Did Mate o Dolce&Gabbani

Tko nije protiv nas, za nas je, pa se tako i njihov intervju može shvatiti u tome smislu kao potpora istini Evanđelja koja je svjetlo ljudskoga roda, barem u onoj mjeri u kojoj se njihova riječ slaže s onim što je Gospodin naučavao.
Autor: don Ivan Bodrožić Photo: atelierchristine.com utorak, 17. ožujka 2015. u 11:37

Dite moje, što sam doživio, mrmlja sebi u bradu did Mate. Mene čovjeka sa sela, koji sam iz nekog drugog vremena, ne tako suvremenog, pitaju mišljenje o određenim suvremenim temama. Tako me ona mala Matija našeg susjeda Petre pita što ja mislim o izjavama dvojice modernih i poznatih modnih stilista Dolce&Gabbane. Razumijem ja nju, dijete živi u gradu, te je među tolikim vršnjacima koji o aktualnostima živo raspravljaju, a ona ne bi htjela zastraniti, nego imati utemeljeno mišljenje o svemu. A opet ja onako iskreno priznajem, gotovo da i nisam čuo za njih, a stara kapa koju otresam i sve što na sebi nosim nije nikad bili u modnom trendu ni obilježeno nekim posebnim imenom i znakom. Ufam se, međutim, u svoga Gospodina koji mi je dao razbor da mogu dati mjerodavan sud o svemu što čujem da se dogodilo.

Tako ona meni prenosi, da me upozna sa svim detaljima, kako je Stefano Dolce u svom nedavnom intervjuu izjavio da je tradicionalna obitelj moda koja ne prolazi, te da bi djeca trebala imati oca i majku. Osim toga je rekao da obitelj nije hir ni ljudska tvorevina i izum, a iznad svega se u njoj osjeća nadnaravni osjećaj pripadnosti. Svaki čovjek se rađa u obitelji koja ima oca i majku, ili bi barem tako trebalo biti. Premda je i sam gay i ne može imati dijete, no time ne odbacuje onaj prirodni tijek koji je nepromjenjiv, gdje također uvrštava obitelj. Upravi radi toga je protiv iznajmljenih maternica i sjemena biranog u katalogu čime se stvaraju, kako ih on zove, sintetička djeca. Sad se nakon tih izjava stvorila proturječna situacija tako da ih je gay lobi napao i prozvao za homofobiju, a ustali su mnogi pojedinci i skupine vjernika koji ih brane od tih napada. A mnogi su nemalo i zbunjeni, kako se prema tome postaviti, jer ipak i njih dvojica su gayevi, pa im je čudno kako kao vjernici dati podršku takvim osobama koje u konačnici žive suprotno od Božjeg zakona, premda su dali izjavu s kojom bi se mogli složiti.

Shvaćam ja u čemu je problem, pa pokušavam joj izložiti koliko je moguće jasnije i podrobnije. Kao prvo gore spomenuto pitanje nije u prvom redu pitanje vjere, premda je i dotični gospodin Dolce dijelom dao naslutiti da se može ticati i vjere, to jest nečega nadnaravnoga u smislu da nadilazi ljudsku moć. On, naime, u prvom redu ovaj problem doživljava kao naravni problem o kojemu sud može donijeti već zdravi razum. Naravno, ako hoće biti zdravi, a ne bolesni razum. Služeći se tim zdravim razumom, premda sam u praksi živi suprotno njemu, shvaća jasno da u prilog njegove teze koju je izrekao govori s jedne strane kronologija, a s druge logika.

Što se tiče kronologije, njemu je jasno da se prije rodio od nekog para nego je postao homoseksualac. Temeljni čin života je rođenje, te je najprije njime obilježen svaki čovjek. Njega nema bez oca i majke, pa je stoga jasno prepoznao, polazeći od kronološke važnosti, da je roditeljstvo i obitelj ima prioritet i nad stanjem u kojem je on sada kao homoseksualac. Ovo stanje je sekundarno a ne primarno u ljudskom životu. Da nije rođen u nekoj obitelji, od oca i majke, ne bi mogao ni postojati, pa time ne bi mogao biti ni gay. Da su umjesto njegova oca i majke slučajno u kombinaciji bili dvojica muškaraca ili dvije žene, njega ne bi bilo. Stoga iz ovog kronološkog prioriteta iščitava i jasno priznaje onaj prioritet života, jer doista nije riječ samo o kronologiji, nego o životu. Ali čak i sami kronološki uvodi u stvari daje nam mogućnost da uočimo temelje života i istinu o životu. Svaki čovjek koji razmišlja zdravorazumski uočava da ne bi uopće bilo života da nije obitelji, muškarca i žene. Zato je obitelj neprolazna institucije, kako reče i spomenuti gospodin u svom intervjuu. Dovoljno mu je bilo samo priznati gdje i kako je primio život, pa mu je bilo sve jasno, pa čak i onda kad uočava da je on sam napravio otklon od života. Nije naše ulaziti u njegove razloge koji su ga otklonili od dosljednoga življenja života u obitelji, nego samo ukazati na to da je ispravno razmišljao kad je istaknuo važnost obitelji, jer ga je očito narav života nukala na takve zaključke. Pa i kad nije kadar živjeti dosljedno, ipak je kadar priznati zdravorazumsku istinu i reći kako bi trebalo biti, te barem na taj način odati priznanje onima koji su mu dali život. Svakome kome smeta njegovo mišljenje preporučio bih da napravi malo kronološko istraživanje, pa ako uoči da je on na svijet došao nekom drugom linijom, a ne zahvaljujući nekom muškarcu i ženi, ima ga pravo kritizirati na sva usta, pa i poticati ne samo bojkot protiv njegovih proizvoda, nego i protiv njegovih ideja. Nadalje, takav koji bi otkrio nevažnost oca i majke za vlastiti život trebao bi to najprije objasniti roditeljima, onima od kojih je primio život, pa tek onda svima ostalima, da je mogao nastati sam od sebe ili eventualno od homoseksualnoga para. Ako uspije uvjeriti roditelje da bi on živio i bez njih, onda bi mu trebalo dati nagradu za životno djelo u koju bi trebalo spojiti sve nagrade svijeta, od Nobelove do svake druge.

Uz ovaj 'kronološki' argument postoji i onaj logički. Spomenuti stilist se poziva na nepromjenjivi prirodni tijek, koji je neosporan i neophodan i za gay osobu. Nema nijedne gay osobe koja ne bi bila dio prirodnog tijeka koji se tiče muškarca i žene, te logika stvari govori da to treba priznati, te njima iskazati zahvalnost. U prilog naravnosti toga procesa i tijeka govori i činjenica da nema nijedne ni gay ni hetero osobe nastale iz homoseksualnog odnosa, te opet zdrav razum govori čemu treba pridavati istinsku važnost. Kad bi ovdje činjenice bile drugačije, onda bi trebalo argumente potkrijepiti tim činjenicama. No ako nema nijedne činjenice koja bi to potkrijepio, to jest nijedne osobe koja je plod homoseksualnog općenja, onda je jasno da su protivljenja izjavama poznatih stilista stavovi motivirani čistom ideologijom, pristranom nelogičnošću, te su kao takvi uvrjeda zdravom razumu i onima koji su nam dali život.

Za kraj rekao bih samo da i bez obzira na moja vjerska uvjerenja, spomenuti Dolce&Gabbana su izrekli tvrdnje koje zdrav razum i logika potvrđuju. Moje nije ulaziti u procjene i ocjene, sudove i osude njihova konkretnog života i statusa pred Bogom, kao ni ijednog drugog konkretnog čovjeka. Moje je procijeniti da što je ispravno, a svatko će jednom odgovarati za svoj život pred Gospodarom života koliko je živio sukladno ispravnoj spoznaji. Priznati istinu o životu može biti prvi korak njihova obraćenja, na koje nas Bog poziva svaki dan, a napose u ovo korizmeno vrijeme. Rado ću moliti da im Bog podari ne samo jasan pogled na život, nego i snagu da krenu ispravnim putem – onim na kojem su primili život od svoga Stvoritelja i roditelja sustvaratelja. Naš Gospodin je na jednom mjestu rekao: Tko nije protiv nas, za nas je,  pa se tako i njihov intervju može shvatiti u tome smislu kao potpora istini Evanđelja koja je svjetlo ljudskoga roda, barem u onoj mjeri u kojoj se njihova riječ slaže s onim što je Gospodin naučavao. A taj isti Gospodin je došao zvati grješnike na obraćenje, pa je i nama koji pokušavamo ozbiljno i cjelovito držati njegovu riječ ovo prigoda da mu zahvalimo za svaki tračak svjetla njegove istine koji prodire u ljudske pameti, te da ozbiljnije radimo na obraćenju i spasenju, najprije svome pa onda i svakog drugog čovjeka. Neka je hvala Gospodinu i zato što nam je podario vjeru, koja nije skup unaprijed formuliranih pristranih istina, nego je i duboko utisnuta u zdravorazumsku logiku, te nas poziva da prihvatimo sve što je dobro i zdravorazumsko bez obzira tko to rekao, kako bismo u svome društvu oblikovali platformu zajedništva utemeljenu na istinskim ljudskim vrijednostima, a ne na ideološkim prividima lažnog humanizma.


 

Da biste komentirali, prijavite se.