Mjerna jedinica

I neprekidno biva da nas naša ljudska narav navodi ljudskim očima gledati i mjeriti život, iako nam Bog odavno dade svoju riječ i svoje zakone kao jedini valjan putokaz.
Autor: Zrinka Milanović/Laudato/M.P. Photo: flickr.com utorak, 21. travnja 2015. u 09:46

Nema toga što ne mjerimo, jer podaci su nam dragocjeni. Oni određuju naš život, njegovu kvalitetu, našu uspješnost na bilo kojem području. Ti podaci koje dobijemo kalkulacijom i izračunom stavljajući u neki odnos naše i tuđe, tuđe i tuđe uvjetuju naše poimanje svega i svih. I nas samih – pred sobom, u sebi! I tako, mjerimo, odmjeravamo, prosuđujemo, uspoređujemo, ocjenjujemo, težimo i nastojimo po zadanim mjernim  jedinicama ukalupiti život i sebe i svoje i tuđe – i biti odmjereni – jer smo odmjerili, odredili i zadali. Naravno, ide odmjeravanje čak i tamo gdje se naizgled može učiniti da nije moguće isto primijeniti.

Da li ste pomislili da odmjeravate djecu mjernim jedinicama – varijabilnim – naravno – jer postoji okolnost kad prosuđujemo potrebnu izdržljivost, napornost, odgojivost, uspješnost, poslušnost, i još toliko toga… Kad su djeca u pitanju – količina mjerenja je neizmjerna i podložna promjenama – samo što to shvatimo tek naknadno – i da smo ih mjerili i da smo mjernu jedinicu modificirali prema faktorima koji su nam se u danom trenutku činili kao apsolutni i jedini istiniti – a kad tamo… Već u sljedećem naletu – sve se promijeni i bude drastično drugačije…

Mjerimo supruga – pod koliko i pod kakvim sve ne mjernim jedinicama?! Najčešće je zadana mjerna jedinica ona koja je u suglasju s našom podnošljivošću i količinom napora kojom nam je izdržati njegovu različitost. Rezultati su naravno izuzetno važni jer po njima preslagujemo svoj odnos i još – više gradimo ga za bar neko malo duže, naredno vrijeme. A onda se mjerna jedinica muža promijeni pa u skladu s time i izmjere pokažu različite rezultate.

Mjerimo i prijatelje – po mjernoj jedinici prioritetnog kriterija koja nas je i dovela do prijateljstva. Svatko zna svoju mjernu jedinicu prijateljstva pod kojim nazivom se svašta podvuče i svrsta. Pa shodno tome imamo izvanredne prijatelje koji su nam dođu kao da su istog – našeg – genskog koda u svemu, a i onih koji su malo zastranili pa je stupanj njihove izdržljivosti i poželjnosti upravo proporcionalan stupnju odstupanja od naših parametara poželjnosti. To da mjerimo vrijeme, prostor, brzinu, težinu, inteligenciju, novac ….. ma što li sve ne – da li treba izdvajati i naglašavati…

Recite vi meni što to ne mjerimo? I sve tako izmjereno – po kriterijima na koje smo pristali po tuđim sustavima ili pak po osobnom mjernom sustavu – odredi i nekako kao da nacrta sliku nas samih pa ili jesmo ili nismo zadovoljni tako dobivenim selfijem koji naravno nikad ne izađe niti na jednoj stranici – ne samo Interneta nego ni života. Zapravo, učini mi se da tek tu i tamo ponekad, skrivečki zavirimo žmireći u taj prikaz sebe onakvog kakvog smo negdje u stražnjim sobama sebe pohranili i dopustimo si neki letimični pogled i brzo, brzo, natrag – gurnemo tu prikazu u mrak i tišinu – i naslažemo još stvari, ljudi i događaja na nju ne bi li je bolje pohranili i ne bi li se osigurali da ni sami nećemo opet tako brzo vratiti se i ponovo upasti u napast  pogledavati išta o sebi što u najmanju ruku izaziva nezadovoljstvo. Jer poučak života jest – život je težak – a mjerna jedinica težine života jest bol. A u podnošenju i nismo baš neki – ma što znali i ma kako se tempirali. I dalo bi se petljati po zakonima fizike, po metafizici, moglo bi se upustiti u neka psihološka razglabanja i tražiti protutežu koja bi sav naš izmjereni, premjerni i ocrtani život u slikama i nacrtima učinila logično prihvatljivim, koja bi objasnila i osvijetlila mogućnost da unatoč svemu i svima – ipak…, u inat! I baš zbog toga – nekako bude – da ipak nekako bude!….

Možda netko i uspije sobom samim obojiti svoje misli u zeleno pa prospe još poneki roza cvjetić i život preobrazi u cvjetnu livadu iz sna… Iako – iskreno, posve iskreno mislim – takvi mađioničari i iluzionisti pali su na mjerenju u jedinicama istinitosti. Izdale su ih mjere valjanosti, mjere trajnosti, izgubili su se i pobjegli s mjerenja izdržljivosti. Recite vi meni – jer znate ih… i znamo se bolje od drugih – gdje smo to nestali u premjeravanju svega i svih i gdje to sve nismo zakazali i zastali… i ono drugo – gdje to nismo popadali i posrtali i gdje je to što smo izmjerili, a da nas nije boljelo… Nema toga tko se ne zatekne u provirivanju svojih izmjera, svoji obrisa i svojih prikaza – tamo u onoj stražnjoj izbi sebe, u tom sobičku u kojeg ne bismo uvijek rado – jer tamo smo sami s istinom o sebi – a istina…. – a istinaona prečesto zaboli, i još više, još daleko više zna boljeti od običnih boli na koje smo se naučili izdržavati… I što tada, što onda kad se više ne može izbrisati prepoznato, što onda kad se ne može zaboraviti kako mjerenje svega i svih nije dalo željene rezultate, što kad se po svakom od nas – u nama samima – počnu rađati, stvarati, gomilati poučci iz prepoznatih mjera koje se ne daju zaustaviti ili prikriti nekim na brzinu obavljenim, nekim novim utješnim mjerenjem koje se pokaže posve isto prethodnim – što onda, i kako tada?

Svatko sebi izmjeri neki svoj put – znajući da ga radi ili tek gurajući se kroz život iza kojeg ostane neka staza pa izgleda kao da je taj, hodajući, možda i znao kuda ide. Pa nam se učini – i to je staza…. Pa na koncu konaca – i jest nekakva. Malo je rizično hodati takvim putima da bismo svoje premjerili, malo je opasno ići za nekim za kojeg se baš i ne zna da li hoda ili tek smišlja kuda će koraknuti. Ne znam kako je to kod drugih – mada slutim – slično je – pa i isti smo na toj temeljnoj razni!

Ono što znam, posve sigurno i jasno i ono što se pokazalo da vrijedi i meni i drugima – kojim god mjerilima mjerila svima je jedan jedini način prolaska iz svog misirskog zarobljeništva, jedni način prelaska iz postojanja u stanje bivanja – koje je zadano po mjernoj jedinci ljubavi – koja jedna jedina – a odgovara svim dubinama, širinama visinama i još bezbroj drugim dimenzijama koje čine srce čovjeka, kojima se ne zna ime – ali srce zna – tu su!

Ako ima išta što svaku izmjerenu veličinu, svaki dobiveni rezultat proračuna i mjerenja može učiniti baš po mjeri koja odgovara čeznutoj slici – onoj koju tek možda maštamo o sebi i drugima – onda je to ljubav. Ona je mjerna jedinica univerzalnog značaja koja svemu daje značaj. Ljubav je jedinca našeg jesmo ili nismo, ljubav je mjera naše ljepote i uspješnosti, našeg sviđanja i prihvaćanja, ona je kozmički uteg i vaga naših bližih i daljih, ljubav je dioptrija i mjerna jedinica naših pogleda po kojem jest ili nije dobro i lijepo – ne nešto – nego sve i ne netko – nego svi. Ljubav je mjerna jedinca značenja života i nas u njemu. Ljubav je mjera i razlog bivanja i kad izmjerimo da je teško i bolno.

Ljubav je mjerna jedinica svih i za svakog u opustjelim prazninama i tugama, ljubav je mjera koja ispunjava sve razdrtosti i raskomadanosti koji nas čine tako nelijepima sebi samima. Ljubav je mjerna jedinca po kojoj posve bezrazložno, a posve jasno samo Ljubavi samoj – uopće jesmo – i  još više, još daleko više od onog što može izmjeriti čovječje srce svojim kantarom ljubavi – mi jesmo po ljubavi izmjereni za bivanje u neizmjerljivom – u vječnosti – s Ljubavlju samom.

Ljubav nas je vječnosti odredila, ljubav nas oslobađa naših mjera i liječi od nakaznosti, ljubav je izmjerila puninu života koja poništava i ukida svaku drugu jedinicu mjerenja – da bismo bili u Ljubavi bez mjere – za koju nam je srce novih mjera potrebno da bi ona – Ljubav – sva stala u nas ljubljene! Valjda zato vječnost i toliko traje – da bi se bezmjernost ljubavi pretočila u nas i da bismo neizmjerljivo ostali s Onim koji sama ljubav jest.
 

Da biste komentirali, prijavite se.