Sutra, nema ga!

Živi današnji dan, kao posljednji u svom životu. Sutra nećeš dočekati. Pripremi se. Odživi ostatak dana u onom raspoloženju koje smatraš doličnim tako jednom svečanom i finalnom trenutku svog života. Ne, do konca ovoga dana, nećeš postići savršenost; nećeš zadiviti ljude, niti ćeš „zadužiti“ Boga …
Autor: Zrinka Milanović/Laudato Photo: lerablog.org subota, 09. svibnja 2015. u 11:53

Ipak, možeš biti to što jesi poput djevojčice koja je zahvalna za vrijeme provedeno na zemlji; koja je jednostavna i ponizna; koja ni od koga ne očekuje promjene, pa ni od sebe same, ali koja u tome svom posljednjem danu života želi dati sebe, a ne nešto, pa ni „sve od sebe“ ... – sebe ... Bog, veliki i mudri, ne očekuje od tebe toliko, koliko ti misliš da očekuje.

Zapamti: sutra ne postoji! Ono što činiš sada, do konca dana, tvoji su posljednji sati, posljednji čini, riječi, pogledi… Sutra, nema ga, ne postoji. Ono što želiš reći, učiniti ili pokazati svome mužu, svojoj djeci za oproštaj; ono što želiš reći svome Bogu - reci i učini na jedini mogući način – danas … Ti si sposobna za takvo što. Stavi se u situaciju i povjeruj i živi punim plućima …

Vrijedi li vam ovo makar malo, barem toliko da popustimo uzde kojima mislimo da držimo život pod kontrolom u gabaritima koje smo si zadali, zbog kriterija kojima želimo udovoljiti, zbog moranja na koja smo se sami natjerali? Kako smo, unatoč ekskluzivne mudrosti - za koju mislimo da ju jedinstvenu i nepogrešivu posjedujemo – unatoč tome što se zovemo vjernicima, unatoč tome što molimo i što smo revni u održavanju svih zadanih i onih po izbor obreda, unatoč tome što izgovaramo i što načelno ispovijedamo -  nekako nam iz pamćenja i razuma ne dopire do svijesti i svjesnosti- a još manje do prakse života.

Nema mjesta, vremena ni prostora, nema situacija, nema okolnosti, nema događaja koje dopustimo Bogu da nam iskaže sebe i svoje božanstvo. Ne dopuštamo mu biti Bogom. Tako podvojeni ili u još više dijelova podijeljeni u sebi živimo po taborištima, po odabranim „kućama“ u kojima temeljimo život – dajući se svakoj po onoliko koliko si zadamo i koliko sami procijenimo da bismo trebali, da zaslužuje i da vrijedi. I umoreni, nezadovoljni, neuspješni ostajemo u stalnoj začudnosti, ljuti i frustrirani na sebe, na druge i na Boga. Tim ili nekim drugim redom.

Živimo u uskrsnom vremenu – sjećate li ga se još uopće. Da, sigurno je – sjetit ćemo se kako i s kim smo ga proslavili – ali ima li u nama išta živoga od Njega živog! Vjerujemo li mi da je On zaista živ, vjerujemo li mi Njemu i tražimo li ga željom da ga nađemo. Dopuštamo li da On izabere nas i odgovorimo na njegov izbor. Znače li nam njegove riječi: „Ostanite u meni!“ Kako ostati u Njemu kad mu nema mjesta ni u primisli, kad nas nema u sebi, kad se ne nalazimo i ne pronalazimo u ičem ili u ikojem dijelu na koje smo se podijelili; kome, čemu se vratiti i ostati – a da sebe nađemo i budemo.

Ponovno ti se obratiti, točno! I meni isto tako. Obraćenje nije samo trenutak „Ahaaa!“, kad shvatimo, osjetimo, prepoznamo, razumijemo … Obraćenje  je na neki način uvid koji omogućuje shvaćanje i potiče volju; pravo obraćenje dolazi po uvidu i gotovo redovito s njim ili nakon njega. Bog daje uvid, a obraćenje i obraćanje je naš dio… I tako, često se uzrujavamo i brinemo, htijući sve riješiti svojim snagama. Bilo bi toliko djelotvornije kad bismo ostali mirni, pred Božjim licem, puštajući ga da u nama radi i djeluje svojom mudrošću i svojom snagom, koje su toliko moćnije od naših. „Jer ovako govori Gospod, Svetac Izraelov: Mir i obraćenje – spas vam je, u smirenu uzdanju snaga je vaša. Ali vi ne htjedoste.“ Očigledno je da nam trebaju mnogi, Bogom dopušteni, neuspjesi, kušnje i poniženja da bi nam se ta istina nametnula, i to ne samo na intelektualnom planu, nego u obliku iskustva koje prožima cjelokupno biće.

Kad bi mogao, Bog bi nam prištedio sve te kušnje, no one su potrebne da bi nas uvjerile u našu potpunu nesposobnost činiti dobro vlastitim snagama – i sebi i drugima - za dobro ikakvo. Zato je Mala Terezija govorila da je najveća stvar koju je Gospodin učinio u njezinoj duši to što joj je „pokazao njezinu malenkost, njezinu nemoć” …    

Bog je Bog mira. On niti govori niti djeluje u nemiru i uzrujanosti, već samo u miru. Sjetimo se iskustva proroka Izaije na Horebu: Bog nije bio ni u olujnom vihoru, ni u potresu, ni u ognju, nego u šapatu laganog i blagog lahora. Taj dašak danas udahnuti i po njemu biti- dovoljno za jedan dan. Božji mir oslobađa – svatko za sebe zna od čega, a svima isto obećava! Samo, vjerujemo li mi Njemu da bismo ga ljubili i srcem hranili vjerom utemeljenu nadu: na kraju – kraja neće biti!
    
 

Da biste komentirali, prijavite se.