Via appia

Hodočašće je sve što se događa u mome životu i u životima ljudi oko mene. Sve bi trebalo biti hodočašće.
Autor: Zrinka Milanović/Laudato/M.P. Photo: pixabay.com subota, 11. lipnja 2016. u 13:10

Pred nekih mjesec dana bila sam na hodočašću u Rim. Kao uostalom i sva moja druga hodočašća i ovo je bilo posve iznenadno i naravno – neplanirano. Pravilo je, bez iznimke, da su sva bila po mnogim kriterijima u nezgodnim vremenima. No, kad mi je baš dano ići – hodočastim. Ovo je jedno od rijetkih na kojem sam bila bez ijednog člana svoje obitelji. Tako je bilo zadano i dano.

Put je organizirala crkveno – državna institucija i na moje veliko čuđenje – odaziv je bio jako mali. Naime, povoljnosti su bile brojne i neusporedive s ijednim drugim ponuđačem takvih događanja. Ekipa koja se sakupila sastojala se, po nekim uobičajenim mjerilima, od ljudi koji su relativno visoko i dobro pozicionirani i načelno su svi bili podosta visokoobrazovani. Put je trajao tjedan dana i sve vrijeme smo bili stacionirani u Rimu te sam se silno veselila da ću konačno ipak nešto vidjeti od tog grada – nešto više od prethodnog boravka kad smo u noćnom višesatnom jurišanju ulicama uspjeli kao u skicama samo okrznuti pogledom poneku znamenitost.

Plan je ovaj put izgledao dobro posložen i nabrojana odredišta posjeta su me zaista veselila. Provedbeni dio, naravno, odstupao je od napisanog, ali, u konačnici, to je sasvim nebitno. Uglavnom, moj opći i konačni dojam je izvanredan. Ne stoga što su put i organizacija bili odlični niti stoga što su odgovorni savršeno odradili svoje obveze, nego zbog onog mog, osobnog doživljaja. A nije bilo lako izboriti se da bude takav. Uostalom nije li kazano: 'Kraljevstvo Božje silom se probija i siloviti ga osvajaju'…

Suputnici su tijekom putovanja ubrzo otpustili svoje uvježbane forme samoprezentacije koje su godinama trenirali i usvojili. I ukazivalo se vremenom sve više njihovo prirodnije lice i sadržaji kojima su ispunjeni. Ta opuštenija i istinskija slika najprije me iznenadila, a onda sam se urazumila i prvotno čuđenje se sve više pretvaralo u prihvaćanje. Ono što me možda u početku i sablažnjavalo, pretvaralo se u smijeh kad god sam to mogla, jer nisam se mogla baš svemu smijati. No, nije svrha ovog ispisa osvrtati se i komentirati druge. Svrha je pokušati ispričati nešto od duhovnog događanja kojim sam bila darovana u ovom hodočašću.

Rim je bila čežnja srca još iz vremena srednjoškolskih dana kad nas je genijalni profesor povijesti-umjetnosti doslovno zarazio svojim oduševljenjem za neizbrojive umjetnine i ljepote Vječnog grada. Ispijali smo njegove riječi, usisavali njegovo oduševljenje, iz sebe je pretakao u našu maštu i ono nekad davno odslušano i naučeno ostalo je kao čežnja koja je čekala trenutak svog ostvarenja. U prvih nekoliko dana mislila sam: nemam više prostora ni mjesta u sebi kojim bih mogla više primiti toliku količinu fasciniranosti i zadivljenosti. Kako bi se i, pitam se, tko bi se usudio pokušati riječima opisati toliku ljepotu i značaj. Znate ono kad se osjećate smlavljeni od tolike veličanstvenosti. I mislila sam – kako ću još ove naredne dane podnijeti, čime ću osjećati, kako ću poimati? Jer sve je u meni izgledalo već ispunjeno i potrošeno.

No, u jednom trenutku učinilo mi se kako to i nije poanta ovog hodočašća. Ma ne, nije u tome stvar. U čemu je – pokazalo se u narednim danima. Kad sam otpustila konce svoje grčevite zabrinutosti, kad sam se pomirila da jednostavno neću moći sve zapamtiti i znati, kad sam se primirila da ću toliko toga zaboraviti – sve to fantastično poslalo je drugorazredno ma o kakvoj ljepoti i umjetnosti se radilo. Tada je započelo moje pravo hodočašće.

Hodočašće je sve što se događa u mome životu i u životima ljudi oko mene. Sve bi trebalo biti hodočašće. Hodočasnici su kao djeca: radoznali, spremni učiti i rasti, ali i padati, prigovarati, odustajati, buniti se… Crkve, katedrale, bazilike, relikvije, grobovi, oltari, kipovi, slike, trgovi, fontane, ulice – sve je postalo samo znak, slika i poruka. Obilasci, bezbrojni prijeđeni koraci bili su zapravo samo jedni u nizu onih koje mi je učiniti tijekom života. Nismo li svi od rođenja do smrti samo putnici koji tek nekamo trebamo prispjeti.

Taj grad, ma kako predivan, fantastičan, samo je dionica hodanja u ovom svijetu u kojem trčimo svoju trku i bijemo svoj boj da bi prispjeli cilju – onoj vječnoj, neprolaznoj stvarnosti. Naše grabljenje prema odredištima tolikih crkava postalo je znakom hodanja prema Božjem kraljevstvu i sva čežnja i volja da bismo zadovoljili znatiželju ili tek ispunili zadano po planu puta – kako kod koga shvaćeno – preobražavalo se u srcu u nešto posve drugo.

Mi žedni i umorni, željni gledanja i divljenja u toj stisci vremena boreći se s tijelom koje posustaje - postajali smo pravi odraz onoga što uistinu svi jesmo – željni života bez kraja; između napora hodanja i iščekivanja odmora, između plača i čežnje za radošću vječne domovine. Svete stube, katakombe, bazilike i katedrale – postala su istinska odmorišta duha – ona su mjesta u kojima je duh disao i živio nekim osobitim ritmom posve drugačijim od sve one gužve i zamorenosti tijela. Bili su to predasi gdje se materijalizirana veličanstvenost nadarene ljudske ruke preobražavala u slutnju Boga iznad svega i svih….

A Bazilika….  Budete li imali prilike vi koji još niste bili – otiđite. Nema svrhe o njoj pričati i pisati. No, samo ću vam reći da su ona dva i pol sata čekanja na Svetu misu i sjedenje u jednom posve zabačenom kutu te velebne građevine bila nešto najljepše što mi se u zadnje vrijeme dogodilo. Mislite zbog umjetnina, zbog svih onih  imena i ljudi kojima su pripadali? Mislite zbog gužve i neshvatljivog mnoštva koje se natiskivalo u njezinoj unutrašnjosti?… Ne, nego zbog tišine i mira kojeg sam izborila u nutrini, sklupčana u tom kutu, na tom mjestu, u molitvi i gledanju jednog posve drugačijeg odraza vlastitog života u toj koncentriranoj Božjoj prisutnosti.

Pa kad na putu, kad na hodočašću okusite makar malo, i na osobiti način prisutnost Onoga kojemu još hodate i kamo želite stići – nije li to milost koja posveti i mjesto i vrijeme i vas osobno, a na poseban način i one s kojima jeste. A onda misa koju sam od nagomilane milosti uglavnom otplakala… Nisam ni znala koliko dobro znam talijanski… Sve je tako bilo… Miris udahnute i darovane svetosti nije mogao biti nezamijećen, ali to sam tek kasnije bolje razumjela. I nastojim na zaboraviti, nastojim ne predati prošlosti onu tihu radost i neshvatljivo svjetlo i mir tih sati, tih svetosti kojima mi je bila nahranjena duša i srce.

Kad na hodočašću pristignete cilju koji sluti onaj konačni, kao da udahnete malo od  stvarnosti doma kojeg čeznete, kao da ste već na neki način pomalo stigli; provirite malo kroz onu koprenu kojom je zaklonjena onostranost. Kad čudom milosti u sebi prepoznate Očev stan koji u sebi ima sve od onoga istinskog – u mjeri koliko nam je dano i koliko možemo nositi - onda je hodočašće uspjelo. I utješeni pamćenjem na Očev zagrljaj nastavljate koračanje putem prema kući.
 

Da biste komentirali, prijavite se.