U početku bijaše svekrva

Kako bijaše na početku? U početku bijasmo mi i svekrva. I unatoč ili djelom i zbog nje opstali smo i nastavili. I trajemo. I od kamena smutnje postala je osoba voljenja. Metamorfoza koja čudesnošću iznenađuje i oduševljava.
Autor: Zrinka Milanović/Laudato Photo: www.mamashealth.com nedjelja, 27. listopada 2013. u 09:16

Na početku bijaše ljubav. Samo radi toga bila je i Riječ… a po njoj , zbog nje i u njoj – je sve i sva.

I to zajedništvo ljubavi triput svetog, a jednog Boga je savršenstvo zajedništva koje je uzor, i razlog i smisao svakog, svakog, pa i obiteljskog zajedništva.

I tako, trebalo bi pisati o obitelji. Čitam neke mudrosti, gledam članke pametnih teologa, sociologa, filozofa i inih – i zapravo što bih imala ja reći. Svu pametnost i svu istinitost rekli su drugi, mudriji od mene. a osim toga mudrovanje je tako silno nezahvalan posao – jer pametnima je suvišno, a onima drugima – isto suvišno – jer ionako ne razumiju. I što bih ja onda… no, ne mislim mudrovati, savjetovati, ne mislim otkrivati otkriveno ili rasvjetljavati rasvijetljeno. Mogu pisati o sebi u braku, u obitelji, o našim odnosima, o našim krizama, o našim padovima, ali i o onim dobrim stvarima i stanjima koja su redovno pristizala nakon mukom prethodno proživljenog vremena u kojem je trebalo namaknuti neko iskustvo i ponešto od toga naučiti - i–naravno primijeniti. Znanje istine o bilo kome ili čemu se pokazalo gotovo beskorisnim ukoliko nisu iz tog saznanja rođene odluke i volja da ih se primjeni – a to zapravo znači  uvijek, uvijek osobnu promjenu - rekla bih obraćenje. Jer obraćenja ima raznih….

Dakle, iako ove godine suprug i ja obilježavamo okruglih 30 godina braka i iako imamo četvero djece – zaista se ne doživljavam kvalificiranom išta govoriti i pisati što bi ikom bio obrazac postupanja, razmišljanja, doživljavanja. Naravno, to i nije svrha ovog pisanja. Bolje i više bi vrijedilo iskazati neka ključna iskustva koja su nas formirala, preoblikovala i za koja držim da su bili bitni u opstanku naše veze – jer trebalo je doslovno i u prenesenom smislu opstati, naše obitelji i ona koja su ključno utjecala na naše odnose s djecom. Opet je ovo prilika za svojevrsnu javnu ispovijed – jer ako ne budem pisala iskreno i istinito – onda je sve promašaj i farsa.

Dakle, danas kad povremeno bacim pogled u retrovizor životnog hodograma jednostavno je nemoguće ne prepoznati Božju providnost i milost na djelu naših života.

Suprug i ja upoznali smo se u gotovo komičnim okolnostima u kojima smo onako, iz šale, tek toliko da smo u zajedničkom društvu postojali nekoliko mjeseci. Tijekom godine bili smo razdvojeni i naše poznavanje – hodanje – se svelo na dopisivanje i tek povremeno telefonsko razgovaranje. Moram priznati da me druženje s njim poprilično zbunjivalo i nisam sebe prepoznavala u odnosu na neka druga, prethodna iskustva. Problem je bio što sam bila uglavnom normalna, da sam mogla i stigla racionalno razmišljati, što sam i razumom stigla promišljati naš odnos i našu vezu. Izgledalo je da srca nema, da one opržene zaljubljenosti koja izbacuje uz kolosijeka – i nema. I zaista – nije je bilo. Bio je neki stav kojeg sam nazivala ljubavlju – pretenciozno – jer ljubav je tek trebalo naučiti…

Uglavnom vjenčali smo se i započeli zajednički život. Iako to nije bio naš prvotni plan, pristali smo na život s njegovom majkom.

Život sa svekrvom

Nije mi bilo i nisam bila ni po čemu drugačija u odnosu na sve već rečeno – u šali i istini na tu temu. Naravno, u početku sam bila velikodušna i nisam niti vidjela niti htjela priznavati moguće probleme na koje su me drugi dobronamjerno upozoravali. Sebe sam procjenjivala dovoljno osposobljenom da bih se nosila s nepredviđenim situacijama –jer – ja sam iz obitelji s brojnim članovima, živjela sam tijekom studija u različitim zajedništvima – i mene zapravo ništa nije trebalo iznenaditi. No, vremenom se tako jako pokazala precijenjenost mojih mogućnosti, sposobnosti i količine velikodušnosti. Nastajali su problemi koji su postajali veliki, ogromni i nerješivi. Radilo se o naravima, razmišljanjima, stavovima, iskustvima i organizaciji života pod istim krovom na načine na koje se niti ja, a niti ona nismo bili spremni prilagođavati i uvažavati onu drugu. Svaka je iz svog bunkera režala, u njemu čučala i strašno trpjela. Muka je to bila – tolika da su sve naše bračne razmirice bile uglavnom vezane uz sadržaj tih pomućenih odnosa. Od drugih se očekivalo rješenja za ono za što sami nismo bili u stanju izvršiti. I kad bi to izostalo – obračunavalo se „drvljem i kamenjem“ uvijek od sebe radeći nevinu žrtvu i trpeću, pravednu stranu. Pravdala sam se i sebe uvjeravala kako iz svoje dobrote dopuštam ono što sam doživljavala kao poniženje i podcjenjivanje. U stvari – toliko me nije bilo, toliko nisam u istini postojala da se zbog strahova u sebi nisam usudila reći – joj- ni onda kad je možda i objektivno bilo potrebno i normalno tako reagirati. Bilo je to vrijeme enormnih gluposti, bahatosti, neiskustva i egocentričnosti. Bilo je to vrijeme u kojem nitko nije htio biti niti želio biti spreman žrtvovati se. Bilo je to dugo vrijeme oholosti i preuzetnosti koja je rađala uvijek novim krugom optužbi, nemira, predbacivanja i muke. Bilo je to vrijeme ne-ljubavi- one ljubavi koju sam trebala tek iskusiti i naučiti. A naučila sam je podukama života i situacijama za koje prepoznajem da je Gospodin u svojoj strpljivosti, mudrosti i blagosti dozirao na moju prepametnost, moju iskompleksiranost i moju narav. Nakon 15-tak godina zajedničkog života – dogodilo se naše preseljenje u drugi stan i izgledalo je – gotovo je. Nema više muke, blindirat ću vrata i nema pristupa nikom tko je bio uzrokom mojih težina. No, samom selidbom problem stava nije se riješio. Naravno, bio je manje prisutan- ali je bio. Bilo je potrebno čišćenje srca drugačijeg tipa da bih mogla svoju svekrvu zagrliti, poljubiti, u miru sjediti pored nje, strpljivo je slušati, popiti kavu s njom, biti joj od stvarne i česte pomoći, uključiti se u njezin život kao da mi je majka i kao da sam joj kći koju nikad nije imala. Trebalo je obraćenje srca – koja je došlo s dopuštanjem Bogu da uđe i nastani se u mom životu. I opet se pokazala istinita tvrdnja – kad Boga stavite na prvo mjesto – sve ostalo se posloži na svoje pravo mjesto. Tako je to bilo i sa mnom. Bog je donio revoluciju srca, obrat stava, izokrenuo je postojeće konstrukcije, pročistio ustajalu vodu duše, razuma, misli, doživljavanja, prepoznavanja onoga što je prethodno bila istina, a sada se otkrilo u stvari kao grijeh, kao zlo, kao oholost, kao tvrdoća, kao ne ljubav. Duh se pobudio i bila sam – i ostala – na putu novog rađanja gdje se stare mješine odbacuju i gdje se svlači staro ruho – a oblači novo. U toj novosti, u toj istinskoj istini u kojoj sam prepoznavala sebe kao da sam naglo postala mudra, kao da sam odjednom prepoznavala i istinski vidjela sve ili mnogo toga što je dugo godina stajalo u magli bez jasnoće i pravog razumijevanja – i kod sebe i kod drugih. Da bi se dogodila ljubav zaista nije potrebno dvoje – u svakom slučaju-pa i u ovom. Dovoljno je bilo da ja volim, da je pristanem s radošću na žrtvu, da ja budem ona koja oprašta, da samo jedna strana zaboravlja, da ne inzistira tamo gdje je oholost inzistirala i u svom naletu gazila i ponižavala drugog. Dovoljno je bilo pokazati želju za ljubavlju i to na neki, možda daleki, način kako ju je Gospodin pokazao – kroz podnošenje i opraštanje – i naravno da su se zametnuli, a potom i rađali drugi plodovi.

Mislite li da je to bilo samo tako lako – grdno se varate. Vrijeme obraćenja je bilo vrijeme u kojem sam plakala od bola. Bilo je to doslovno preslagivanje kostiju i mesa duše, a gotovo i tijela. Tijelo je proživljavalo tu novost kao operativni zahvat bez ikakve anestezije. Rezove kreiranja novog stvorenja u sebi osjećala sam kao žive i stvarne - i boljelo je jako. Boli ponekad još i sada, ali, nakon proživljenih, preboljenih bitaka – i pokojom dobivenom – ipak se drugačije doživljava ta novost postajanja. Tada je izgledalo da me se uranja u smrt i da se negdje pod navalom novih voda nikad neću dohvatiti zraka – izgledalo je kao da nakon početnog zaljubljeničkog stanja prema Bogu, slijedi stanje potpune napuštenosti i ostavljenosti – ali i nemogućnosti zaborava onog što se dogodilo. Nisam mogla nijekati – sve je to bila iluzija i zamisao – obraćenje i Bog su bili najstvarnija stvarnost mog života – i drugog nije bilo. No, početno vrijeme makar one prvotne prilagodbe na novost koja me zadesila – je ipak ostala iza mene. Plodovi te novosti, tog novog vjetra i duha – tako su jako vidljiviji u odnosu sa svekrvom. Potpuno sam sigurna da za ništa od navedenog ne bih bila sposobna niti bi se išta dogodilo da nisam molila. I za svekrvu. Koliko god sam ju u početku s mukom „uguravala“ i uključivala u molitvu- vrijedilo je.  Izgleda mi da nikog istinski i zapravo ne mogu voljeti ako taj netko nije „prošao“ kroz moju molitvu. Molitva je od početka postala i bila i ostala indikator kvantuma i kvalitete moje ljubavi prema nekom - ali je i bitno utjecala na postizavanje veće doze i iskrenije, istinskije ljubavi. Molitvom sam sebe mijenjala da bih bila u stanju voljeti nevoljeno, da bih odkamenila i oživjela srce. Molitvom se postiže pretvorba srca – od suhih kostiju i truleži u srce od krvi i mesa. Molitva, pa makar ona bila tek želja za željom…Svekrva je u svojim postupcima organiziranja života, u svojim izjavama, u većini svojih stavova – ostala zapravo ista – ali-ja nisam ista.  I Bog je učinio da se zbog njoj iskazane ljubavi i ona promijenila u onom što nas sve najviše dira – u osobnom stavu. Osobno se nismo voljele i to je bio ključni, temeljni problem, a ne način kuhanja, spremanja, količina znanja ili slično. Ljubav koje nije bilo – sada je ima- i sve se radikalno promijenilo – iako naizgled – isto se kuha, isto se priča, isto se radi….  Uz početan veliki napor – sada nas dvije funkcioniramo tako dobro – u istini i bez zakulisnih igara i laži, bez mrmljanja i osude. Razumijevanje, pravdanje i vrednovanje, pronalaženje dobrog, isticanje i zahvaljivanje je stav koji se poput virusne zaraze prenio na sve u obitelji. Istinski ju ne samo poštujem nego i stvarno volim. Oprostila sam njoj, ali i sebi. I ne okrećem se unazad. Uzaludno je to, a vjerojatno bi bilo i pogubno. I ta promjena odrazila se na  odnose unutar naše obitelji – između mene i supruga te nas i djece. Prestali su postojati, jednostavno su nestali kao nepostojeći svi oni razlozi zbog kojih smo satima, noćima znali ostajati u žučnim razgovorima, a koji su gotovo redovno prerastali u svađu. I koliko god pokušavali- mada se i nismo baš jako trudili- sakriti svoje negodovanje ili bolje, istinskije rečeno – svoju odbojnost prema noni – djeca su je lako prepoznavala. Čak i kad zaista nismo htjeli s njima dijeliti te probleme – oni su znali. To su neki mirisi duša koji se tako lako prepoznaju u atmosferi zajedničkog života, u domu. Naravno i kad su mirisi ugodni, a osobito kad su ružni – jer stvaraju neobjašnjivu nepodnošljivost koja rezultira grubošću i agresivnošću. Bog je promijenio mirise naših duša, izbio iz ruku argumente i rodio neke nove postavke života, dao drugačiju svjetlost koja je na potpuno nov način obasjavala i nas i druge ljude, i sav značaj, smisao i zgode života. Tako je bitno pomirio moju narav, moju iskompleksiranost, moju mučnost suživota sa svekrvom i učinio me njezinom kćeri, a meni dao drugu majku. Nije li to čudo?!

Da biste komentirali, prijavite se.