Muž moj svagdašnji

Sljedeće o čemu bih pisala je odnos sa suprugom. Čini mi se da je to ona najvažnija relacija u kojoj se ogleda najbitniji dio moje osobnosti, moji stavovi, ono većinsko, ljudsko što jesam.
Autor: Zrinka Milanović/Laudato Photo: Arhiva četvrtak, 14. studenog 2013. u 10:26

….Nije važno dal' me voliš
Jer i ja ću doć' u raj
I, napokon vječnost će biti s nama
Plavo će nebo nam biti dom...(Himna ljubavi, Edith Piaf)


Upravo o tome mi je stoga i najteže pisati – jer, odgovornost je to pred iskrenošću i istinom. U tom odnosu ima puno, puno toga čega bih htjela da nema, da je drugačije, što je teško i što boli i što je na koncu teško verbalizirati. No, jedno od postignuća koje ide u paketu s obraćenjem je prihvaćanje i blagost prema sebi, prema svojim slabostima kao znak poniznosti i odustajanja od pretencioznih namjera i stavova o vlastitoj nepogrešivosti i dostatnosti.

I opet su mudriji i iskusniji rekli i napisali o braku sve hvale vrijednog – i što bih ja imala nadodati. Ništa. Sve se zna i sve je razotkriveno. Moć znanja je silna ako se koristi- no i to izgleda po onoj - sve ima svoje vrijeme.

Zbog sebe, zbog nas – nikad se ne bih usudila napisati ni slovca. Ovo je samo prigoda posvjedočiti da se Bog ponovno nagnuo nad ljudsku nemoć, na tugu, nad otvorene grobove, nad grijeh u kojem je izgleda sve posloženo samo zato da se očituje Božja ljubav - ovaj put nama- suprugu i meni. O tome i zbog toga bih pisala. Može to zvučati kao izlizane i pomalo potrošene fraze. Iskustvo sličnog daje drugačije tumačenje i razumijevanje. A različitost možda nekom bude poticaj…

Dok se nije dogodilo obraćenje – onako, površno - izgledalo mi je da suprug i ja nismo imali velikih problema. Dijelili smo isti duh zablude i u tome poprilično skladno funkcionirali. Naravno, bilo je more životnih problema koje smo nosili i rješavali na otprilike slične načine kao što su rješavali naši prijatelji  i sav ostali svijet, pa stoga u tome nije bilo neke osobitosti i izuzetnosti. Sve je izgledalo prihvatljivo normalno.

Da bih pojasnila različitost novog i starog trebalo bi ponešto reći o tom  starom…

Dakle, živeći u braku, krenuli smo svatko sa svojim naravima, spoznajama, idejama, zamislima i, naravno, odgojnim naslijeđem. Razlike su bile ogromne. Suprug je potjecao iz radničke obitelji koja je jako podržavala i sačuvala veza sa svojim korijenima iz seoskog, istarskog miljea. Roditelji su imali osnovnoškolsko obrazovanje, živjelo se po pravilima – „dam – daš“, stavovi i pojmovi su bili kristalno jasni – dobro je sve ono što je isplativo. Nekakve visoke moralne zasade, neka sofisticirana kultiviranost, nikakav stav prema obrazovanju, drugačiji način ophođenja - ma ne mogu ni nabrojati niti približno sve sadržaje u kojima smo bili galaktički različiti. Jer moji roditelji su bili visokoobrazovani, živjelo se u kući gdje se nastojala živjeti vjera i moralnost pod cijenu života, domoljublje se nije moglo mjeriti nikakvom cijenom, obrazovanje je bilo potencirano i naglašavano u svakoj prilici…. Naravno, idealnosti nije bilo ni kod jednih niti kod drugih, ali razlike su bile velike. Uglavnom, već samo po tome bili smo jako, jako različiti, a da ne spominjem naravi, karaktere, navike…. No, iz nekog prkosa, iz želje da se dokaže kako ništa od navedenog nije presudno za naš brak – mi smo ustrajavali u zajedništvu. Ono što smo u nekoj nerazjašnjenoj, nesuvisloj velikodušnosti i tzv. ljubavi primjećivali i pravili se da ne postoji, opraštali, što je bilo jasno da nas smeta – učinili smo nebitnim, zapravo trudili se da ne bude presudno. Pitali su nas mnogi  onda, a i sada – kako ste vas dvoje uopće u bilo kojoj kombinaciji zajedno. Nekako infantilno smo se smijuljili i onako djetinje prpošno, suludo se ponosili – jer eto – jesmo! Mi možemo „kontra“ svih i unatoč svemu.  Sigurna sam da je svatko od nas podnio strašnu cijenu prihvaćanja onog drugog u toj različitosti koja je zapravo svima, pa i nama toliko puta izgledala nepomirljiva, nepremostiva i nesavladiva. Naravno – ni naša opredjeljenja, ni razmišljanja, niti protivljenje svijetu i svemiru ne bi uopće bilo izvodivo da nije bilo ljubavi. Ali, znate, oprezna sam u korištenju riječi ljubav. Naime, ono što smo tada oboje podrazumijevali pod tim pojmom – stubokom se promijenilo i sadržaj tog pojma nije ni izbliza niti sličan onome što je bilo i onome što se sada učimo prihvaćati pod tim imenom. Naravno, „krivac“ svemu je Bog!

Prvih 20-tak godina braka, dakle, živjeli smo od sumaglica, tvrdoglavosti i kakve – takve ljubavi. Koliko je to u sebi pomirljivo- ni danas mi nije jasno. Ustrajavali smo jer smo obećali! – jer smo htjeli održati obećanje, jer smo se zakleli, jer smo htjeli sačuvati ponos pred sobom i pred drugima. Ustrajavali smo jer je odgojem u nama tako jako zakorijenjena ideja o neraskidivosti braka –da li iz osobne slabosti i neusuđivanja na promjene i straha ili iz jakosti ljubavi – nismo nikad zapravo niti razmišljali o odustajanju. Naravno, bilo je žestokih sukobljavanja, predbacivanja, osuda i napada. Bilo je povremeno svađa i naravno iz svojih otvrdnutih naravi – teških mirenja. Uglavnom – zatišje bi nastajalo onda kad bi se prestalo razgovarati o problemu za kojeg bi se čekalo da vrijeme donese neko ad hoc rješenje. Niti smo pravo živjeli, niti se pravo, istinski svađali, a niti mirili. Meni je ta inertnost i neinicijativnost toliko teško bila podnošljiva - isto onoliko koliko i njemu moja nasrtljivost i želja da se sve ima pod kontrolom. Ali, umorili bismo se od sebe i od onog drugog i zapadali u apatičnost i neko nemoćno prepuštanje budućnosti bez ikakve ideje kako dalje. Zaista smo se prepuštali nekoj jačoj sili u vremenu koja je trebala odrediti tijek događanja našeg života, donijeti rješenja za koja sami nismo bili kadri naći izlaz. Grčevito mučeništvo smo si međusobno priuštili i u trenucima prezamorenosti tješili se kako ipak opstajemo i da će u nekoj nedosanjanoj budućnosti izvanrednim čudom ipak sve biti bolje. Zapravo živjeli smo potpuno bezglavo, glupo. Bez ideje i sadržaja, bez usuđivanja sastati se sa istinom, priznati je sebi i onom drugom. Nismo bili kadri za podnošenje istine. U tom vremenu imali smo svojih emocionalnih i materijalnih uspona i padova i nekako navikli sebe na ta odstupanja i prihvatili ih kao normalnost života.

Djeca su dolazila u tom svojevrsnom stanju mjesečarenja. Zapravo, nekako kao da smo uklizali u težine života i  nastojali svim silama ostati neodrasli u stalnoj međusobnoj fronti, braneći se pred sobom i onim drugim svim sredstvima – kako je i koliko je tko znao. Život je izgledao pretežak – i bio je – i sami ga nismo mogli nositi – a drugih nije bilo. Nosili smo se u toj nemoći sa većim i manjim zamasima i svakakvim uspjesima i neuspjesima. Tako su u tom i takvom okružju i stupnju svjesnosti i osposobljenosti pristizala djeca i iskreno rečeno- onako grubo iskreno – ni blizu nismo razumijevali značaj dolaska njihovih života u stvarnost našeg braka, naše obitelji. I mislim da smo bili dobri, odgovorni roditelji na način kako smo tada mogli i znali. Naša djeca su imali od stvari i od nas sve – do mjere da nisu ni znali što bi željeli – koliko god nas to koštalo. U tom iscrpljivanju sebe zbog njih, nalazili smo neki smisao koji je opravdavao naše napore, osobito one koji su po današnjem sudu bili nepotrebni, pa i besmisleni. Nastojali smo biti djeci na usluzi i sve ono što smo svojim odgojem primili i procijenili kao dobro – nastojali smo provesti u život sa svojom djecom. Suprug je veliku većinu svog radnog vremena provodio – i provodi – na raznim putovanjima – pa je većina odgojnog i radnog i inog dijela života u obitelji otpadao meni.

Vikendom bi se prilagođavali na zajedništvo i navikavali taman toliko da se u ponedjeljak opet ponovi priča rastajanja. Djeca su takav život prihvatila kao jedini moguć – što i jest bio – čini mi se poprilično bezbolno. To je bila istina našeg života. Danas se iskreno čudim kolika je njegova povezanost s djecom – i obrnuto - kada i kako se to stiglo dogoditi? – s obzirom da ga više nije bilo nego što je stvarno sudjelovao u našem, njihovom životu.  

I opet, razmišljam kako je Bog htio spriječiti veću štetu koju bih bila, prvenstveno ja,  u stanju učiniti djeci, pa mi je iz nikakvog zasluženog razloga dao već tada sposobnost razumijevanja građenja odnosa s djecom kroz razgovor i povjerenje. Kako je to izgledalo…. o tom drugi put….
Tako smo suprug i ja „bauljali“ životom. No, naravno, mi smo sebe i druge uvjeravali kako među nama – unatoč razlika, sukoba i problema- vlada ljubav, kako smo zbog te ljubavi u stanju sve izdržati i svemu odolijevati, kako smo nesalomljivi i zapravo nesumnjivo trajni. I prečesto bih u toj autosugestiji uspijevali – i u toj  samoobmani čak na neki način sretno živjeli. Zapravo – nas je ujedinjavao isti duh varke i laži i bez otpora smo mu se predavali, to je bio naš spas i opstanak – pa stoga nije bilo nikakvog trenja otpora i bitnog sukoba- u svojoj uljuljanosti bili smo složni – zaista smo funkcionirali kao jedno. I bili sretno tupi i jadni.

I tada se dogodio Bog. Opet je ključni trenutak našeg života u našem bračnom odnosu nastao dolaskom Gospodina. Redovna i normalna i logična pojava je da Bog svojim dolaskom sve promijeni – jer sve čini novim! Obraćenje naših života došlo je po djeci. I o tome bih pisala onda kad se više budem osvrtala na njih i njihove i naše živote. Uglavnom – Bog je najprije protresao moj život, a potom, vrlo kratko nakon toga i suprugov.

I tada je izgledalo – sve je krenulo naopako. Tada je po mom sudu, bila najveća kriza našeg braka. Možda naočigled i nije najlogičnije, ali tako je bilo. Sama sam bila u nemaloj začuđenosti i nisam razumijevala zašto, kako?! Ali, stvarnost je bila upravo takva. Nikad u životu se nismo tako žestoko sukobljavali kao tada, nikad nismo bili grubi u izjavama jedan prema drugom kao tada, nikad nismo toliko pokazivali međusobne netrpeljivosti kao tada - u prvim mjesecima, pa i godinama nakon našeg obraćenja. Sve ono što smo godinama potiskivali, što smo zanemarivali, što smo preskakali u rješavanju problema, razlike, nataložene frustracije, nesporazumi, optužbe, krivice stvarne i umišljene, povrede koje smo pokušali zanemariti, svu različitost –čini mi se sve od prvih dana braka – sve je odjednom silovito, nezaustavljivo isplivalo na površinu i gušilo nas, uništavalo, tražilo svoje i nekom agresijom inzistiralo na rješavanju. Kolika je bila naša zbunjenost i nemoć da se s time nosimo – nemoguće je ispričati. Razlozi rastanka nisu uopće bili upitni – bilo je samo pitanje kad će se netko od nas usuditi ozbiljno postaviti taj prijedlog i kako ćemo realizirati ono što je bilo u zraku kao željeno i gotovo normalno. Dapače, bila sam uvjerena kako suprug smeta mojoj novokomponiranoj turbo želji za pobožnošću, kako je on kamen smutnje, kako on  ima pravo biti pobožan, ali daleko od mene koja sam Boga doživljavala drugačije i kojoj se Bog objavljivao na drugačiji način. Čudno mi je bilo da je i sam Bog i predmet naših sukoba,…. nešto tu nije štimalo… Uzimala sam si pravo rasuđivanja da je Božja objava meni jedino ispravna, ekskluzivna i jedino moguća. Kako sam bila  daleko, daleko….
I tada se dogodilo opet čudo. Mislite li da pretjerujem u navođenju događanja u životu kao čuda? Naravno, svatko ima pravo razmišljati i tumačiti po svojoj slobodi i mogućnosti razumijevanja. Meni su to čuda – jer sve što je uslijedilo nije ni po kojoj sociološkoj, psihološkoj, emotivnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi bilo normalno da se dogodi.  Mi smo u stare mješine htjeli držati, nositi i primiti novo vino. A ne ide to, nenormalno je i neizvodivo. Pa, ipak….

Dogodio se jedan presudan razgovor sa svećenikom – zapravo našim duhovnim ocem. Iako je taj čovjek nešto mlađi od nas – ipak – mi smo bili duhovna novorođenčad i zapravo takvi nismo niti što znali, niti što razumjeli. Bili smo izvanredno pogodni svim duhovima zla koji nisu propuštali priliku razbiti nas, uništiti. Osim naše začuđenosti i međusobne ogorčenosti bilo je ipak nešto presudnije u nama – u nama, takvima, kakvim god pomućenim – bio je Bog. Bog se borio u nama za nas!!! Svatko je u sebi, za sebe molio, patio i izdržavao i bio preslab da bi iskoračio iz nemoći i starih utvrđenih, zazidanih pećina koje su nas opasivale i ograničavale, zarobljavale. Bili smo u lancima starih misli, starih navika, jednostavno – sapeti u grijehu koji se tek trebao očitovati. Otac laži nije propuštano nijednu priliku niti je odustajao od ijednog argumenta da nas utvrdi u starom i onemogući prolazak svijetla i izlaska u drugačiju, novu stvarnost života. Ali, moram istaknuti – koliko god smo se iskreno oduševili Bogom, koliko god da smo htjeli živjeti Krista, koliko god da smo odlučili usavršavati se u pobožnostima i molitvi – jednostavno – nismo bili dorasli toj ogromnoj novosti koja nas je zadesila. Strpljivost i smisao, sadržaj ljubavi koja znači žrtvovanje i odustajanje od svog i sebe – nismo još niti pravo znali, niti bili spremni na provedbu tih novosti u život. Jer nema ljubavi bez žrtve. Ljubav je tek trebala postati u istini i sadržaju kojeg smo morali naučiti i prihvatiti. To je istina za koju smo tek trebali biti osposobljeni. I, Bog je bio jači, nikad sami po sebi ne bi ništa niti mogli, niti pomislili, niti se usudili, niti pokušali, niti uspjeli. Jer – trebalo je od ugode, zadovoljavanja i ugađanja sebi naći razlog promjene u sve suprotno - a to je značilo žrtvu.

Svećenik je unio svjetlo. Naravno, bilo je prethodno podosta razgovora koja su bila besplodna. Bio je to govor koji se čuo, ali se nije slušalo, nije se dalo razumjeti. A onda, taj razgovor. Govorim o sebi. Radilo se o nečem što se već podosta puta od tada događalo, ali taj put mi se tako očigledno pokazalo kao novost, kao razumijevanje, kao otkrivanje, razumijevanje i prihvaćanje onoga što sam i prije čula – ali srce je sada bilo spremno na novost, na promjenu. Dogodilo se gotovo kao sa Savlom kojeg je bilo potrebno oboriti i ostaviti danima u mraku da bi se osposobio za primanje Božje milosti. Doduše meni je trebalo daleko više – ali obaranje nam je bilo zajedničko. Jer – trebalo je razumjeti ljubav u novom sadržaju. Trebalo je nekako naglo odrasti. I od tada odrastam…. Danima, satima… stalno, ispočetka… ljubav više nije smjela postojati samo kao osjećaj, kao afektivno stanje iz kojeg u nekakvoj „nabrijanosti“ nalazim razloge zajedničkog postojanja. Ljubav je trebalo razumjeti i živjeti na način Krista. Jednostavno je to – ljubav je trebala postati stav i u žrtvi je potvrđivati, u njoj ustrajavati i odustajati od traženja sebe i svog. Trebalo je otvoriti srce i priznati da u mom mužu živi Bog – da on ima pravo biti drugačiji, da Bog ima pravo u njemu postojati kako On hoće i da sva moja nastojanja preodgoja su zapravo mentalna silovanja, prekrajanje, znaci neljubavi i vlastite bahatosti i oholosti. Trebalo je muža priznati kako osobu, primiti ga, obnoviti u srcu ono što smo na obredu vjenčanja izrekli – uzimam! To uzimam –trebalo je staviti u odnos onoga kao što je Krist primio na sebe križ, kao što svećenik izgovara – Evo me!, kao Gospa kada izgovara – Neka mi bude! kao što se onaj koji ljubi predaje Ljubavi radi Ljubavi i jer ljubi naprosto – odrećući se sebe, odrećući se naplate za žrtvu, pristajući na ljubav prema osobi - Krista radi i osobe radi – i u tome u sebi umrijeti. Trebalo je da postanem svećenica u braku, da budem Krist u obitelji, da budem ona koja će u zemlji našeg doma umrijeti da bi se začeo plod koji će dati život – i u tome potpuno se utopiti, obući pa nestati u Kristu- da bih počela postojati. Sve to se tim jednim razgovorom objelodanilo u srcu, i Bog je učinio da se Njegovom milošću srce oraspoložilo, da sam se oduševila i svim srcem, cijelom sobom bila spremna tako živjeti. I tada je sve počelo bivati drugačije….teško, mukotrpno, uz stalne uspone i padove…. Ali – biti svećenica mi se tako svidjelo, to je bio razlog, to me mijenjalo, i koliko god bilo krvavo teško – imalo je smisla. Što je to značilo, tj. što to i sada znači za mene – teško je izreći. Značilo je to doista umiranje, odustajanje od mojeg sveznajućeg stava- ja koja sam htjela i uspostavljala kontrolu nad svima – sada sam trebala slušati, pravdati, opravdavati, priznavati, pristajati….odrađivati i u svemu ne inzistirati, zapravo niti pomišljati na uzvratnu naplatu – ni od supruga – a niti od Boga. Uzimam…. Čini se neizvodivo – i zaista – često tako izgleda i biva – ali zbog onih povremenih uspjeha – ipak se pokazuje kao moguće, uspješno, izvodivo. Tako je brak postao nešto drugo – za nas drugačije. Ljubav je postala stav prihvaćanja, uvažavanja, ustrajnog ostajanja uz onog drugog u zgodna i nezgodna vremena, uz teške ili blaže ispade naravi, uz mudrost i glupost onog drugog, uz uspješnost i neuspjeh, uz imanje i nemanje, u razumijevanju ili potpunom neshvaćanju – ponekad, ponekad se uspije. I zato je moguće, i zapravo se može.

Suprug je imao svoju katarzu – na svoj način koji ostaje njegov – ustrajava u ljubavi i prihvaćanju mene – sa svim mojim „terorističkim“ ispadima, s mojim nasrtanjima, nestrpljivošću, s mojom nenadmašnom mudrošću i nagomilanim informacijama…. Nije lako živjeti sa mnom – jer treba moći nositi se s naravi koja je i meni samoj prečesto preteška. I sada – postoji ljubav - ona za koju se nadam da postaje zrelija, koja ne ovisi o raspoloženjima ili emocionalnim stanjima ili ičem izvanjskom. To je ona ljubav stava koja se u krvi postiže i živi. Kako je to teško – nemoguće je izgovoriti. Ali, drugačijeg puta nema. Tak sada, u našoj 30-toj obljetnici braka – postajemo supružnici na tragu onoga što smo na vjenčanju izogovarali – i ne znajući što govorimo. Ali, da ne bi bilo zabune – tek smo na tragu, sve je u nastajanju i nastojanju. Daleko je to od idilične harmonije i sinkroniziranog plesa duša, tijela, naravi, …. Ali, može se. Tek kada smo zaista u slobodi i ljubavi srca i cijelog bića prihvatili Boga moglo se dogoditi slobodno prihvaćanje onog drugog. Boga je trebalo zavoljeti na način kojeg je On zadao – Ja sam Put, Istina i ŽIivot- i ono prečesto izgovarano i meni teško primjenjivo – Primjer sam vam dao! I razotkrila se moja istina, moj put i moj život – i primjer kojeg nisam slijedila… I čini mi se da je to slučaj ne samo sa supružnicima nego i s bilo kojom drugom osobom. Ali, za slobodu i istinu se treba osposobiti. Ona pretpostavlja iskreno sagledavanje sebe.  Taj istinski uvid u sebe moguć je samo onda kad se odlučim stajati pred Gospodinom. Meni je doduše trebalo i treba još uvijek jako puno stajanja pred Kristom. Čini mi se da otkrivanje misterija vlastitog bića traje cijeli život. Dugo je trajalo opraštanje i napuštanje od svojih ustaljenih oblika ponašanja i razmišljanja i doživljavanja, dugo je trajalo opraštanje i odustajanje od sebe bivše, dugo mi je trebalo da bih se usudila zakoračiti u stvarnost koja me zapahnula, koju jesam prepoznavala kao istinitu – ali, nisam joj bila dorasla. I još uvijek nisam…. Ali, polako, polako gmižem…. Isus je rekao Nikodemu da se treba ponovo roditi od Duha! To se trebalo i treba i nama dogoditi. Rađanje zna biti dugotrajan proces kojemu prethodi isto tako dugotrajno vrijeme oblikovanja i osposobljavanja za novu stvarnost, za novi život. Majke, a i očevi to znaju. Zna to i naš Otac. I jer kod Oca nema nasrtanja, nema silovitosti, nema primoravanja - ima samo lahora, ima samo poticaja, ima milosti i mirisa Duha koji stvara primamljivost i potiče volju na odluke koje moraju biti naše, slobodne i svjesne, u njima moramo postojati mi, mali, skromni, ponizni, ali voljni i odlučni hodati, nastojati, pokušavati… I naravno, odreći se vlastitih kriterija savršenosti, odreći se vlastitih mjerila istinitosti, zapravo biti svjestan osobne slabosti, grešnosti, ljudskosti… Biti ponizan kao carinik u hramu i iz tog stava – Bože, smiluj se meni grešniku – usuditi se moliti za ono dobro koje Bog hoće u našim životima – da mu dorastemo i da ga uz Njegovu pomoć pokušamo što više realizirati. I ima jedna kvaka tog boljeg dobra, a koje teži najboljem dobru: ono je uvijek ostvarivo kroz dobro drugoga. Istina je to. Nemoguće je u životu prepoznati i natruhe sreće ako je ona usmjerena samo na mene samu. Najveće dobro koje sam primala i prepoznavala je ono u kojem je postojao onaj drugi, ono dobro koje me osposobljavalo za drugog.  

I naravno, molili smo. Molitva je bio prvi vidljivi znak našeg osobnog obraćenja.. Onda, kad smo prvi put zajedno molili – počeli smo se osposobljavati za izgovaranje istine, kad smo nastavili moliti – mogli smo tu istinu podnijeti i prihvatiti. Molitva je opet bila način aktiviranja ljubavi, angažiranja svijesti i predanja Bogu onog drugog i sebe samog – da se nešto pokuša i da to Bog usavrši. Molitva za supruga uključivala je (često, često s teškom mukom) toliko moje osobnosti da mi se čini da je daleko više donijela meni nego od onoga što sam za njega molila. Smiješno je i nesuvislo procjenjivanje takvog tipa – ali što sam više molila za njega – ja sam postajala drugačija- postajala i postajem… i naravno, svako postajanje uključuje bolnost promjene koja, koliko god bila više ili manje traumatična, koliko god joj pružali otpor – postaje moguća onoliko koliko smo spremni podnijeti žrtve iz ljubavi za dobro za koje smo se opredijelili da je stav našeg života. Za to vrijedi živjeti i umrijeti.

Naš brak nije postao bajkovita, cvjetna livada iz sna. Nismo postali imuni na probleme, težine, drame, pa i međusobne- većih ili manjih razmjera. Ne, ne, daleko, daleko je od toga. Ali, promijenio se naš ključni stav prema životu – jer svatko na svoj način nastojimo živjeti život Kraljevstva Božjeg. Naglašavam – nastojimo! Izgubila se, blijedi ona očajna grčevitost i prečesti osjećaj bezizglednosti, nestalo je one panike i umišljenosti kako samo mi moramo u cijelosti riješiti i doskoćiti mudrošću nekom problemu koji nas je zadesio. Brak je postao „poligon“ posvećivanja, u njemu se događa usavršavanje svih redom kreposti od bogoslovnih do ćudorednih - od poniznosti, poslušnosti, strpljivosti, poučljivosti, blagosti, krotkosti…. U braku se iskazuju sva djela milosrđa – i ona duhovna i ona tjelesna, brak je poprište i mjesto prepoznavanja i obračunavanja sa vlastitim slabostima i nastojanja na usavršavanju. Brak je mjesto, izvanredno mjesto našeg posvećenja – s kakvim god rezultatom i plodom. Mi smo postali, tj. nastojimo postati jedan drugom sredstvo i način spasa –biti spas za vječnost. A nije to malo i beznačajno – jer, znate – vječnost je duga, duga…. Bog potpomaže naša nastojanja. On radi u našem braku čudo u nastajanju. Za drugačije nismo osposobljeni. Nagli prevrati bi nas slomili – jer ih vjerojatno ne bi niti razumjeli niti bili u stanju živjeti. Naš Otac, kao najbolji roditelj, dozira milost točno onako i onoliko koliko smo bili i jesmo u stanju primiti. Koliko smo toga potratili – neka nam se Bog smiluje.  I hoće. Jer Bog koji je započeo, dovršit će svoje djelo u nama – i mi u Njemu. Zbog Njega opstajemo, ustrajavamo i jesmo – na svoj, ljudski, slabi način, sa svim svojim propustima, sa padovima, sa sumnjama, mislima, sa željama i zastranjenima. No, ljudi smo, tek samo ljudi – i to nam je pred Bogom svo opravdanje, sva nada i spas.

«Ali kad se očitova dobrota Boga, našega Spasitelja, i njegova ljubav prema ljudima, tada nas – ne zbog pravednih djela koja smo mi učinili, već po svom milosrđu – spasi kupelju ponovnog rađanja, obnove koju čini Duh Sveti koga obilno izli na nas po našem Spasitelju Isusu Kristu, da opravdani njegovom milosti, budemo baštinici vječnoga života kojemu se nadamo. Ovo je sigurna riječ, i hoću da ovo uvijek tvrdiš, da bi se oni koji vjeruju u Boga nastojali posvetiti vršenju djela ljubavi. To je dobro i korisno ljudima.» (Titu 3:4-8)

Da biste komentirali, prijavite se.