Did Mate o izborima: „Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji“

Ne mogu se miriti s time da nema onih koji se ne stide te istine velike do neba. Ne želim vjerovati da u ovom narodu nema onih koji neće ustuknuti pred istinom neopozivom do vječnosti. Bilo bi me i strah pomisliti da nema onih koji se neće odreći istine svete do Boga, koji se neće bojati umrijeti za istinu za koju se isplati živjeti.
Autor: don Ivan Bodrožić/Laudato Photo: jelenadilber.wordpress.com utorak, 17. studenog 2015. u 22:12

Svratili didu Mati mnogi radoznali da čuju što on veli i kako komentira izbore i sva događanja oko njih. Nisu uvijek svi oni dobronamjerni i ne žele čuti da bi nešto naučili, nego ga ponekad žele i isprovocirati kao svadljivci da imaju o čemu raspravljati. No on se ne boji reći svoje mišljenje, pa tako niti o političkoj temi, o kojoj inače rado ne govori, nego češće o njoj u svojoj nutrini prebire jer imam osjećaj da je tamo negdje u toplini duše najbolje skrio svoj ispaćeni narod od svih nedaća i da ga je zaštitio od svih zala. Lakše mu je s prave udaljenosti promatrati što se sve događa, pa ispustiti iz duše i poneki komentar. Zato nije strašno izgovoriti svoj monolog, jer u životu nema drugog interesa ni radosti nego dopustiti da mu istina o životu progovori, a užitak mu je kad je može izgovoriti.
 
Dite moje, sve što bih ja rekao promatrajući ove izbore, ali i uopće našu političku scenu, izrekao bih onom narodnom mudrošću našega naroda: Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju. I nije ovo izraz ni ljutnje ni bijesa ni razočaranja, nego jednostavna narodna mudrost koju izreče genij našeg naroda, a koja se obistinjuje u tolikim životnim situacijama. A korisna je onima koji je razumiju i koji su sposobni pamtiti barem malo unazad, te se poslužiti poviješću kao učiteljicom života. A isto tako držim da je ovaj komentar primjeren i za budućnost našega naroda i društva.

Ukoliko graditelji budućnosti ne zauzimaju jasan stav i usvojili vrjednote na kojima se može i treba graditi sadašnjost i budućnost ovoga naroda, onda se uzalud sve gradi, kako veli Psalam: Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin  grad ne čuva, uzalud stražar bdi. (Ps 127)
 
Naravno, to isto znači da graditelji i jamci dobrobiti ovog naroda moraju zauzeti jasnu distancu od nevrijednosti, od neistina i laži, od prijevara i obmana, od gaženja i ponižavanja obitelji i života, a sve u ime neke zamišljene dobrobiti. Jer ne prepoznati vrijednosti na kojima počiva život, sadašnjost i budućnost naroda, znači s đavlom saditi tikve, a to nikada ne može biti dobro. Logika je sasvim jasna: Što bude više onih koji s đavlom tikve sade, više će ovaj narod dobiti tikava u glavu, to jest teško da će izvući živu glavu iz đavoljeg vrta.
 
Dite moje, govori did Mate svom zamišljenom sugovorniku više nego onima koji su oko njega, nadam se da ti je očito kako nije uputno saditi tikve s vragom. No, ovaj narod je kratkoga pamćenja, pa često zaboravi da koliko je bilo razbijenih glava i koliko je bilo pogaženih života jer je sam izabirao u mnogim situacijama svoje povijesti s vragom tikve saditi.

Koliko je samo puta izabirao bezbožne sustave i ideje koje su obećavale med i mlijeko, a donijele su nam samo suze i krv. Koliko je samo bilo odobrenih pogubnih koalicija s moćnicima koji su se kleli da će biti zaštitnici prava i dobra i hrvatskog naroda, ali su bili samo prevaranti i ugnjetači koji su ga ponižavali i iskorištavali u ime svojih naroda. No ipak, ovaj je narod ostajao na povijesnoj sceni jer se onaj njegov ostatak vraćao svome Bogu, jer se stiskao čvrsto uza skute svoje majke Crkve, ma kako i ona bila sastavljena od slabih i grješnih ljudi. Nikada, međutim, nije napustila svoga naroda, niti je ikada tražila neki drugi interes osim njegove dobrobiti, te je vapila i Bogu i ljudima toliko puta kako bi zaštitila njegova prava, kako bi ga sačuvala od propasti i nestanka s povijesne scene.
 
Ali to nije sve. Htio bih još nešto dometnuti. A s vragom tikve ne sade samo oni 'narodni vođe' koji izravno pristaju uz bezbožne ideje, stavove i nauk, nego i svi oni političari kvazi vjernici koji se na neugodan način poigraju s vjerničkim osjećajem svoga puka. Počesto se Crkvi dodvoravaju, a onda kad namirišu vlast i kad su uvjereni da im se pod stražnji dio namjestila fotelja, ili pak kad na vlast dođu i na fotelju zasjednu, onda izdaju te iste principe, marginaliziraju ih i zaobilaze u velikom luku. Time pokazuju svu svoju neupućenost i bijedu, sve svoje nepoznavanje vjere svoga naroda. Umjesto da štite onu jasnu božansku viziju čovjeka kojoj ih uči njihova Crkva, umjesto da brane istinu o njemu i o životu u svoj njegovoj univerzalnosti i veličini, istinu koja iz Boga izvire, a Crkva ju čuva i naviješta svijetu koji ne pozna pravoga čovjeka jer ne pozna ni pravoga Boga, oni se počesto odlučuju dodvoravati Crkvi šakom kuna. 
 
Ni jedni ni drugi nisu svjesni da Crkva prvotno poučava prave vrijednosti, to jest upozorava ih da ne idu saditi tikve s vragom, jer u vražjem vrtu nije budućnost naroda. Uostalom, koja bi nam korist bila da nam đavao državu suhim zlatom pozlati, ako će ubiti vjeru i vrijednosti naroda, ako će izopačiti njegovu dušu?
 
Ja did Mate iz malog sela Sviba, ne mogu se s time pomoriti, niti bih ikada to mogao prihvatiti kao pravu budućnost, jer znam da ući u posao s vragom, znači ići putem propasti. Zato za sve one koji preuzimaju naše odgovornost odgovornoga vođenja naroda a nemaju jasnu svijest o vrijednostima, niti jaku želju da ih zaštite, držim da sade tikve u vražjem vrtu. A pogotovo što did Mate, poučen povijesnim iskustvom naroda i vječnim iskustvom svoje Crkve, zna da đavao nikad ne izvrši obećanja. On čovjeku mnogo toga obeća do mjere da ga opije svojim obećanjima, samo da ne primijeti kako mu iznad glave vise đavolje tikve i kako će mu njima glavu razbiti. 
 
Te stoga tko se boji misliti o čovjeku i misliti čovjeka u evanđeoskoj božanskoj veličini, taj s đavlom tikve sadi, te će mu se prije ili poslije o glavu razbiti. A žao mi je i takvih glava, jer oni svoju dušu i prodaše vragu, te u svojoj sljepoći ne vide daleko. Međutim, još više mi je žao razbijenih glava ovog naivnog naroda koji ide kao grlom u jagode, a ne vidi da ulazi u vražji vrt gdje ga samo čekaju da mu glavu tikvama razbiju. Žao mi je što prodane duše predaju vragu svoju dušu, ali još više što prodaju dušu moga naroda. Žao mi je što ga žedna preko vode prevode, a mogao je piti na nepresušnim vrelima života Božjega.

Žao mi je što ga staviše u nasad đavoljega vrta, a mogao je biti vinograd Božji, Božjom rukom obrađivan.

Dico moja, ne mogu se pomiriti s time da moj narod hodao okolo razbijene glave, da je nasad u đavoljem vrtu, kad je stvoren za uzvišeni Božji nasad.
 
Ne mogu se pomiriti da ne može iznjedriti ljude jasne čovjekoljubive vizije koja se ne stidi svojih kršćanskih korijena i onih vjerodostojnih eshatoloških stremljenja. Teško mi se miriti da ne ovaj narod koji ima bremenitu povijest ne može iznjedriti mudre i razborite ljude koji su prošli veliku školu povijesti, te se ne boje stati pred odgovornost sadašnjosti koja vodi u budućnost kojoj je pravi cilj vječnost. Teško mi se pomiriti da ne možemo iznjedriti ljude kojima je jasno u srce urezan program utemeljen na vječnoj istini o čovjeku i njegovoj dobrobiti. Na istini koja je neprevarljiva i neponovljiva, na istini koja ostaje dovijeka.
 
Ne mogu se miriti s time da nema onih koji se ne stide te istine velike do neba. Ne želim vjerovati da u ovom narodu nema onih koji neće ustuknuti pred istinom neopozivom do vječnosti. Bilo bi me i strah pomisliti da nema onih koji se neće odreći istine svete do Boga, koji se neće bojati umrijeti za istinu za koju se isplati živjeti.
 
Sanjam u ovom narodu one koji će prigrliti istinu za koju se isplati život dati i umrijeti. Priželjkujem one koji će i u buduće čvrsto držati istinu na kojoj su đavao i njegovi vrtlari do sada uvijek polomili zube. U duhu se veselim onima koji će kriknuti istinom koja je sveti ideal od kojeg je ovaj narod živio, od kojeg živi i od kojeg će živjeti!

 

Da biste komentirali, prijavite se.