Ni čudo niti slučajnost, već Providnost

Svi na njegovom dlanu dišemo i jesmo, a sve u životu je plod njegovog križa i djelo njegove ljubavi – i dobro i zlo je samo da se iskaže naše srce njegovom, da se naši životi očituju njegovom, da mu na koncu konačno kažemo makar hvala, za početak.
Autor: Zrinka Milanović/Laudato Photo: http://www.liveluvcreate.com četvrtak, 27. ožujka 2014. u 09:47

Kako govorim o obitelji, logično je da se temeljim na, prije svega, svojoj i onima drugima, bliskima iz kojih crpim neko iskustvo i kakvu takvu mudrost života. Zbog neposrednosti događanja i zbog snage dojma jednostavno se ne mogu otrgnuti događanjima zadnjih dana u kojima se, očima mog duha, iskazala čudesna snaga Boga i ljudi. O čemu se radi? Pokušat ću vam što trezvenije i vjerodostojnije ispričati niz događaja koji su prelijepo pokazali snagu, nježnost i veličanstvenost Božje ljubavi i one ljudske, koja je uvijek odgovor na Božju.

Suprug gotovo cijeli naš bračni vijek obavlja poslove vezane za putovanja. Prošli tjedan boravio je u Istri. Radio je u Puli, a smještaj je imao u Rovinju, nekih pola sata vožnje. U utorak navečer, oko 10 sati, nakon obavljenog posla zaputio se u Rovinj na noćenje. Čuli smo se mobitelom i malo mi se požalio kako ga bole leđa i kako jedva čeka stići, odmoriti se, otići spavati. Budući da je vozio, nisam ga htjela nekim dužim razgovorom ometati, pa sam mu samo rekla da se javi kad stigne te ćemo onda nastaviti razgovor. Nije bilo ničeg neobičnog, jer i od prije se već žalio na bolove u leđima. Uglavnom, sve je bilo već viđeno i preživljeno, pa stoga ništa alarmantno. Nakon nekih 20-ak minuta, javlja mi se s benzinske postaje kako će samo malo zastati, protegnuti se, nešto kupiti i da će za par minuta biti na odredištu. Ok, sve je bilo u redu. A onda za 2-3 minute novi poziv, nešto ga je tako jako zaboljelo u trbuhu, teško diše, ne može se ispraviti, ne može stajati na nogama... Da li da zove hitnu pomoć – naravno – zovi – i onda tajac. Niti se javlja, niti odgovara na pozive. Tih pola sata je bilo vrijeme nepostojanja. Samo sam mislima otvorila nebo i predala ga Gospodinu. A tada sam se pokrenula i otpočela potragu. Ovako se rekonstrukcijom događalo: djelatnici benzinske pumpe su vidjeli supruga kako se savio, kako nepokretno stoji i kako teško diše. Posjeli su ga i krenuli zvati hitnu službu. U tom trenutku kola hitne pomoći dolaze na tu istu benzinsku postaju točiti gorivo. Dakle, stigli su sami, bez da su ljudi ikoga nazvali. Supruga su smjestili u kola, pospremili njegovo vozilo i potom krenuli natrag za Pulu. Na hitnom prijemu je ležao nekih 4-5 sati i dobivao infuziju sa sredstvima protiv bolova, ali bez da se utvrdilo što mu je. Oko 3 sata ujutro mi se javio sav izbezumljen kako je predviđen za hitnu operaciju i kako je već potpisao svoj pristanak. Sve je već spremno i on odlazi u operacijsku salu. Vođena nutarnjim glasom viknula sam mu – ne! – nemoj, čekaj, stani. Veza se prekinula. Onda sam došla do broja dežurnog liječnika i nakon razgovora s njim potvrdilo se kako se operacija odgađa za još nekoliko sati. Ali, u stvari, sa stanjem supruga nije se igrati, sve je nešto atipično, ali alarmantno i njega treba operirati na način da ga se otvori i krene u istraživanje što bi mu moglo biti. Sin i ja smo pokušali dokučiti što bi moglo biti. Nisam bila sigurna jesam li dobro odlučila i je li dobro što me se poslušalo – jer odgoda operacije za neke slučajeve znači smrt bolesnika. Poslala sam sina spavati – a ja sam krenula moliti.

Bio je to rad – ozbiljan rad srca i duše – nije bilo malodušja, bilo je zabrinutosti koju je molitva polako, kao brisanje prašine, otklanjala iz duha. Molila sam sve – i krunice, i litanije, i zazive – propisane i one koje sam sama smislila, bilo je molitve srca, bilo je šutnje, bilo je riječi, bilo je gledanja i bilo je davanja i primanja. A onda sam se pokrenula i u sat vremena počistila kuću, pospremila robu, skuhala kavu, probudila djecu i oko 7-8 ujutro zaputili smo se sin i ja u Pulu.

Oko 10 sati stigli smo u bolnicu. Suprug je bio vidno bolje, no svejedno sve je bilo spremno za operativni zahvat. Konačno su mu napravili neke temeljitije pretrage i utvrdilo se: došlo je do pucanja čira na dvanaesniku, ali operacija za sada neće biti potrebna jer se trbušna maramica zalijepila na perforaciju pa je tako izbjegnuto izlijevanje sadržaja i krvarenje. Ta varijanta nije nepoznata u medicini, ali je puno rjeđa, a mužu je značila čudo preživljavanja. To je bio Božji povoj, Njegovo povijanje rane! Tako je suprug ostao u pulskoj bolnici i za tjedan dana se vratio kući.

I vidite, ovako sam razmišljala, Bog je učinio čudo – i ta kola hitne pomoći koja su došla bez da ih se zvalo, i odgađanje operacije što je mogla biti smrtna presuda suprugu, i to povijanje rane od tijela u tijelu, sve je bilo čudesno vođeno Bogom. Moje kolege kažu – koja sreća! – a ja kažem – kakav Bog! I kao da je dobar sklop okolnosti ono što se očekuje, a niz loših događanja – zla kob. Tako, jadničak od čovjeka biva igračka na vjetru neke hirovite sudbine – i što se tu može? A može se – jer zaista nije tako. Molitva prihvaćanja i molitva za Božju blizinu – pa kako On hoće - neka bude! - molitva vjere ne može biti bez odgovora Njegove velikodušnosti – ma kako je mi vidjeli i ma kako je mi razumjeli, i ma kako se ona manifestirala.

Čudo je bilo opet gledati maštovitost ljubavi na djelu. Kako su se djeca nekako zbila, kako su se organizirala, kako su jedan drugome bila potpora, kako su razradili logistiku podrške stariji mlađima i svi skupa suprugu i meni, kako su osjećali, kako su davali, kako su radili i kako dobri bili. Ganula me ljubav ljudi koji su utrčavali s ponudama pomoći svih vrsta. Znam – ljudi smo - i velikodušnost koju su iskazivali i nudili – vjerojatno bi – kao što inače biva – u praksi i u stvarnoj potrebi – da mi je zaista nešto trebalo – umanjila svoju veličinu. Ipak – sjetite se – Bog procjenjuje i vrednuje nakane srca. U nakanama smo istiniti, veliki, velikodušni, čisti, dobri, dali bi više nego što možda i imamo. Ta velikodušnost u namjeri me dirnula. I ona je bila Bog na djelu. Kao da je baš u ovoj korizmi trebalo tako biti, da se nama u obitelji ponovo osvijesti – moji ste, ja sam s vama, ne bojte se, ljubim vas, i kao da to treba i drugima reći.

Pričam vam sve ovo da se skupa sa mnom i mojom obitelji radujete jer opet smo pronašli izgubljenu drahmu, da sa mnom podijelite sreću – jer Bog je s nama – iznemogao više od ponavljanja: ne bojte se, neću vas ostaviti same, ja sam s vama u sve dane života.

Pričam vam ovo, ma kako vi sami prosudili radi li se o čudu ili samo o nekom mom pretjerivanju. Pa neka nam svima bude neko veće, ono djetinje povjerenje – znate ono kad uhvatite Oca za ruku i idete s njim – kud god i kako god. Tada je mir i sigurnost, tada je pouzdanje – sve će biti dobro – jer On je Dobro.  Ako vas ova priča potakne da otvorite oči srca – čudo će biti i novi dan, ma i sam zrak koji dišete jer sve naše, nije naše, sve je darovano i pokriveno Njegovom krvlju. Čuda su samo zato da naraste vjera, da ojača povjerenje, da umnoži predanje, da umnoži ljubav. Njegova ljubav je razlog i uzrok, izvor svega onoga što u ograničenosti zovemo svojim. Ljubavlju svojom i krvlju nas je otkupio i zaslužio nam život, i sve u njemu. Svi na njegovom dlanu dišemo i jesmo, a sve u životu je plod njegovog križa i djelo njegove ljubavi. I dobro i zlo je samo da se iskaže naše srce njegovom, da se naši životi očituju Njegovom – da mu konačno kažemo makar hvala, za početak.
 

Da biste komentirali, prijavite se.