svetu pričest, bilo je knjiga koje smo čitali pa zajedno, otac i ja komentirali. Bilo je toliko stvari, sitnica koje su rađale pričama iz prošle stvarnosti života i glasno izgovarale svoja, gotovo potpuno zatrnula značenja. Nisam ni slutila koliko je toga protutnjilo vremenom, nisam bila svjesna od koliko toga sam zbrojena i sastavljena, nisam prepoznavala ni osvješćivala da je sve to moja sastavnica, da sam u svemu tome bila, trajala, postojala. Izmjenjivala su se raspoloženja od ushita, tuge, od sjećanja na događaje koji su – kao i inače u životu – neki bili puni radosti, a neki pak strašni, teški, mirisali na smrt. Ona noć u kojoj sam zajedno sa svojom i bratovom djecom provela u praćenju oca kojem je zatajivalo srce. Pa trčanje u 3 ujutro do bolnice, da bih dozvala kola hitne pomoći, njegov smještaj u bolnicu i nastavak bdijenja uz majku koja je dospjela u dijabetičku komu, a djeca, mala – pod temperaturom, svatko sa svojim zahtjevima i potrebama. No bilo je situacija u kojima smo prštali od smijeha, zadovoljstva, komike i ispunjenosti srca do prelijevanja. Puno je toga isplovljavalo na površinu, budilo se u pamćenju, pričalo svoju priču fragmenata života- nisam ga bila svjesna, nisam znala, zaboravila sam da sam tamo pripadala, tamo živjela neku tadašnju puninu života, da je tada, tamo bilo sve moje. Postoji opijenost raznim sredstvima- pa i to moje tadašnje stanje bilo je svojevrsno pijanstvo. Prepunjenost doživljajima koji su tako temeljito bili pospremljeni, prekriveni novima da se nisu oglašavali i zapravo nije ih bilo više. Naravno, sve spada u poznate mehanizme pamćenja. Ništa mi nije bilo što se i drugima ne događa. Ali, kad se ta osviještenost prošlosti javi u izdanju gotovo opipljive stvarnosti, kad se materijalizira u predmetima koje sam mogla vidjeti i dirnuti – postalo je sve dojmljivije, dobilo je stvarnu potvrdu da ipak nije sve plod moje imaginacije, neke iluzije u koju se prošlost često pretvori kad se izgube veze sa stvarnosti i preda se idealiziranju. I sve je nagrnulo na mene, sve se odvijalo u nizanju bljeskova za bljeskom, sve je imalo tako jaku silinu, sve je bilo toliko moćno. Zaista sam bila opijena i izuzeta od realnog vremena. U ponedjeljak sam već bila u realnosti, na radnom mjestu. Moji u uredu strpljivo su podnosili odjeke u pričama koje su se nizale. Zaista su dobri i strpljivi ti ljudi i da ne postoji ljubav kojom se podržavamo – odavno bi me ušutkali – jer znala sam – pretjerujem – ali, nisam si mogla pomoći. A samo sam im dio toga ispričala i još kao pazila da ih potpuno ne smrskam prepričavanjem. Najmlađi sin me dočekao kući i nakon nekog vremena izjavio – Nekako si mi drugačija od kada si se vratila. Sva si nekako prigušena i drugačija…. Pokušala sam mu objasniti da je u pravu i zašto je to tako. Pokušala- ne znam koliko me mogao razumjeti. I danas, gotovo puni tjedan nakon svega – odjekuju u meni glasovi, likovi, doživljaji, sjećanja. Još sam puna svega i svih, još nisam pristigla u punu stvarnost i sadašnjost. No, kao što biva- prizemljujem se…

Možda još nisam osposobljena razumjeti zbog čega sam bila takvom silinom obuzeta prošlošću. Možda još nije prošlo dovoljno vremena i možda se još nisam dovoljno udaljila da bi razumjela potpunije što mi se dogodilo. Je li sve moguće rastumačiti samo nostalgijom, i je li odgovor u potvrdi sadržajnosti života koja izmiče u svakodnevnom odrađivanju aktualnih problema i događanja, skriva li se istina u mirisima starosti koja sluti i već sada nagoviješta – od svega ne ostaje ništa – a meni se ipak očituje – no, bilo je i vrijedilo je, možda sam sebi priuštila prekapanje po nekim razdobljima života izbliza i dopustila si osjećaje u slobodi za što se čovjeku rijetko pruži prilika. Ne znam točan odgovor i ne znam je li samo jedan.  

Znam i vjerujem da je sve ovo Gospodin dopustio, jer sve je od Njega, i sve Njegovo je dobro. Sigurna sam ga naš Bog nije tek neka sentimentalna duša koja i nama iz isključivo nostalgičnih razloga dopušta slične trenutke ili vrijeme. Mislim da bi možda trebalo biti neko temeljitije dobro – ali još ga ne razumijem. Ili je ipak sve dopušteno za nešto što još treba otkriti, možda je sve samo uvertira u neka dublja potonuća i raščišćavanja, možda je svrha svega u temeljitijem slaganju, čišćenju važnijem od prašine i paučine po uglovima roditeljskog stana. Ako se usudim poslušati duhovne oce – počekat ću i primiriti se da mi bude dano što mi je određeno dati – kad budem mogla primiti i razumjeti darovano. Trebalo bi razumjeti tu signalizaciju – kao na semaforima- i pretočiti ju u svjetlo koje će obasjavati nadolazeće dane i možda godine… Koje će poklonjeno dobro iz toga niknuti – ne znam – počekat ću- bez forsiranja – pa kad bude – vidjet ćemo. Tko preživi – možda će pričati…
 
Da biste komentirali, prijavite se.