Tišina uma

U bjegovima našim bučnim mislima i glasnog života dolazi nas naći, umiriti i spasiti. Želi nam ponuditi tišinu prebivanja u njemu.
Autor: Zrinka Milanović Photo: pixabay.com četvrtak, 22. prosinca 2016. u 08:09

Po tko zna koji put čujemo Marijin ‘Veliča duša moja Gospodina’. To je Marijin odgovor na Elizabetine riječi. Sve dotle Marija šuti. Nikome nije govorila što se dogodilo s anđelom za navještaja. Nije išla na trgove i ulice izvikujući kako je ona majka budućega Mesije. Ne. Ona šuti. Tek nakon što je Elizabeta prepoznala u njoj Mesijinu majku, Marija veliča. I u njezinu hvalospjevu slijevaju se sve molitve Staroga zavjeta, ali i svih budućih naraštaja. Marija ponizna i uzvišena, vjerna i izabrana - kako će je ubuduće slaviti svi naraštaji. Marijin hvalospjev slavi Božju veličinu, njegovu moć i milosrđe, Njegovu vječnu vjernost. Ali toj zahvalnoj i veličajnoj molitvi prethodila je šutnja, a i nakon nje - dugi su periodi Marijina tišine. Ona zna što to znači prebirati po srcu.
 
Pred Božićem smo.  Sve grmi i buči oko nas, a buka u nama odjekuje možda još i više. Možemo li podnijeti tišinu...? Ne mislim ovdje na odsutnost šumova ili zvukova, nego na misli koje nas opsjedaju i ne daju  da čujemo Onoga koji jest, da ga prepoznamo u silnim djelima koje čini u našim životima. Deseci i stotine misli u danu, ispunjaju nam um i iz tog mnoštva želimo izaći s nekim našim "rezultatom"; možda rezultatom vlastitog napredovanja, boljeg ili potpunijeg razumijevanja sebe, drugih, života; ili pak rezultatom punijeg ili slađeg osjećaja voljenosti, potrebnosti... Život čezne, traži i treba više, daleko, daleko više - Većega! Traži uprisutnjenje Boga u našoj nutrini. Treba nam osjetljivost i za Njega i iskustvo Njegovog prebivanja u nama: da Onaj koji jest zaista jest u nama, treba nam osvjedočenost u Njegovo veličanstveno postojanje i aktivno, djelotvorno, čudesno, izvanredno, silno  sudjelovanju u našim životima. Osvjedočenost, iskustvo Boga je potrebno da bi čovjek od podnošenja učinio korak dalje, dublje i prionuo, prihvatio život u svim sadržajima i misijama - u težinama i blagoslovima i na svemu – jer su od Njega – na svemu zahvaljivao i slavio ga. Ali za takvo iskustvo i takav život trebamo se preobražavati u ljude nutrine - predavati mu svim moćima duše sebe, senzore srca otvarati Njemu i ponizno i strpljivo, u tišini iščekivati Njegov glas, Njegovu prisutnost, prepoznavati ga u djelima, stvarima, ljudima, u svemu- uvijek. Jer On je u svemu, sve prožima, sve je njegovo. Tim životom, tim stavom srca, Bog će imati priliku biti, govoriti, a mi ga čuti i razumijevati donekle Njegovu svesilnost.
 
Potrebna nam je tišina uma, a mi je ne poznajemo ili možda i bježimo od nje... Imamo silnu potrebu izraziti se, iskazati se, dokazati se i u mnogim takvim izgovorima sebe – izgovaramo svoj veliča sebi, i svejedno ostajemo neutješeni, a potreba daljnjeg izvikivanja i iskazivanja sebe ne jenjava. Gdje je onda kvaka...?  Potrebno je potražiti kvaku i otvoriti vrata i zakoračiti u drugačiju stvarnost - u Božju prisutnost. To ne znači uspinjati se na nedohvatljive vrhunce, to znači dublje, iskrenije i istinskije ponirati u sebe – u tišinama, prebirati po srcu u intimnoj bliskosti s Bogom, u prisutnosti istine koja sve rasvjetljuje i koja je milosrdna. Za takvu bliskost, za takvu intimnost buka je smetnja, dapače ona je razbija, potpuno onemogućava.
 
Treba zastati od svih svojih domišljaja, razglabanja o vlastitoj nemoći, nesreći, težinama i raznim mukama, potrebno je da se prestanemo igrati vjerom i duhovnošću, da prestanemo Boga držati kao sredstvo vlastite promocije, da se njime lažemo – sebe i druge.
 
Potrebne su tišine i osame slične pustinjama. U pustinji, u samoćama gdje Boga nema – umiremo. Jedino što nas uspije održati na životu, dapače život obnoviti i proslaviti, jest Bog koji nas spašava i uzdiže. Ono što čovjek spoznaje u osami sa sobom  uvijek, ali baš uvijek ga pokosi, dotuče, vrati ga onom sebi koji je izvorom neiscrpnih tuga i nezadovoljstva. I zato mu kao paravani trebaju vlastiti hvalospjevi ili od drugih - ne bi li makar i lažima utažio ono što se utažiti ne može nikako osim Bogom – jedinim svesilnim i svemogućim, jedinim koji je kadar izaći čovjeku ususret, hodati s njim i učiniti mu djela velika.
 
Onda takva tišina nije više ucviljena osamljenost nego bivanje u Bogu, predanje onome koji spašava, koji nije instrument za ostvarenje naše punine nego je on sam sve u svemu. Koju bismo pjesmu, koji hvalospjev Bogu bi danas mi izgovorili, iz kojih tišina bismo se njemu obratili, gdje bismo ga prepoznali i u čemu? Kada nam je On to život spasio i omogućio, koja velika djela učinio? Ide Božić i može biti da ga propustimo, da nas zbuni, da nam izmakne. Ide Božić i Bog nas ponovo zove – čovječe, gdje si? I ovog Božića i u svakom drugom danu – On traži, hoće, čezne čovjeka. U bjegovima našim bučnim mislima i glasnog života dolazi nas naći, umiriti i spasiti. Želi nam ponuditi tišinu prebivanja u njemu.
 
Neizrecivo je to djelo Božje neizmjerne ljubavi: iz Marijina krila rođeni Mesija donosi svijetu spas i otkupljenje. Donosi mir! A naizgled sve je posve neznatno i posve slično običnom ljudskom događanju u životu. Božji paradoksi izvrću našu stvarnost. Mudrost je života otkriti Gospinu tišinu, njezino prebiranje po srcu, gledati život njezinim očima srca i vjere. Mudrost je vidjeti čudo nad čudima u Kristovom rođenju, vrijednost, veličanstvenost malenih stvari radi ljubavi kojom su učinjene – u Bogu ostvarene. Silno je djelo Božje ljubavi u našem životu što imamo u kome biti, što se imamo kome radovati jer naša je radost u nadi i djelu onoga koji je došao i koji će doći! Svaki dan, neprestano, on koji s nama hoda, čezne za našom tišinom intime u ljubavi. Utihnuti nam je pred njim i otvoriti vrata prostora tišine. Tamo je On koji je sve. I mi u Njemu.

 

Da biste komentirali, prijavite se.