Savršena punina

Sva mudrost se svodi na: živi! Živi sada, ovaj trenutak i ne pridaj preveliki značaj niti okolnosti, niti situaciji, niti imanju, niti nemanju, niti viškovima, niti manjkovima, niti težinama, niti olakšanjima, neka te ne smeta nepravilna zakrivljenost kruga, niti nategnutost te iste linije.
Autor: Zrinka Milanović/Laudato Photo: pixabay.com subota, 05. studenog 2016. u 10:42

U savršenom svijetu postojite vi, možda suprug, djeca. Time je krug u savršenoj punini, uglavnom, kod mnogih zatvoren. No, u stvarnom svijetu – stvari su drugačije. Savršena punina koja čini dobrim dijelom i potpunost vaše osobe – stvarnošću postaje drastično promijenjena, ali ne zato u bilo kom smislu i fakultativna.

Stvarnost donosi paket aranžmane u kojima redovno proživljavamo muku viškova ili manjkova – i svojih osobnih i tuđih. U poremećenim i često razlomljenim, isprekidanim ili nategnutim linijama savršene punine – a ustrajno nastojeći sačuvati pravilnost savršenstva – trošimo jednom riječju – sebe. I čini nam se sve nas je manje, sve se teže usuđujemo zvati imenom. No, čitav taj sklop koji se zove život privede nas stanju koji se očituje sve dužom i dužom šutnjom.

Da li je to tišina mudraca ili tek primirena pokorenost. Ne znam. No, posve mi je jasno da me ima sve više i više u toj šutljivosti koja je i posve drugačija i daleko više od nedostatka izgovorenih riječi. Postaje sve suvišnije razglabanje o kozmički bitnim pitanjima, gotovo isto kao i o onim banalnima tipa: cijene kupusa na tržnici, jer nijedan odgovor ne postiže željenu zaglađenost krivulje koju smo si u zamisli zacrtali; postaje pomalo i smiješno grčenje nad svakodnevnim preskakanjima i turbulencijama – koje čak i imenima kojima ih nazivamo- gube svoj značaj. To više nisu niti šokovi, nisu ni ludila, nisu ni opakosti, nisu nikakve dramatične izvanrednosti -sve je to samo događanje života.

Sva mudrost se svodi na: živi! Živi sada, ovaj trenutak i ne pridaj preveliki značaj niti okolnosti, niti situaciji, niti imanju, niti nemanju, niti viškovima, niti manjkovima, niti težinama, niti olakšanjima, neka te ne smeta nepravilna zakrivljenost kruga, niti nategnutost te iste linije. Samo živi- s odmakom od svega i svih – jer je posve sigurno – ti nisi presudna - niti je točna trenutna procjena značaja kojeg doživljavaš, niti je trajno to što misliš da je aksiom i istina koja bi sudbinski trebala odrediti tvoj život. Promijenit će se, bit će drugačije! I od sebe same – stvori odmak.

Dapače, odmak se događa gotovo i bez napora – jer ni ja nisam ono što sam mislila da jesam, jer i ja sam tek doživljaj, prosudba, sustav daleko većeg broja nepoznanica i mutnih, nejasnih slutnji nego što bih se usudila s potpunom sigurnošću tvrditi – to je istina mog ja. Moćnost mojih sila doseže do skoro ničeg.

Naravno, sve ovo podosta podsjeća na fatalističko defanzivan stav koji sluti na slomljenost, umor, odustajanje, pasivno prepuštanje. Koliko god pomišljali o heretičkom iskoraku i koketiranju s tamo nekim filozofijama ili religiozno-psihološkim kombinacijama samoutjehe i samopreživljavanja – usuđujem se reći – ništa od toga. Valjda u nekom faznom stanju života dosegnete razinu razumijevanja kako je život posve jednostavan i samo ga svojim zamislima, onim duboko urezbarenim zamišljenim linijama savršenstva sami činite sve nesavršenijim.

I kad se zaista umorite od popravljanja, kad vam ponestane gumica kojima pokušavate ustrajno godinama sami izbrisati nepravilnosti i sami zagladiti linije punine – dospijete do stanja jednog blagog humora koji pomaže u oslobađanju od morè svakovrsnih moranja i trebanja – jer postane bjelodano i jasno – to nije u mojoj moći. Nisam presudna. Možda se tek radi o logičnom zaključivanju nakon rezimiranja i pogleda u retrovizor – kojem nitko ne odolijeva ma kako taj pomak pogleda unatrag kamuflirali ili tajili. Ta oslobođenost ne popravlja život u vidljivom obliku, ali ga ipak čini bitno drugačijim. Sve ovo moglo bi se i drugačije nazvati možda ipak istinitijim imenom – dopadne vas poniznost života! E baš to mi se čini jednim od većih postignuća ma kako se naizgled moglo suditi kao priznanje poraza i gubljenja… Naravno, u skladu s gore navedenim – niti tom postignuću ne pridajem presudan značaj – ali stvari se u pomacima događaju na stvarniji način. Jer moja ne presudnost uključuje presudnost Onoga koji Jest- i moje je tek suradnja, a njegovo je djelo – do one famozne mjere - sve u svemu!

Koliko puta smo čuli o potrebi predanja Bogu svog života. No, nisam jedina koja to ne zna, nisam jedina koju očigledno sam Bog treba podučiti kao i u svemu drugom – da je predanje proces kojeg nam se naučiti i na kojeg nam je pristati. A pristajemo po logici tvrde šije i po Getsemanskom poučku – u muci i krvavom znojenju. Naravno, uz puno više osamljenih kamenja i uz puno dugotrajnijih krvavih znojenja. Ali, i kad se umislimo: to je to, pristiglo je vrijeme, znanje, volja i osposobljenost- dovoljno je u meni vjere i povjerenja – sada Bože tebi baš istinski potpuno predajem svoj život – sebe i u paketu svega i svih koji čini moje ja - dobro je biti svjestan nesalomljivosti svoje ograničenosti i uzeti s poniznošću svoje vlastite riječi, molitve, sebe samoga, i u startu znati, to je samo ono što sada znam i mogu- ali nije to sve. Jer uistinu i nije.

U oslobođeni prostor od sebe i samodopadnosti, u oslobođeni prostor od svih kojih smo si zadali ulijeva se Bog, polako, polako jer za drugačije nismo sposobni. Ponekad tek kao kap po kap, ponekad samo kao čežnja, kao bol odsutnosti, ponekad kao slutnja, ponekad samo kao svjesnost, ali što god i kako god bilo, oslobođeni prostor nužno biva ispunjen njime, ako njega tražimo. I budemo često u začudnoj novosti, u nepoznatoj zemlji, sami sebi stranci, u otkrivanju i nastajanju. I ne treba biti preveć zabrinut ako ga sami ne prepoznajemo, ako ne pristižemo onom i opet po našim utetoviranim zamislima o potrebnom odnosu s Njime, ne treba zdvajati jer ga ne volimo onoliko koliko smo se zaklinjali. Nema to veze, jer naše nemoći nisu ograničenja Bogu, naše slabosti nisu i Božje, naše nepristizanje njemu nisu Božje kočnice za bivanje s nama, naše ne prepoznavanje nije Božja zapreka.

To što mi nismo, nije mjera Boga koji jest. Poniznost života dopušta mi da oslobođeno, u nekoj mjeri, dopustim sebi biti slobodno slaba, neuspjela, da čak s humorom pogledam na sve svoje nekad doživljavane herojske pothvate i da čak s istim stavom doživljavam i svoje slabosti pa čak i grijehe. Jer onaj koji u mjeri kojom mu moja sloboda dopušta živi u meni zna istinu i proniče moje kosti i bubrege. Pred Njim da se igram skrivača, pred Njim da glumim, Njega da pokušam zadiviti i još više zadužiti?

Odmak i ne pridavanje presudnog značaja sebi odmiče moj pogled prema njemu i daje mi olakšicu da ništa važnije za moj život nije nego oslobađati prostor Bogu za Boga. Svaki dan – za mjeru tog dana. U tom danu, danas, držati u svijesti da i vrijeme i događaje i okolnosti, i situacije i cijelu mene – moj Bog upravo stvara i stoji mi blizu, zna me! Više je radosti u tome što Bogu prilazim dajući mu da mi priđe nego što bi me žalostilo što još nisam došla... Nisu li nas učili o važnosti strpljivosti u svemu. Kolika je Njegova strpljivost s nama? Dovoljno je stati u želji za iskrenošću pred njim pa da nas osvijetli istina našeg postojanja i njegove strpljivosti koje ne bi bilo da nije njegove ljubavi. Učenje predanja svog životu Bogu, odmičući se od zakovanosti za svoje zacrtane savršenosti i groženje nad neuspjesima i padovima dopušta nam – jer on to hoće, biti svjestan da sam ja ona koju on ljubi, i želi posve i potpuno u svojoj ljubavi. Biti ljubljen od Boga!

Utrnuli su nam jezici od ponavljanja, ali srce je neutaživo gladno baš te jedine bitnosti života. Nije važan moj uspjeh ili neuspjeh, nego suradnja s milošću. Bog zna što mi je potrebno, a ja znam ono što želim. Ponekad je u tome poprilična razlika, a što razlika bude manja to bolje za mene i druge, to bliže Njemu, to bliže konačnici savršenosti punine.



 

Da biste komentirali, prijavite se.