Did Mate o Stepinčevoj kanonizaciji

Stepinac kao hermeneutski ključ čitanja povijesti i katalizator čišćenja sjećanja. Hermeneutski ključ povijesti ne mogu biti partijske kovačnice laži, te trovačnice ljudskoga duha i tvornice netrpeljivosti, nego istina Evanđelja koja oslobađa, a za koju je blaženi Alojzije Stepinac dao život.
Autor: don Ivan Bodrožić/Laudato/I.D. Photo: obitelj-malih-marija.com ponedjeljak, 08. veljače 2016. u 15:53

Dida Matu nije mogla izbjeći ni još jedna vrlo vruća tema u našoj vjerničkoj i društvenoj javnosti, a to je proces kanonizacije blaženoga kardinala Alojzija Stepinca. Već više od godine dana o tome se raspravlja, ne samo potiho, nego i jasno i glasno na svim razinama Crkve. I dida Matu su o tome često pitali što misli o obustavljanju procesa kanonizacije, pa je priznavao ne samo svoju zbunjenost, nego i neslaganje. Vrlo ga je čudilo da Vatikan zaustavi proces koji je jedna od vatikanskih kongregacija dovela do kraja, ponosna da može sveopćoj Crkvi dati još jedan suvremeni primjer sveca i mučenika, uz to biskupa i kardinala.

Jer kao ponosni katolik did Mate je upravo od blaženoga Kardinala učio kako se treba ljubiti Katoličku Crkvu i poštivati dostojanstvo svakoga čovjeka. Divio se njegovoj svetoj ustrajnosti u dobru i pastirskoj žrtvi da ne dopusti da komunistički režim odvoji Crkvu u hrvatskom narodu od one Crkve koja je po volji Kristovoj Glava svim Crkvama. Blaženik je svim katolicima bio znakom onog povijesnog ponosa pripadnosti Rimskoj Crkvi koji u njima buja još od stoljeća sedmoga od kad su počeli njegovati čvrstu i čistu vezu s Apostolskom Stolicom. Zato su stoljećima pošteno živjeli i ponosno umirali kao pripadnici jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, učvršćene u jedinstvu pod glavom apostolskog zbora - Petrovim nasljednikom, rimskim biskupom. Boljela je dida Matu obustava kanonizacije, i zato jer su sada o njoj govorili i oni kojima do nje nije bilo stalo, ali su sada imali materijala govoriti protiv Crkve. S jedne strane upravo protiv Svete Stolice jer popušta nepotrebno pritiscima iz Srbije, a s druge strane biskupima Crkve u Hrvata da se nisu dovoljno odlučno suprotstavili vatikanskim odlukama. U takvim situacijama najradije bi kriknuo iz dna duše, a ne preostaje mu drugo nego da nakuplja svoju bol u tišini srca i da čeka pozitivne pomake.

Zato ga je vrlo obradovala vijest koja se nedavno proširila u javnosti, a prvi ju je objavio vatikanski dnevnik ''L'Osservatore Romano'', te ne bi trebalo dvojiti o njezinoj točnosti. Naime, prijedlog Svetoga Oca da se osnuje radna skupina sa zadaćom proučavanja odnosa između Hrvata i Srba za vrijeme Drugoga svjetskog rata ima za cilj da se pridonese čišćenju sjećanja. Uistinu zbog uzajamnih rana u odnosima između Hrvata katolika i Srba pravoslavaca potrebno je zajedničko ponovno iščitavanje povijesti na najobjektivniji mogući način. To je od temeljnoga značenja posebno kad jer riječ o ulozi kardinala Stepinca za vrijeme II. svjetskog rata. Osim toga ova skupina bi u kratkom vremenu trebala obaviti svoj posao, te nema za zadaću uplitati se u proces kanonizacije koja je unutarnje pitanje Crkve, nego treba potaknuti čišćenje pamćenja, neophodno za pomirenje među Crkvama i među narodima.

Saznavši za to, did Mate se veseli nadajući se da je to tako jasno rečeno i izaslanstvu Srpske pravoslavne Crkve u Vatikanu, da se ne dogodi da oni na kriv način protumače Papine odluke, pa bi kasnije jaz između Crkava i naroda bio još veći. Dakle, cilj ne može i ne smije biti zaustavljanje procesa kanonizacije blaženoga Alojzija, nego je pravi cilj dvostruk: ponovno iščitavanja povijesti i čišćenja pamćenja s fokusom na ulogu blaženoga Alojzija. Ciljevi su sasvim dobri, logični i zakoniti, te zato did Mate kao vjernik ne može imati ništa protiv njih. Iskreno se nada da ove odluke nisu stavljanje po strani uloge kardinala Stepinca, nego stavljanje u središte i prvi plan svega što je učinio i svega što je kao pastir značio u teškim ratnim i poratnim godinama. Doista, bez blaženoga Stepinca i njegove uloge ne može se niti upoznati suvremena povijest našeg naroda ni ovih prostora, niti se može izvršiti čišćenje pamćenja. Upravo zato je Crkva u Hrvata sretna zbog privođenja kraju postupka njegove kanonizacije, jer je on pravi hermenutski ključ čitanja i tumačenja naše novije povijesti, točnije povijesti Drugoga svjetskoga rata i poraća. Ovaj hermenutski ključ čvrsto stoji protiv svih poratnih hermeneutika komunističkih laži i mitoloških izmišljotina, te je zato on trn u oku svima koji nisu spremni prihvatiti istinu o tom spornom i vrlo bolnom razdoblju.

Radeći na postupku njegove kanonizacije Katolička Crkva u hrvatskom narodu je baš i pokazala da nije ni nacionalna ni nacionalistička Crkva. Da se očuva od tih napasti i izazova sigurno je doprinio svet život i mučenička žrtva kardinala Stepinca. Nadam se da je izaslanstvo SPC-a u Vatikanu posve jasno čulo kako i sami trebaju iščitavati povijest u duhu istine i čistiti pamćenje evanđeoskom svetošću, te da svoju inicijativu prema Papi ne mogu svesti samo na još jedan pokušaj da Katoličkoj Crkvi natrljaju uši. Ako oni Papinu odluku glede odgode Stepinčeve kanonizacije ne dožive kao prigodu da se i sami uhvate u koštac s iščitavnjem povijesti u duhu činjenica, a ne mitologije, onda će se stvoriti još veći jaz nego je bio. Jer dok god se hrane mitom o broju jasenovačkih žrtava, stvorenom pod pashom komunističkih režima i nametnutom kao neospornom istinom sve do naših dana, onda i sami zaboravljaju da je 'drugovima' bio cilj prekriti plaštem tog istog mita svoje zločine, nedjela i zvjerstva, a ne iščitavati istinu o tragičnim događajima rata i poraća.

Doista, sredstvo za čišćenje pamćenja ne može biti blato i nečistoća iz komunističkih tvornica zla, smog povijesne truleži iz dimnjaka pokvarenosti, kojima mnogi i dan danas služe 'nadahnjujući' nečiste duše. Jedini katalizator kojim se može pročistiti pamćenje je krv mučenika koji su izbijelili svoje haljine u krvi Janjetovoj, i koji su dali život u obrani evanđeoskih vrijednosti, kao što to učini blaženi Alojzije iz kojeg do danas dopire miomiris Kristove svetosti. Hermeneutski ključ povijesti ne mogu biti partijske kovačnice laži, te trovačnice ljudskoga duha i tvornice netrpeljivosti, nego istina Evanđelja koja oslobađa, a za koju je blaženi Stepinac dao život.

Upravo zato što je pokrenula postupak kanonizacije kardinala Stepinca, Katolička Crkva je pokazala da uzima ispravan hermeneutski ključ čitanja povijesti i pravi katalizator za pročišćavanje sjećanja. Stepinac može biti smetnja samo onima koji nisu spremni na čitanje u ključu neprolazne istine i na čišćenje povijesnog pamćenja snažnim sredstvima Evanđelja. Stoga ako bi vatikanske odluke značile suspenziju kanonizacije, a rečeno je da nisu, onda bi to ujedno bila suspenzija istinskog hermenutskog ključa za čitanje povijesti i suspenzija pravoga katalizatora za čišćenje sjećanja. U tom slučaju bi se i dalje ostalo loviti u mutežu i prljavštini komunističkih bjelosvjetskih laži kojima su prekrivali svoje zločine, umjesto da dođe do bistrenja povijesne istine. U tom slučaju već bi bio zajamčen neuspjeh svakom cilju koji se postavio pred osnovanom radnom skupinom i pred bilo kojim povjerenstvom koje bi htjelo napraviti korak izmirenja. Stoga ako neki privremenu odgodu kanonizacije blaženoga Alojzija tumače kao lekciju Katoličkoj Crkvi, onda očito nisu razumjeli Papinu nakanu i ciljeve, a još manje razumiju i prihvaćaju Stepinčevu veličinu.

Za nadati se, stoga, da će i SPC, poput Katoličke Crkve, pronaći jasne hermeneutske ključeve čitanja povijesti i kvalitetne katalizatore za čišćenje sjećanja, te da ovo neće biti razgovor gluhih koji se niti mogu čuti niti žele razumjeti. Za dobro svih je stoga da se krene s jasnih pozicija, s određenim jasnim ciljevima i s ispravnim sredstvima. A postavljeni ciljevi istinitijeg iščitavnja povijesti i čišćenja pamćenja ne bi smjeli biti samo jedna utješna priča i pobožni razlozi kojima će netko umiriti katoličku stranu, niti kao lažna nada poradi nekog budućeg dobra u situaciji u kojoj se osjećaju poniženima. Ovi ciljevi bi morali biti željena stvarnost prema kojoj se hodi u iskrenosti, pri čemu Katolička Crkva drži da ima svijetli lik blaženoga Alojzija koji joj olakšava hod zbližavanja u tminama povijesnog mimoilaženja.

Tako did Mate razmišlja o ovom slučaju, pri čemu je i njemu ostala poneka dvojba. Naime, ostalo mu je nejasno kojom će dinamikom raditi mješovito povjerenstvo. Jer dok se s jedne strane naglašava da bi mandat ove radne skupine trebao biti okončan u kratkom vremenu, dotle se ističe da bi bilo poželjno da skupina započne s radom u 2016., s nadom da će pridonijeti većem pomirenju između Katoličke Crkve i pravoslavnih Crkava na svjetskoj razini. Baš je čudna ova mjerna jedinica, pa se treba nadati da se rad povjerenstva neće mjeriti u godinama, nego da će ipak biti određen kraćim vremenskim rokom.
 

Da biste komentirali, prijavite se.