Did Mate o Inoslavu Beškeru

Iskreno se nadam da ću ja, stari did Mate, doživjeti da u skoroj budućnosti osvane neki njegov tekst o ovim nama aktualnim temama, pogotovo što su sada pale i prve osude za egzekucije nedužnih osoba diljem svijeta koje je ondašnji jugokomunistički režim izvršio jednako hladnokrvno i na isti način kako to rade mafijaši.
Autor: don Ivan Bodrožić/Laudato/E.D. Photo: pixabay.com četvrtak, 18. kolovoza 2016. u 08:01

Došli didu Mati nadobudni seoski mladići, puni samopouzdanja utemeljenog na školskoj spremi i znanstvenim diplomama, uvjereni da mogu bolje procjenjivati život od njega običnog seljaka iz malog dalmatinskog mjesta. Da ga isprovociraju, pitaju ga je li čitao osvrt jednog našeg novinara intelektualca, koji je laičkim kritičkim prosuđivanjem obradio odnos Crkve i mafije u Italiji. No kako did Mate ne čita previše ni onaj ozbiljniji tisak, a još manje žuti, tako su mu oni pročitali, služeći se suvremenim pomagalima, tekst dotičnog novinara objavljen na mrežnim stranicama moleći ga da o tome dadne svoj sud. I tako je did Mate pozorno slušao, da bi potom mirno nastavio svoj monolog.

Mnogo je toga rečenoga i nemoguće se na sve osvrtati, ali barem ponešto ću reći o najvažnijim točkama tog napisa. Čak se ne bih osvrtao na točke u kojima se on rado, kao intelektualac 'laičkog' profila voli očešati o stavove i djelovanja kako Crkve u cjelini, tako i pojedinih njezinih službenike, jer bi to zavrjeđivalo cijelu jednu studiju. Poneki njegov zlobni ili otrovni komentar toga tipa ostavljam po strani, jer se i tako trudio ostaviti dojam neutralnog laičkog slobodoumnog intelektualca koji iznese sve pojedinosti i činjenice, te ostavlja svakome da donese svoj sud iz dokumentiranoga članka. Takav pristup je za pohvaliti, ako je dotični doista bio vođen takvim nakanama.

Što se moga mišljenja tiče, ipak bih se zadržao na točkama u kojima se slažem s dotičnim novinarom. Drago je meni da je tako radikalan u svom stavu prema mafiji u Italiji, njezinu djelovanju i neprihvatljivim životnim postulatima mafijaša. Doista, mafija je sustav paralelan državnoj vlasti koji živi u ilegali, te nastoji kontrolirati, mimo državnih zakonitih tijela, određene segmente društva i života, napose gospodarstvo i kriminalne djelatnosti gdje se okreće mnogo novca. U ime svojih samozvanih prava i ciljeva, sebi daju za pravo zastrašiti prijetnjama, pa čak i ubiti neposlušne i sve koji im se protive ili ugrožavaju njihovu poziciju u društvu. Dobro je da je naš novinar istaknuo ne samo da je bilo par pojedinaca u crkvenim redovima koji se nisu usudili reagirati i djelovati protiv mafije, nego da je bio velik broj svećenika koji su im se suprotstavili, te koji su nastradali kao žrtve njihovih atentata. No nisu bili samo svećenici žrtve atentata, nego je bilo još mnogo drugih žrtava, od malih ljudi koji su odbijali plaćati poreze i namete, do sudaca, policajaca i novinara koji su se drznuli ogoliti sav taj žalosni svijet koji uzima razne i naoko uglađene krinke. Uistinu, mnogi su stradali i bili su na meti, jer su se odvažili reći istinu o tom nečasnom poretku, o državi u državi koja ne preže od ničega da dođe do svojih ciljeva.

No pada mi na pamet da naš dični novinar nije nikada pisao o sličnim temama i pojavama u našemu društvu, što bi sigurno bilo korisno i potrebno. Jer nam ništa ne znači što on piše o talijanskoj mafiji, kad naše društvo nikad nisu mučili problemi talijanske mafije. Čudno da nikada do sada, a njegova novinarska karijera traje već skoro pedeset godina, nije analizirao postulate komunističkoga društva i partije u dvadesetom stoljeću, te djelovanje režima koji su ne samo potajno dominirali određenim pokrajinama, nego su imali vlasti nad cijelim državama i narodima. Jer kad malo bolje povučemo paraleli, onda ćemo uočiti da se istom logikom, idejama, principima i metodama služe mafijaši i komunistička ideologija i partija koja je pola Europe držala pod svojom čizmom pedeset godina, a negdje i duže. Naime, riječ je o sljedećim postulatima i metodama: djelovanje u ilegali s ciljem potkopavanja zakonitoga državnog poretka; polaganje prava da se taj poredak promijeni revolucijom, to jest oružanim putem; preuzimanje vlasti i kontroliranje društva putem nasilja, straha i ubijanja; egzekucije onih koji im se suprotstave ili ne misle kao i oni, itd.

Ne vjerujem da mu nedostaje laičke istinoljubivosti i odvažnosti. Možda se do sada jednostavno nije sjetio da su ova dva sustava razmišljanja i djelovanja povezna, s time da je u mnogim zemljama komunistička klika, za razliku od mafije, uspjela doći do vlasti u cijelim zemljama i narodima, pa su uspostavili takav poredak u društvu, dok mafiji, srećom, to nije nikada pošlo za rukom. Zato se nama dogodilo da smo u školama morali učiti kao o herojima o ljudima koji su pravili atentate i podmetali bombe pod vlakove i u pošte ubijajući nedužne civile, pod izlikom i navodnim pravom borbe protiv 'režima', dok se to može isključivo okarakterizirati kao teroristički čin, a njih nazvati imenom koje im priliči – teroristi. Tako se terorizam službeno pravdao kao zakonito sredstvo borbe protiv zakonite vlasti, što je teška povreda prava i ugrožavanje reda i mira u društvu. Moralo se prešutjeti i izostaviti povijesne činjenice koje govore o desecima milijuna žrtava komunističkog terora i režima, dok su udžbenici bili puni hvalospjeva tim istim zločincima koji su bili odgovorni za tolike zločine protiv čovječnosti i čovječanstva.

Iskreno se nadam da ću ja, stari did Mate, doživjeti da u skoroj budućnosti osvane neki njegov tekst o ovim nama aktualnim temama, pogotovo što su sada pale i prve osude za egzekucije nedužnih osoba diljem svijeta koje je ondašnji jugokomunistički režim izvršio jednako hladnokrvno i na isti način kako to rade mafijaši. Vjerujem da će naš novinar, ako ništa drugo, imati sućuti i pijeteta prema nevinim žrtvama, te da će napisati koju riječ o tome. Kao načitan čovjek i novinar, pretpostavljam da mu je poznata ona povijesna anegdota o Aleksandru Velikom i zarobljenom gusaru kojega je veliki vojskovođa pitao s kojim pravom hara morima, na što je ovaj spremno odgovorio: 'Činim to s istim pravom kojim i ti. S time da ja to činim samo jednim malim brodom, pa me zovu lupežom, a ti činiš velikom flotom pa te zovu carem.' Iskreno se nadam da se naše novinarstvo nije svelo na male novinarčiće koji će pisati o lopovluku sitnih gusara, nego da će novinari poput našega imati hrabrosti pisati o 'carevima' koji su se služili istim lopovskim (=čitaj mafijaškim) metodama.

Tada me ne bi smetalo, dapače, volio bih i to, da pokaže kako su mnogi svećenici-župnici bili suradnici tog režima, jer su mnogi od njih morali potajno krstiti djecu određenog druga, partijaša, oficira itd. Jer ako je prema njemu neprimjereno krstiti djecu mafijaša, jednako tako je neprimjerno, pretpostavljam, i djecu partizana i partijaša. Možda bi tada shvatio da se svećenici i Crkva vode nekim drugim ciljevima, te da im je stalo do duhovnoga dobra i djece partijaša i komunista, bez obzira što mislili o njihovim očevima. Isto tako bih volio da donese i primjere otpora prema bezbožnom režimu kojem su žrtve bili toliki nevini ljudi. Bilo bi mi drago da nam donese par primjera otpora i da piše o sudbinama tih ljudi koji su se usudili misliti drukčije, te da svaku pojavu nazove, iz svoje laičke perspektive, njezinim imenom, kao što smo vidjeli da je to učinio u svome članku o mafiji. Primjeri koje smo mu naveli mogu mu samo olakšati stvar da povuče paralele. Ali bi me također veselilo, da ne piše samo o tome kako su se tome režimu suprotstavljali svećenici i Crkva, nego da propita i kako su se odnosili novinari. Njemu će sigurno, kao novinaru koji je od 60-ih godina na sceni, mnoge stvari biti još u sjećanju. Pretpostavljam da dobro zna koji su to svećenici, a i novinari, bili na platnim listama onoga režima, te da će imati načina kritički se na to osvrnuti i distancirati se od takvih, koji nisu na čast ni Crkvi, ali ni časnoj novinarskoj profesiji.

Veselilo bi me, nadasve, i to da napiše svoje iskustvo, da nam prikaže kako se on u svojoj istinoljubivosti odnosio i odnosi prema takvim pojavama. Jer ne vjerujem da je hrabar biti istinoljubiv samo u Italiji, te pisati o talijanskoj mafiji, to jest o običnim gusarima, nego da njegova istinoljubivost nadilazi granice, pogotovo što bi bila mnogo korisnija u ovom trenutku našem narodu i društvu. Ne vjerujem da je kao publicist i novinar bio uzalud nagrađivan, nego da je nagrade primao kao plaću za svoj predani, istinoljubivi i odvažni novinarski posao. Također ne vjerujem da, hipotetski, sutra mafija dođe na vlast u Italiji, da bi on okrenuo ploču ili čak napustio Italiju, nego da bi se za istinu borio na prvoj liniji, kao što bi bilo neophodno da se za istinu bori u svoj zemlji. Ako je istina ono što je napisao, onda se nikada ne bi imao razloga posipati pepelom po glavi, nego bi trebao biti ponosan, jer nije prešutio isitne koju se mnogi ne usude reći, nego je, štoviše, imao dužnu hrabrost. Kamo sreće da napiše nešto takvoga za dobrobit svoga naroda, mnoge bi usrećio i bio im primjer istinoljubivosti!



 

Da biste komentirali, prijavite se.