Did Mate o sigurnosti u ovome svijetu

Iskreni vjernik se ne treba bojati otkriti u Bogu i u vjeri jedinu sigurnost, jer držeći se vjere izgrađuje sebe kao osobu i u potpunosti se očovječuje. A samo tada, ima istinsku stabilnost u svijetu koju ne mogu narušiti nikakve nedaće, pa ni sama smrt. Čovjek očovječen vjerom u duhu ne boji se budućnosti, jer je stabilan u svome ponašanju, a nije podložan modama ovoga svijeta i vremena.
Autor: don Ivan Bodrožić/Laudato Photo: duhos.com petak, 24. srpnja 2015. u 20:32

Dok tako sjedi did Mate na svom dvorištu u hladovini ispod krošnjatoga oraha, rado svrate njemu na čašicu razgovora mnogi kojima je ljetna vrućina postala nesnošljiva pa se drže dobre hladovine u kojoj uvijek pušika i blagi povjetarac. Tako se njemu pridruži i susjeda Branka, po mnogočemu suvremena žena, odvažna i kadra nositi se s tolikim nedaćama života. Po mnogočemu je drugačija od njega i njegovih seoskih, po nekima, staromodnih nazora života, ali opet mnogo je toga što im je blisko i zajedničko te rado izmijene iskustva i posavjetuju se međusobno. Za razliku od njegova možda jednoličnog iskustva života, Branka je moderna žena koja se bori i probija kao lavica u poslovnome svijetu, u kojemu on ima tako malo iskustva i o čijem tehničkom funkcioniranju ne zna baš previše.

No prije svega Branka je lavica jer brani kršćanske vrijednosti u svijetu i okruženju koji nije sklon onima koji se drže Božjega zakona i koje žele u poslovnom svijetu svjedočiti vrijednost Evanđelja. I dok tako razgovaraju, ona pokušava bar na kratko skinuti teret sa svojih leđa na način da se izjada i primi riječ utjehe i razumijevanja za probleme s kojima se mora nositi u poslovnome i nadasve u obiteljskom životu.

Dok se razgovor vrtio oko tako ozbiljnih životnih tema, upravila je didu Mati jedno ozbiljno pitanje,
ispunjeno dozom umora od nošenog bremena te isto tako dozom određenog razočaranja i zabrinutosti za budućnost. A pitanje je glasilo: „Ima li što sigurno na ovome svijetu? Čega bismo se trebali držati i u što ulagati snage i energije? Čemu bismo se trebali posvećivati?“

A na njezina pitanja u duši dida Mate naviru misli i osjećaji. Stvari su mu u glavi sasvim jasne, premda uriječiti misli u neki suvisli govor i nije baš lako. Nakon što je njegova sugovornica izrekla mnoštvo svojih pitanja i iz srca izbacila svoje tjeskobe, on je smireno tihim glasom započeo svoj monolog puštajući da misli poteku iz uma i da se na usnama pretvore u riječi.

„Veliko je proturječje u životu“, reče u zanosu, „u koje ljudi zapadnu ako ne dopuste Bogu da ih vodi. Najčešće se uhvate ove zemaljske pojavnosti kao jedine sigurnosti. Uhvate je se grčevito do mjere da iziđu iz sebe, te se tako izbace iz dužne ravnoteže svoga bića. Potpuno se predaju materijalnoj sigurnosti kao da je ona jedina čvrsta i stabilna, a ne vide da bi stabilnost trebali imati u samima sebi, a ne u zemaljskim dobrima. Uslijed toga ne paze na sebe i na svoju duhovnu izgradnju ili pak održavanje, uvjereni da je dovoljno 'ostvarivati' se u svijetu poslovanja i rada. Ne smatraju shodnim izgrađivati se kao ljudi pa tako zanemaruju onu nasušnu potrebu pronaći sreću u sebi i unutarnjem duhovnom svijetu i obilju duše. Ne vide da je jedino neotuđivo u životu izgraditi dušu po mjeri božanskih dimenzija.

Zato se radi o pravom proturječju, jer čovjek u površnosti i užurbanosti svijeta uglavnom odbija ono nevidljivo, točnije duhovno, kao nestvarno, za razliku od realizma materijalne stvarnosti. U tom duhu ne njeguje niti vjeru kao osobnu poveznicu s Bogom, nego je od sebe odgurne te i Boga udalji od sebe. Zanemarujući duhovnu sastavnicu i svoju vezu s Bogom, zanemaruje sama sebe i onaj najbitniji i središnji dio osobnosti. Tako gubi tlo pod nogama jer je odrekao svoje temelje staviti u Boga, vječnoga i neprolaznoga.

Iskreni vjernik se, međutim, ne treba bojati otkriti u Bogu i u vjeri jedinu sigurnost, jer držeći se vjere izgrađuje sebe kao osobu i u potpunosti se očovječuje. A samo kad je očovječen, onda ima istinsku stabilnost u svijetu koju ne mogu narušiti nikakve nedaće, pa ni sama smrt. Čovjek očovječen vjerom u duhu ne boji se budućnosti, jer je stabilan u svome ponašanju, a nije podložan modama ovoga svijeta i vremena. Ujedno nije kao trstika pod naletima vjetrova koje kakvih nauka, nego sagledava život sa svom jasnoćom, spreman podmetnuti leđa za svaku istinsku vrijednost.

Takav se ne boji niti zasukati rukave za istinsko dobro svoga bližnjega, jer iz čvrste vjere u Boga proizlaze dobra djela za braću ljude koja također ostaju znakom ne samo u vremenu, nego i za cijelu vječnost. Eto, to je ono što je neprolazno u svemu što postoji“, zaključi did Mate svoje razmišljanje, koje njegovoj sugovornici nije bilo nepoznato. Jedino je imala potrebu čuti riječ utjeha koja je učvršćuje u njezinu hodu i daje joj nove snage za životne izazove na putu kojim već hodi, a to je put borbe za ljude oko sebe da ih stavi na pravi put, to jest da budu više Božji.


 

Da biste komentirali, prijavite se.